Razlog srca

Piše: Meliha Meli Ramusović

Srce ima svoje razloge koje razum ne poznaje, kazao je Paskal. Eto tako nekako kuca i profesorsko srce našeg premijera.

Najednom lavovsko. Nakon upornih skupštinskih poniženja i džins protokola, nečim konačno izazvano. Nečim što ukida vladavinu kompromisa. I to ne zbog kompromisa, već zbog vladavine. Koja evidentno izmiče, čak i pred očima na čudo sviklim.

I onda, džihad. Apostolski. I još po nečiji. I sve je legitimno u ime očuvanja prijestola.

A to bahato razigrano sve, otkriva jedno suštinski nedemokratično poimanje vladavine. Ono po kojem su institucije sistema inferiorne u odnosu na ulicu, pano tviter. Otkriva sporazumni nesporazum u kojem borba protiv kriminala i korupcije nije istinski zajednički imenitelj. Već, izgleda, podjela plijena.

Zato, u kolektivnom klevetanju (što onda neminovno bude samoklevatenje), nešto što je bilo očudotvoreno kao istorijska pobjeda, retroaktivno se pokazuje kao saučešće. Saučešće u jednom, po društvo pogubnom, modelu vladavine, koji se ne temelji na pravnoj državi, već na neoliberalno osveženoj besudnoj zemlji. U kojoj garantovani kontinuitet najčešće ima samo besudni kapital i sve ono pogrešno po dubini, što besudnost zahtjeva.

Saučešće je to u uvijek istom vraćanju propale budućnosti.

Ali, ta ukleta konstanta sociologije naše sredine, vanpartijska i nadideološka, ipak ne smije biti istorijski usud Crne Gore. Ovo ne smije, ne zbog bezidejne realnosti naše politike, već da bi se spasila čast uma. Ali i onaj Paskalov, tom istom umu nepojmljiv, razlog srca.

Zato promjena vlasti, ma kako nesavršena, flekava, trapava, “izdajnički” naopaka bila, moraće neko vrijeme biti naša konstanta.

Jer, iscrpljujući identitetske i druge opasne strasti, nakalemiće nam,nadajmo se, onu još stvarno ne doživljenu i proživljenu strast.

Za demokratijom.