Autoriteti CANU neće da ulaze u „blato svakodnevice“, građani primorani

Piše: Slavko Mandić

Ako ih zovneš da o nečemo prozbore javno, shodno autoritetu koji im pripada, ne śekiraj se, odazvaće se. Ne pada im na pamet a i ne dopušta im akademska mudrost i zvanje, široko obrazovanje i znanje da izađu iz svoje vlastite zaokruženosti i saopšte građanima kako i na koji način izaći iz ovog opšteg haosa koji je zadesio Crnu Goru. Nije ih to niko pitao, a da jeste možda bi danas imali odgovor i prijedlog rješenja koji bi značajno pomogao u spašavanju Crne Gore, njenog identiteta i suvereniteta. Mada, ako se śećanju može vjerovati, niko ih nije zvao ni da se osvrnu na  preambulu vezanu za tzv. Temeljni ugovor između tadašnjeg premijera Abazovića, a ne nikako države Crne Gore, kako tumači Crnogorska akademija nauka i umjetnosti i Srpske pravoslavne crkve. Čime je moguće, a na sreću javnosti, pogažen princip neulaženja u „blato svakodnevice“. Bilo je to tada, i nikad više. Valjda zbog nenaviknute javnosti na reakcije Akademije kada se državi potkopavaju temelji, ovaj osvrt je ostao prilično nezapažen. Možda i zbog činjenice što je prilika za reagovanje bilo svakoga dana i po nekoliko. Pa baš da ništa od toga ne pobudi interesovanje CANU, uistinu je čudno. Da nema reakcije ove institucije na otvoreno negiranje crnogorske istorije, tradicije i kulture, skrnavljenje i falsifikovanje njenih temeljnih vrijednosti, otpora istorijskom revizionizmu i sve jasnijem favorizovanju poražene četničke ideologije i neskrivene fašizacije društva uz pomoć Crkve Srbije, čije je političko djelovanje postalo pogubno za opstanak crnogorske države.

CANU ima obavezu da reaguje kada su ugroženi temelji naučne istine, istorijskih činjenica i kulturnog identiteta. Mjera bi bila pređena onog trenutka kada bismo počeli da arbitriramo u partijskim sukobima, kadrovskim rješenjima ili temama koje nemaju duboko naučno ili nacionalno utemeljenje – istakao je Zoran Rašović, jedan od Pobjedinih sagovornika iz CANU. I baš u ove dvije rečenice akademika Rašovića sve je jasno objašnjeno. Ali ono što nije, ili što mi koji o tome zborimo prilično laički i neznaveno, bez dovoljno akademskog promišljanja, je (bez)razložno čuđenje kako to da akademik Rašović nije upravo u ovome što se danas čini državi Crnoj Gori prepoznao temelj ugroženosti naučne istine, istorijskih činjenica i kulturnog identiteta? To jeste čudno, jer se ubrzani film o svakovrsnoj devastaciji našeg društva i naše države organizovano emituje pred očima cijele javnosti. U vidnom je polju akademika, koji bi morao da uoči otvoreni revizionizam i negiranje crnogorske državnosti, antifašizma kao najveće tekovine 20. vijeka i Narodnooslobodilačke borbe koja je zadivila Evropu i svijet. Da li je ugrožena naučna istina ako se četnički krvolok i ubica Pavle Đurišić veliča kao junak i vitez i podiže mu se bronzani spomenik u sadejstvu sa velikodostojnicima tuđe države. Na manifestaciji koja je mirisala na jeftinu  šljivovicu i pomračeni um, uz obaveznu retoričku agresiju obavezujućeg broj dva mitropolita Metodija. Reakcija onih drugih, „uglednih“ batinaša uslijedila je u skladu sa popovskim manifestom, usvojenim tokom same svetkovine.

To je samo detalj od onoga što akademik Rašović nije vidio. Jer da jeste, uslijedio bi odgovor ovakvoj bestidnoj pojavi. Na koju ćuti država, nemoćna, ali i bez želje, da išta promijeni.
Pojedini akademici CANU vjeruju da govore rijetko, ali argumentovano. Nema razloga da im ne vjerujemo, ali moraju i oni nama vjerovati  da je pojam rijetko prilično širok. Recimo jednom u pet godina i nije neki standard. Mislim akademski. Ili možda jeste? Trebaš biti akademik pa to znati. Nažalost, samo ih je 38.

Malo zaista za sva naša očekivanja. Jer, oni se bave naukom. A nauka nije kako uništiti vlastitu državu. To je praktičan rad koji se temelji na svakodnevnoj isplaniranoj obuci stručnih organa i organizacija. Možda bi se moglo i tu nać zrno nauke, pa iz tog ugla prozborit po neku istinu, ali ne treba talasat previše. Da se Vlasi ne dośete, kako zbori srbijanska mudrost, što god to značilo.

Mogu akademici da iznose svoje mišljenje, jer je to njihov lični istup, objasnio je akademik Ljubiša Stanković. Uz konstataciju da su u slučaju kada na određenu temu treba dati naučno mišljenje uvijek spremni nakon što se formira naučni tim, ispita tema i nakon toga saopšti naučno mišljenje. Sve je jasno i tu se savršeno vidi to mišljenje da oni neće da ulaze u „blato svakodnevice“. Jer je ono nama ostavljeno da po njemu gazimo. A ne akademicima koji su, kako reče Stanković,  institucija sama po sebi.

Kada se radi o pokušajima istorijskog revizionizma, Rašović kaže da nije riječ o naučnom preispitivanju činjenica već ideološkom pokušaju prepravljanja prošlosti. Jasno je da nije, niti se laž naučno može dokazati. Ali je laž prijemčiva mnogima koji su prilično neobrazovani, pa kad im tu laž saopšte nekakvi „eksperti“, a pritom čak i akademici nekih drugih stranih akademija, postaje jasno da je Gebelsova metoda o tri put ponovljenoj laži postala istina. Otuda one zakrvavljene oči četničkih „paćenika“ napojenih na nenaučnom preispitivanju činjenica, koje su se u potpunosti primile zahvaljujući svakodnevnim tumačenjima njihovih ideologa. Zato je potrebno  istorijsku istinu, kad se god pokuša  lažno preispitati, ponavljati i saopštavati društvu u cjelini.

Nema razloga da se akademici plaše kad nešto s razlogom osude da ne budu shvaćeni kao pripadnici bilo čijih politika. Jer je istina jedna i ona jedina nudi rješenja baš zbog činjenice da je saopštavaju autoriteti. U suprotnom, tanko obrazovanje, loša politika, insistiranje na podjelama, revanšizam i revizionizam, kleronacionalizam, fašizam, ekstremizam svake vrste, destabilizuju društvo do te mjere da je potpuno opravdan strah od svakog zla koji nam se može dogoditi.

Jasno mi je da se akademski autoriteti ni u jednom slovu neće sa ovim složiti, baš zahvaljujući činjenici da su izabrani autoriteti. Ali će se možda zapitati da li je možda  trebalo reći koje slovo kad se najveća državna nagrada, Trinaestojulska, dodjeljivala negatoru crnogorske države Bećiru Vukoviću mimo zakona i Ustava Crne Gore, za knjigu koja nije ni napisana. Pa čak i po cijenu da se akademici zamjere vlastima, koja je više puta do sada pokazala kako se prema vlastitom narudu odnosi. Od strašnog trovanja građana na Cetinju, prebijanja i maltretiranja, pa sve do upotrebe biber spreja prilikom mirnih protesta onomad na Gorici.

Možda gospodo autoriteti, ne bi bilo loše da makar nekad uđete u to strašno „blato svakodnevice“. Da vidite kako je nama, od čijih novaca se prilično dobro finansirate. Pa da možda odlučite da nam rečete što treba da činimo. A mi ćemo poslušati jer to dolazi, kako akademik Mirković reče objašnjavajući što je Akademija, od skupa pojedinaca, što znači da nije ni crkva, ni partija, te da se u većini stavova podrazumijeva da su oni odraz individualnog mišljenja i slobode i pristupa problemima koji su nam više ili manje bliski.
Eto, samo toliko bi bilo dovoljno da se, kako reče akademik Rašović, CANU osvrće na aktuelne događaje samo onda kada ona zadiru u dugoročnu sudbinu države, kulture i nauke. Ako ovo nije to sudbonosno vrijeme, onda nikad neće ni biti.