Balkan bez Amerike

Dešavanja u Sjedinjenim Državama poprimaju karakteristike za čiji opis ironija i sarkazam više nisu dovoljni.

Mnogobrojne eskapade Donalda Trampa i njegovih sekretara, među kojima se, u oštroj konkurenciji ignorantskog i prizemnog populističkog nastupa, svakako izdvajaju prvi čovjek Ministarstva odbrane Pit Hegset (Pete Hegseth) i sekretar zdravlja, kontroverzni Robert Kenedi (Kennedy) junior. Ostali članovi Trampovog kabineta su jednako kompetentni dio tog šareniša gotovo egzotičnih likova. Njih, u suštini, ujedinjuje birokratska poslušnost i bespogovorna odanost svemoćnom Predsjedniku.

Vjerovatno je, u tom timu aplaudera, najveće razočaranje državni sekretar Marko Rubio, čovjek nespornih političkih i intelektualnih kapaciteta, koji je poklopljen i gotovo „neutralisan“ ekstremno populističkom agendom novog američkog izolacionizma. Dok se ostali usiljeno smiješe i horski odobravaju sve što kaže Predsjednik, tokom prenosa uživo sjednica kabineta (tu populističku praksu smo imali prilike da vidimo i kod nas, u intervalu izvođača beogradskih zadataka i radova Dritana Abazovića), ili na sastancima sa inostranim liderima u Ovalnom ofisu, nekadašnji senator sa Floride obično ostaje ukočenog izraza lica, dok prisustvuje scenama – planiranim i spontanim – u kojima zvanični vrh SAD, iz dana u dan, sistematski uništava imidž i ugled doskora najveće demokratije na svijetu…

LOS ANĐELES, BAVARSKA, 1933

Ubistva i ranjavanja demokratskih kongresmena i njihovih supružnika u Minesoti, počinjena, sva je prilika, od strane ostrašćenog republikanskog konzervativca i vjerskog MAGA ekstremiste, ukazuju, na najgori način, da su procesi političke radikalizacije i polarizacije u SAD ušli u maligne vode.

Taj zločin je, bar na trenutak, skrenuo pažnju javnosti sa gorućeg problema – zloupotrebe jedinica Nacionalne garde (tj. „stajaće vojske“ SAD) i Marinaca u najvećem gradu Kalifornije, pod izgovorom da se spriječe nasilni protesti protiv djelovanja ICE (US Imigration and Customs Enforcement – tj. federalne Službe za imigracione i carinske poslove), koja, bez procedure, hapsi i protjeruje strance koji nemaju dokumente za boravak u SAD – a što je sve, u Trampovoj političkoj taktici koja je odavno prepoznatljiva (da pažnju javnosti skreće sa jednog ozbiljnog na drugi, još teži i ozbiljniji problem) vrlo logični scenario.

Tako su pripadnici Nacionalne garde i marinci poslati u Los Anđeles – kao „lijek“ da bi se prigušila priča o vrlo problematičnom novom zakonu o zdravstvenoj zaštiti, koji, u osnovi, razvaljuje dosadašnji sistem, obezbjeđujući najbogatijim slojevima stanovništva dodatne poreske olakšice, uz neizbježnu posljedicu dovođenja u pitanje elementarnih prava za zdravstveno osiguranje najugroženijim socijalnim grupama.

I tako u krug – pošto je inscenacija u Kaliforniji kompromitovana i brutalnim tretmanom federalne službe obezbjeđenja prema Aleksu Padiji (Padilla), starijem senatoru iz Kalifornije, nova goruća tema je američka podrška izraelskom „preventivnom napadu“ na Iran, što je Tramp bezrezervno podržao, a Rubio, prije toga, pokušao da generalni podrži uz neke (logične i korektne) ograde i rezerve.

Sjedinjene Države su tako, osim oštrog zaokreta na međunarodnoj sceni, u procesu najozbiljnijeg unutrašnjeg previranja i krize, u kojoj Trampova politika predstavlja svakodnevno dolivanje benzina na socijalni i politički požar koji se razbuktava.

Najgore su i najteže rane koje jedan veliki i moćni sistem sâm sebi nanosi, uz fanatizovanu podršku sa krajnje desnice i iz najkonzervativnijih krugova, uz zloupotrebu „religije“ u političke svrhe – što su sve fenomeni koji su i nama, u Crnoj Gori i na Zapadnom Balkanu, vrlo dobro poznati.

Donald Tramp je juče, slaveći sopstveni rođendan, zvanično proslavio i četvrt milenijuma postojanja američkih oružanih snaga, na paradi koja je, po svojoj interesantnosti i ljepoti, bila američki pandan, ako nam čitaoci dozvole takvo poređenje, provincijalnoj proslavi stote godišnjice FK „Budućnost“ na Trgu nezavisnosti u Podgorici.

U Americi je protokol, ipak, još uvijek sačuvan – bar u osnovi – pa je, za razliku od priredbe u našem glavnom gradu, svako sjedio đe treba. Ali, ni to nije pomoglo da se vojna parada učini ozbiljnijim događajem – jer su, širom SAD, paralelno održane stotine masovnih protesta protiv ideje o „kralju Amerike“. Uključio se, vrlo diplomatski, i novi papa Lav XIV, jasnom porukom da je „Isus jedini kralj“, ali i izjavom o potrebi čuvanja ljudskog dostojanstva svih, pa i imigranata.

Borba za odbranu demokratske i liberalne Amerike tek predstoji. Iskreni prijatelji SAD će uvijek podržavati očuvanje Amerike kao vodeće zemlje i saveznice u evroatlantskim strukturama.

PRIZNANJE AMBASADORA HILA

Na vanjskopolitičkom planu je (takođe – sasvim logično) došlo do degradacije američke pozicije i ugleda.

Trampova predizborna obećanja („završiće rat u Ukrajini za 24 sata“, itd), razbila su se o zbilju svijeta u kojem živimo. Tramp niti može, niti umije, a, izgleda, ni ne želi da se konfrontira sa Vladimirom Putinom.

Duga je lista izjava i nastupa američkog predsjednika koje su ispod nivoa neophodnog i za tu funkciju, i za ratnu krizu u Ukrajini. Njegove reakcije su suprotne ne samo proklamovanoj (i još uvijek važećoj) američkoj vanjskoj politici, već i zdravom razumu. Tako će on opravdati ruske napade na civilne ciljeve u Ukrajini – jer su, pobogu, neposlušni Ukrajinci izveli perfektnu diverziju i u jednoj noći dronovima uništili trećinu ruske bombarderske avijacije.

Tramp, njegov potpredsjednik i sekretari, uz to, pokazuju izraženu slabost i popustljivost prema Putinu i Rusiji. Tramp na društvenim mrežama javlja i o razgovoru povodom rođendanske čestitke – i bez uvijanja piše kako je Iran bio glavna tema (đe on očekuje Putinove dobre usluge), a Ukrajina samo sporedna. Tramp je sve više nekakav satelit planete Rusije, a personalna veza sa kremaljskim službama nije samo tema neke fantazmagorične teorije zavjere.

Konfrontacija sa atlantskim (Kanada) i evropskim partnerima je takođe dobila elemente farse. Iako su egzibicije sa ogromnim poreskim stopama (čini se – samo privremeno) utihnule, prvi mjeseci Trampa 47 pokazuju istorijsko napuštanje partnerstva sa Evropom.

Trampova MAGA „teorija“ i politika gledaju na EU kao na neprijatnog takmaca i preskupog (i nepotrebnog!) saveznika. Ignorisanje strateške konfrontacije sa Putinovom Rusijom logična je platforma za anti-EU stav. Tramp nema snage da se povuče iz NATO, ali ima i prostora i mogućnosti za ozbiljno smanjenje i auto-marginalizovanje američke uloge u Alijansi.

I, dok EU – s velikom mukom i sporije nego što je to potrebno – pokušava da se pregrupiše i reorganizuje, svjedoci smo napuštanja (čak i na ravni zvanične i formalne politike) američkog interesovanja za Zapadni Balkan.

Naši prijatelji iz Bosne i Hercegovine – čija je diplomatija, uz sve poznate probleme i teškoće izazvane trojnim podjelama i povezanim fenomenima, sada ipak mnogo ozbiljnija od crnogorske – su već imali prilike da, na značajnim američkim adresama čuju oporu i direktnu poruku: „više niste predmet našeg interesovanja“.

„Pa se vi viđite sami sa sobom“ – kako bi se to reklo na našim stranama.

Takvu poruku o američkom dezangažmanu iz našeg

regiona uputio je, na praškoj konferenciji slovačkog GLOBSEC-a (zbog odluke vlade slovačkog premijera Roberta Fica taj događaj je iz Bratislave premješten u glavni grad Češke), Kristofer Hil, doskorašnji američki ambasador u Beogradu.

Poslije godina i godina upornog favorizovanja Aleksandra Vučića i njegovog režima, kao i tvrdoglave promocije tzv. „Otvorenog Balkana“, što je, da podsjetimo, bilo obrazlagano kao „najbolja podloga za evropsku integraciju Zapadnog Balkana“ (?!), američki diplomata – sada ponovo u penziji – rekao je da zemlje regiona treba da se okrenu sebi, jer su SAD zaokupljene mnogim kriznim situacijama i gorućim problemima na drugim stranama svijeta.

Ponovio je, naravno, i da sve zemlje Zapadnog Balkana treba da budu u EU, kao i nekoliko (samo)pravdajućih kurtoazija o situaciji povodom Kosova.

Ambasador Hil je tako potvrdio paradigmu koja se može vezati za „Pax Americana“ u intervalu od prve Trampove administracije, što se, nažalost, produžilo tokom Bajdenovog mandata (prvo Rik Grenel „na terenu“, pa Džejms O’Brajen i Gabriel Eskobar u Stejt Departmentu, uz Hila u Beogradu), pa sve do drugog Trampovog mandata: politika popuštanja i povlađivanja zvaničnom Beogradu, koja se, pošto se pokazala nedjelotvornom i pogrešnom, završava povlačenjem američke konjice iz našeg regiona.

Nema nikakve utjehe, niti zadovoljstva kada se pokaže da kritike takve prakse sa mnogih adresa nisu bile proizvod nekakvih hirova ili pretjerivanja, već korektno i realistično čitanje i anticipacija posljedica tih diplomatskih eksperimenata američkih prijatelja.

Sjedinjene Države su, dakle, otišle sa Zapadnog Balkana – bez obzira što će tu činjenicu, na zvaničnoj ravni, vehementno negirati svaki lojalni američki diplomata. Umjesto sporenja o tom mučnom pitanju – iskrena je želja svih koji u SAD vide glavnog strateškog partnera – da se Amerikanci kakve poznajemo i na kakve nas je, u dugom nizu godina, još od pokojnog ambasadora Zimermana, zvanični Vašington bio navikao – vrate u region.

Svjesni smo, naravno, da se to neće dogoditi za vrijeme Donalda Trampa.

CRNA GORA, NA KRAJU SVIJETA

Iz ugla malene Crne Gore, situacija u vezi diplomatske reprezentacije SAD je vrlo jednostavna.

Ona se, dakle, nije promijenila još od 2018, od odlaska ambasadorice Margarete Uehara.

Mandat Njene Ekselencije ambasadorice Džudi Rajzing Rajnke (Judy Rising Reinke) ulazi dakle, u sedmu godinu. Osim dugovječnosti njenog boravka u Podgorici, teško se može – uz puno i podrazumijevajuće poštovanje, naravno – naći neki karakteristični detalj koji bi je mogao izdvojiti u odnosu na „mainstream“ američke diplomatije na Zapadnom Balkanu u tom periodu, ili istaći u odnosu na njene kolege prethodnike u Podgorici, od 2007. naovamo: amb. Roderik Mur (Moore), pokojna amb. Sju Kej Braun (Brown) i pomenuta amb. Uehara.

Ambasadorica Rajnke je posebno bila u sjenci amb. Hila – što, začudo, nije bio slučaj sa njihovim kolegom na službi u Prištini, Džefom Hovenierom (Hovenier) – koji je umio (i smio!) da i javno oponira, po stažu i iskustvu, starijem kolegi u Beogradu.

Tako su, sticajem okolnosti – tj. „kadrovskog rješenja“ u Podgorici, glavne ideje, pozicije i smjernice vezane za Crnu Goru dolazile od tandema Eskobar-Hil, a ne od gospođe Rajnke. Takva situacija nikada nije dobra za zemlju prijema, bez obzira što je, u vrijeme moderne diplomatije i instant-komunikacija, posebnost i personalni značaj diplomata bitno smanjen.

Rajnke je propustila mnoge prilike, čak i one đe se njena reakcija podrazumijevala – jer predstavlja SAD, a ne Bjelorusiju ili Srbiju, recimo – da podrži istinske prozapadne i evroatlantske partije i ličnosti, a da pokaže i jasan otklon od velikosrpske nacionalističke politike i njenih protagonista.

Ostaće nepoznato kada je i kako Ambasadorica usvojila stanovište da su Srbi u Crnoj Gori (bili) marginalizovani i ugroženi – što se nije libila da iskaže pred svojim kolegama iz diplomatskog kora i što se, naročito za vrijeme litijaške kontrarevolucije, vidjelo i u njenim javnim manifestacijama bliskosti, razumijevanja i podrške za funkcionere Crkve Srbije i politiku te organizacije.

i korektnosti radi, njena najveća „greška“ i „grijeh“ – nesrećni privatni komentar da je iznenađena što Milo Đukanović nije izveo tenkove na ulice – uopšte nije proizvod njene procjene, nego se radi o njenoj nezgrapnoj interpretaciji potpuno pogrešne (nesuvisle, čak) analize i predviđanja njenih saradnika iz službi bezbjednosti SAD.
Ono što jeste iznenađujuće – posebno kada se radi o diplomatama tog nivoa (a Ambasadorici je ambasadorsko imenovanje u našoj zemlji prvo te vrste, jer je u ambasadorske vode uplovila iz dugogodišnjeg rada u trgovinskim misijama SAD širom svijeta) – jeste da su, poslije toliko godina, mnoge od finesa i značajnih detalja crnogorske bliže i dalje prošlosti, a posebno aktuelnog političkog i bezbjednosnog konteksta, za nju ostale nepoznanica.

Zato smo i došli do situacije da srpsko-ruski eksponenti u Crnoj Gori, od političara do režimskih novinara, čak ni ritualno ne napadaju Ambasadu SAD. Ljubiteljima Vučića i Putina američka diplomatska misija je bogougodna i benigna adresa. Prošla su vremena kada su urednici medija (lako ćemo se sjetiti o kome se radi – i to dok su primali podršku i sa američke strane!) pisali „otvorena pisma“ i druge vrste denuncijacija Vašingtonu kako je, recimo, ambasador Mur „član užeg rukovodstva DPS“.

Danas za takvim pisanijama nema ni potrebe, ni interesa.
Bez obzira na sve napisano – to jest: upravo zbog toga – zaključak ovog dobronamjernog pasaža o Njenoj Ekselenciji nekome se može učiniti nelogičnim.

Dakle: ambasadorici Rajzing Rajnke iskreno želimo da još ostane na službi u Podgorici – zbog bar dva razloga.

Prvi je vezan za period dok Donald Tramp bude u Bijeloj kući. S Trampom je došla, sa Trampom treba i da ode. Jasno je da, dok on bude predsjednik i s obzirom na politiku koju vodi, u Podgoricu, „za njegovog vakta“ može biti poslat samo kandidat koji ne može biti bolji od nje.

Drugi je razlog simbolične prirode: bilo bi korisno i pravedno da Ambasadorica sa nama ostane do trenutka političkog odlaska aktuelne vlasti.

Tada bi gospođa Rajnke vidjela kako izgleda crnogorsko-balkanska verzija upotrebe sile da bi se izbjegao pad sa vlasti – a mi bismo, zajedno sa njom, na istoj strani barikada, nadamo se. spoznali da nam za rješenje te situacije neće pomoći američki marinci – već da to moramo sami da završimo.

A tada bi uvažena ambasadorica mogla, kao konkretni vid pomoći, da opet upotrijebi veliki bilbord – kao u vrijeme poslije avgusta 2020 – na kojem je pisalo: „Crna Goro, Amerika dijeli tvoju ljubav prema slobodi!“.

Tada je Njena Ekselencija promašila momenat i povod, ali je pogodila suštinu. A u diplomatiji, kao i u životu, suština je najvažnija!

(Autor je vanjskopolitički komentator Pobjede.)