Basna o pužu i Spužu

Piše: Slavko Mandić

Nije glup, ali mu ni pamet ne preteže. On je nešto nedovoljno definisano. Reklo bi se da je načinjen od amorfne mase, bezobličan i nakazan u svakodnevnom djelovanju. Lažav je, što jes-jes. Prosto je u tom svojstvu nenormalno talentovan. A zine, iskoči lažavina. Takvo nešto rađa se jednom u dva vijeka.
Ovo je basna, pa nemojte misliti da se odnosi na nekoga posebno. Ukoliko taj neko ne prepozna samoga sebe. Što se može desiti, poznavajući tu životinjsku vrstu.

Radi se o četvoronožnoj kombinatornoj ekvilibristici koja funkcioniše po principu međusobnog odbijanja članova vrste i karakterno utemeljene ostrašćenosti. To vrhovniku vrste omogućava raznovrsno mlataranje pipcima, kojih ima četiri. Ograničeni su sistemski tako da djeluju u nadri krugovima izvan trupnog dijela. Abrazivno djeluju na malim visinama a hrane se isključivo lažima, prevarama, falsifikatima i nehumanim otpatcima. Narod im je nađenuo ime DRITOLAŽI. Nemaju prezime, kako je basnopiscu objašnjeno  u vrhovnoj dritolažnoj komandi, jer su ga izgubili naprežući se da na ljude liče. Bar malo, ako je moguće.
Dritolaži su simbioza bradatih nakaza i mrkih ˊaljina, ispod kojih vire crevlje koje održavaju lojne žlijezde za podmazivanje. Njih će cjelivati domaće avetinje,  koje su ostvarile fantastičan sklop neolažavosti, služeći se modernim klero tehnikama poznatijim kao kletve i najcrnja prokletstva. Kako je došlo do toga da tvoritelj načini katastrofalnu grešku stvarajući dritolaže, samo je za nagađanje. Jer, tvoritelj ne griješi. Zato je moguće da je ovu, prije podvrstu nego vrstu, načinio s namjerom oglednog primjerka nečastivosti. Da se vidi i da se zna kako izgleda nesoj među životinjama, uz sva prateća svojstva kojim ga je tvoritelj nagradio.

Ipak je to objašnjenje, složi se istina i priča krenu.

U jednoj zemlji u kojoj su živjela čuda, jednoga dana jedan od čudovišta usnu san. Iako u snove nije vjerovao, ovaj mu se učini moguć. Dok je još bio budan, prosto je ośetio da je došlo zlo vrijeme, stvoreno za njih-čudovišta. A među njima takvima, posebno za njega, mlatarala iz ranijeg opisa, zlo će učinjeti da se suprotnosti slože i proglase ga aklamacijom za vrhovnika.
Dok je Dritolaž tonuo u dubok san, krajem oka vidio je još samo kako mu polazi za pipcima da sve što dotakne osakati i uništi. Zaspao je zlotvorskim snom, kao puž koji će sigurno završiti u Spuž. Tamo će lucifer zbog jave, jer je u njoj činio paklene planove uništavanje vlastite domovine.

Propušio je jadan od gologa straha što će, kad jednom ode, imati narukvice na obje ruke, spojene brojanicom, da mu olakšaju muke i relaksiraju mu patnje.
A znao je da su ga prevarili podanici. I dok se gušio u dimu uništenih imitacija malboro brenda, suze su mu potocima tekle.
Pogledaj me Prlomire očima deteta, poručivao je svome najmilijem, koji se na njegovu bol nije ni obrnuo. A dao mu je  prasac, kako su ga od milošte  zvali, svoj papak i urokljivo oko. Sve mu je dao jer ga je ovaj čudotvorac opčinio, da bi ga potom začinio, posuo pometinom i prosuo u kanalizacioni sistem domovine koju je na doboš, u korist svoga špaga, metnuo.

Dritolaži su ga u stopu pratili. Ośećao se taj vonj dugo kad bi zapuhao śever kopitarski, u kome stoluje njegov prijatelj lični, u pivskoj bačvi osvještanoj željezarskim čavlima, koga zvahu praseća glava.  Zbog lopovluka familijarne prirode, kako objašnjavaju savremenici. E pa toga takvoga su u Bijelom gradu kad je dopuza krmkom načinjeli. Iatina, turili su mu korito sa pomijama, ali su mu prije toga stavili brnjicu, kako i priliči za ovakve veprove. Da i tamo ne rovari, ka što je ovamo.
I nije se vrnuo više. Daj Bože i neće. To je zato jer su njega, pričalo se po birtijama vojvođanskim,  paori koristili za đubrenje. A on je uspijevao mimo naroda. Rađao je crni kukuruz i još crnju šenicu. I raž i ječam. Samo suncokret nije mogao, jer lucifer nije podnosio sunce. Osuo bi se vas i zamlatarao pipcima.
Boljelo ga je, i tek će ga boljeti.