Bauk DPS-a kruži PES-om

PES je, otkako im je postalo jasno da su u Podgorici izgubili većinu, pojačao plašenje DPS-om. S druge strane DPS očito nema strategiju, niti pokazuje političku strast neophodnu za osvajanje vlasti. Ponašaju se kao da očekuju da svi sami od sebe shvate da je to sada grupa mladih pristojnih ljudi. To što bivša vlast ovakva kakva je tjera PES da se bavi njome ne pokazuje njenu snagu nego slabost PES-a

Autor: Srđan KUSOVAC

Hvala Svevišnjem što je nas grešne smrtnike udostojio Pokreta Evropa sad i pogotovo ekonomskog prosvjetitelja, Preuzvišenog Apostola od Hedžinga, Njegovog Preosveštenstva od Blockchaina lično. E bismo do sad pocrkali ka paščad da se oni nijesu ukazali.

Iźedoše se živi od brige za državu i građane. Al se makar isplati. Jer uspjeh više ni najžešći kritičari ne mogu negirati.

Dok drugi odmaraju, oni zatvaraju pregovaračka poglavlja, ne patišu. Sudeći po intenzitetu i broju objava do juče su ih zatvorili više od 500. Danas nijesam gledao, možda 10-15, neđelja je. A do kraja godine će još najmanje dvjesta poglavlja zatvorit.

A nijesu samo pregovori. No i sve drugo. Putnik namjernik kad dođe u Crnu Goru „sav se naježi“ već u avionu čim dolje pogleda na „više od deset dionica autoputeva“, ta silna gradilišta „gdje se napreduje sa svih strana“.

Na Ćemovskom polju, Montenegro Business District – poslovna zona „koja okuplja najveće svjetske kompanije po uzoru na svjetske metropole kao što su La Défense u Parizu, City u Londonu, i obezbjeđuje zaposlenje za hiljade naših građana“, a na Velikoj plaži „istraživački centar“ vodi „prodekan sa Stenforda koji se samo bavi sintetičkom biologijom, najbolji na svijetu“. Imamo i „Internacionalni Arbitražni sud za pametne ugovore koji prvi put povezuje svijet kriptovaluta i realni svijet“.

Naravno da su u tako uspješnu zemlju Japanci uložili milijardu eura. Nije čudo da nam ide k’o po loju kad sve transakcije nadgleda novoformirana „crnogorska verzija Guardia di Finanza“. „Država otkupljuje sve poljoprivredne proizvode“. Imamo „nula posto nezaposlenih“ iako „ljudi dobrovoljno napuštaju državnu upravu“ jer se građani nakon više mjesečnih kurseva „zapošljavaju na vrlo konkurentnim mjestima“.

Ovako izgleda zemlja dembelija iz ranih radova Milojka Spajića. Svi citati su njegovi. Ima toga još o-ho-ho, ali je i ovo dosta. Mickey, kako sam sebi tepa, i njegova sekta su u prvoj fazi političkog djelovanja partijsku propagandu organizovali na sljedeći način: Medije su ili ignorisali ili ponižavali ili bagatelisali. U Skupštini su, kao i svi tipični mediokriteti, mlatili praznu slamu na sve teme pokušavajući da glumataju političku partiju, iako im je šemu razvaljivala Jelena Nedović kad god je progovorila ono što „misli“.

Preuzvišeni Apostol je imao ulogu „vizionara“. Kad su mu „vizije“ izašle na sprdnju serijalom na mreži X, shvatio je da za razliku od njegovog okruženja, ima i ljudi sa znanjem, integritetom i hrabrošću da pokažu kako neko od sebe pravi mamlaza, smanjili su doživljaj. Nema više adolescentskih konfabulacija.

Sad je mantra PES-a samo jedna: oni su garant članstva u Evropskoj uniji. Ostali su fake. Svoju mesijansku ulogu potkrjepljuju protokolarnim rukovanjima s evropskim zvaničnicima. Nađe se i gdje koje presijecanje vrpcā. Plus konstruisanje lažnih prijetnji opasnosti od povratka DPS-a na vlast intenzivirano nakon promjene većine u gradskom parlamentu Podgorice.

Hoće li se DPS uopšte vratiti na vlast?

Naravno da hoće. To je jasno čak i PES-u. Zato i pokušavaju da šire kolektivnu paranoju. Ako je jedna stranka u kontinuitetu najjača na političkoj sceni, ako za nju glasa između četvrtine i trećine biračkog tijela i ako i u opoziciji uspijeva da održi takav status – onda je jasno da takva politička snaga ne može biti ignorisana, i da je samo pitanje vremena i političkog spleta okolnosti kada će brojke biti pretočene u konkretnu korist. I jeste pitanje vremena, ali je vrijeme važan faktor jer sadašnja vlast svakodnevno čini štetu koju će jednom valjati otklanjati.

PES je u proteklih nekoliko mjeseci, otkako im je postalo jasno da su u Podgorici izgubili većinu, pojačao plašenje DPS-om. Objave su do te mjere banalne da ih je bespredmetno i citirati. Dovoljno je kao ilustraciju navesti samo onu od 13. juna o „neprincipijelnoj koaliciji“ DNP-a i DPS-a. Valjalo bi da neko od starijih, dakle ovih brojnih konvertita iz bivše vlasti, objasni političkim poletarcima u Sekti ko je i kada na području bivše Jugoslavije lansirao ovu sintagmu, u čiju odbranu i za koga i što se sintagma vezuje. Da se ne brukaju. Mada postoji škola mišljenja da se PES ne može obrukati, što, Mickejev opus potvrđuje, što i te kako ima rezona.

Interesantno je da ni od PES-a ni od ostalih stranaka sadašnje vlasti u proteklih gotovo šest godina nijesmo čuli ozbiljne argumente odnosno činjenice o razlozima ovakvog plašenja DPS-om. „Argumentacija“ da je DPS zlo svih zala oslanja se na šest osnova: 1) Koaliranje s njima bilo bi narušavanje „narodne volje“ iskazane na izborima 2020; 2) DPS proističe iz jedine partije nedemokratskog komunističkog sistema; 3) „Kriminalno nasljeđe“ DPS-a; 4) Djelovanje DPS-a i bivše vlasti protiv „crkve i naroda“; 5) Bogaćenje pojedinaca i nizak standard većine građana; i 6) „Blokada“ procesa evropske integracije.

Pozabavićemo se svakom od ovih teza.

Optužbe da bi koalicija s DPS-om bila kršenje ili izdaja „narodne volje“ iskazane na izborima 2020. je besmislena. „Narodnom voljom“ odnosno izbornom voljom građana i u državnim parlamentu i u lokalnim parlamentima, osim Šavnika, djeluju poslanici i odbornici upravo u razmjeri iskazane volje građana. Sve što poslanici ili odbornici legalno izglasaju je volja građana jer su građani izglasali te poslanike i odbornike. Kada bi bilo drugačije, izbori nakon 2020. više ne bi bili potrebni. Dakle, besmislica i politička floskula.

O „argumentu“ komunističke prošlosti, i o kontraargumentima se do sada nije čulo u javnosti, pa se time valja detaljnije pozabaviti.

Cijela istočna Evropa puna je stranaka koje su proistekle iz nekadašnjih komunističkih partija. I sve su te stranke u svim tim zemljama, sa samo jednim izuzetkom, prije ili kasnije bile na vlasti.

U Poljskoj je Savez demokratske ljevice (SLD) vladao devedesetih, a onda se utopio u širu ljevicu koja je danas ključni dio koalicijske vlade pod vodstvom premijera Donalda Tuska. Ljevica ima jedno potpredsjedničko i tri ministarska mjesta. Slovačka Stranka demokratske ljevice (SDL) danas je na vlasti, integrisana u SMER premijera Roberta Fica koji je i sam potekao iz te ljevice.

Mađarska socijalistička partija (MSZP) je vodila državu u više navrata prije uspona Fidesza. Socijaldemokratska partija Rumunije (PSD), je danas vodeća politička snaga u zemlji. Bugarska socijalistička partija (BSP) je od pada komunizma dala osam predsjednika Vlade i dva predsjednika države.

Socijalistička partija Srbije (SPS) je dio vlasti neprekidno od 2008. kada su Boris Tadić i Ivica Dačić potpisali dokument nazvan Deklaracija o političkom pomirenju. Socijaldemokratska partija (SDP) Hrvatske je imala dva puta predsjednika Vlade. Socijaldemokratska partija (SDP) Bosne i Hercegovine je tri puta bila na vlasti – od 2001. do 2003. s predsjedavajućim Vijeća ministara Zlatkom Lagumdžijom, od 2010. do 2014. i od 2023. s Nerminom Nikšićem, kao ključnom ličnošću izvršne vlasti. Socijalni demokrati (SD) Slovenije su bili više puta dio Vlade: od 2008. do 2011. su dali i premijera Boruta Pahora. Socijalistička partija (PS) Albanije je neprikosnoveno na vlasti pobijedivši na izborima 2013, 2017, 2021. i 2025.

Samo je jedan izuzetak: Komunistička partija Češke i Moravske (KČSM) – i dan-danas nereformisana rigidno marksistička politička partija, jedina takva u bivšim socijalističkim zemljama – nikada nije bila dio vlasti, iako je od 2018. do 2021. podržavala Vladu Andreja Babiša.

Dakle, komunistička prošlost neke današnje političke stranke – nigdje nije argument, pa ne može biti ni u Crnoj Gori.

O „kriminalnom nasljeđu“ bi se dalo razgovarati, ali ne sada. Razlog je banalan – nema kontraargumenata o kriminalnim nepočinstvima ove vlasti. I to ne zato što sada vladaju anđeli nebeski, nego zato što je državno tužilaštvo takvo kakvo je. Procesuirani su samo 2022. direktor Uprave prihoda i carina Rade Milošević i 2023. predsjednik Opštine Budva Milo Božović, obojica pod optužbom za stvaranje kriminalne organizacije. Dakle procesuira se samo kada je riječ o kombinaciji najozbiljnijeg djela organizovanog kriminala i visoke funkcije.

Dokle god je, zahvaljujući političkim dilovima, nekoliko bitangi u javnom servisu u stanju da godinama bez posljedica izvrgava pravosuđe ruglu i sprda se sa državom, dokle god s obale na obalu Boke ljude prevozi višestruko preplaćeni izraubovani krš sumnjive sigurnosti, dokle god ne budu rasvijetljene okolnosti boravka Do Kwona u Crnoj Gori i čudnih odluka koncesije na Aerodrome Crne Gore nema svrhe otvarati ozbiljnu priču o dometima sadašnje „vladavine prava“. Za argumentovanu raspravu na ovu temu valja sačekati neku novu vlast i drugačije tužilaštvo. Ne nužno različito od sadašnjeg.

Spočitavanje DPS-u i kompletnoj bivšoj vlasti da je djelovala protiv „crkve i naroda“ i građana kojima je standard života bio nizak su političke tvrdnje, na koje je kontraargumenata toliko da prevazilaze obim ovog teksta. Na ove tvrdnje vlasti odgovaraju s vremena na vrijeme i opozicione političke stranke i brojni pojedinci i neke institucije. I na ove teme biće lakše ukrstiti argumente kad bude stavljen van snage veleizdajnički dokument zaključen s crkvom strane države i kad izduši ovaj Sektin ekonomski perpetuum mobile.

I konačno, PES-u omiljena teza da su DPS i bivša vlast „blokirale“ evropske integracije što „argumentuju“ stavom – mi smo više uradili za godinu i po nego oni za 15, mi smo zatvorili toliko i toliko poglavlja za godinu-dvije, a oni toliko i toliko za petnaest. Sve ovo je takva besmislica da je veća od nje samo besmislica da niko iz bivše vlasti još nije našao način da im na ove budalaštine efikasno odgovori. Jer ako su pozatvarali tolika poglavlja i postigli toliki uspjeh, prvo pitanje koje se postavlja je: Na čemu je taj uspjeh baziran?

Neko je morao prije toga uopšte započeti proces evropske integracije Crne Gore. Neko je morao odgovoriti na Upitnik EK, neko je morao prevesti hiljade stranica Pravne tekovine, neko je morao otvoriti proces… Samo taj velemajstorski potez crnogorske diplomatije kada je šibicarskom fintom navukla predsjednika Francuske Nicolasa Sarkozya da iako preko volje ipak mora da primi od Mila Đukanovića službeni zahtjev Crne Gore za članstvo u Evropskoj uniji ni dan danas nije poznat široj javnosti. Da ne govorim o svim kasnijim provlačenjima između evropskih i regionalnih Scila i Haribda, odupiranju anticrnogorskoj propagandi Borisa Tadića, uspješnom otimanju od guranja u isti voz sa Srbijom, zaključno s izbjegavanjem raznih podmetačina poput „Otvorenog Balkana“. Sve je to neko morao odraditi. I odradio je.

Sve ovo PES može i da ne zna – ne čudi kad oni nešto ne znaju, nego kad znaju. Ali ima živih i zdravih zvaničnika bivše vlasti koji ovo i još mnogo toga znaju, a ne odgovaraju na Sektine gluposti i neistine. Tako, bez pravog odgovora, ova „argumentacija“ valjda samom PES-u djeluje čvrsta kao granit pa je ponavljaju do besvijesti.

Zašto bivša vlast ne odgovara efikasno PES-u?

Zašto bivša vlast na čiji je sve ovo račun, dakle ne samo Demokratska partija socijalista, nego i Evropski savez, nikada nije ni pokušala da efikasno činjenicama razvali ključne PR teze PES-a? Pokazao sam da to nije teško, da argumenata ima, ima i onih koji bi to umjeli da naprave, Ali se to ne događa.

I DPS i ES imaju svoj procent u biračkom tijelu, imaju redovno vrhunske, briljantne polemike nekoliko sjajnih poslanica i poslanika, polemike koje bi same po sebi trebalo prikupiti i objaviti da ostanu kao trag ovog zlog vremena, ali ne i mnogo više od toga. Nema organizovane aktivnosti, nema na primjer vlade u sjenci, grupe stručnjaka koja bi redovno, iz dana u dan analizirala djelovanje vlasti, ukazivala na propuste i nudila alternativu.

Nema dokumentovanja neispunjenih obećanja vlasti koja bi redovno neposredno podsjećala građane na razliku između predizbornih obećanja i stvarnosti, nema sistemskog, dakle osmišljenog i organizovanog kreiranja narativa o nesposobnosti vlasti i šteti koju ona čini građanima… Samo situacija u zdravstvu bi u normalnim okolnostima srušila neku vladu. Ničega od toga nema. Čak je i proces promjene većine u Podgorici pokrenula mala Stranka evropskog progresa, tada izvan ovih velikih političkih grupacija.

Bivša vlast očito nema strategiju, niti pokazuje političku strast neophodnu za osvajanje vlasti. Ako nema ni strategije ni strasti – nema ni početka puta. Ako već sada, godinu pred izbore nema jasnih kadrovskih rješenja, teško se može govoriti o preokretu 2027. Dok Evropski savez nešto radi, širi se, pokazuje pozitivan trend, Demokratska partija socijalista se ponaša kao da očekuje da i u Crnoj Gori i u inostranstvu svi sami od sebe shvate da je to sada grupa mladih pristojnih ljudi koja nema nikakve dodirne tačke sa svim onim što se stranci stavlja na teret te da stoga stranka može biti tretirana kao dobra udavača. Od toga je slaba vajda.

A to što bivša vlast ovakva kakva je tjera PES da se bavi njome ne pokazuje njenu snagu nego slabost PES-a. Od toga što PES širi bauk DPS-a bivša vlast nema nikakve koristi osim zadovoljavanja sujete.

Francuski revolucionar Louis-Auguste Blanqui kazao je još u pretprošlom vijeku ono što je danas suština makijavelističke političke filozofije: Vlast se ne dobija na poklon, ona se otima!

Dok nekadašnja crnogorska vlast ovo ne razumije i ne počne da djeluje u skladu s tim i dok ne shvati da je vrijeme važan faktor, živjećemo u narativu Mickeja Spajića i njegove sekte. A taj narativ je: Opozicija je kriva za sve. A PES je zaslužan za sve. Kao onaj čuveni aforizam Vlada Bulatovića Viba od prije pedeset godina: Prije rata nijesmo imali ništa, a onda su došli Njemci i uništili nam sve.

Portal Analitika