APEL

Za članstvo i simpatizere Patriotskog pokreta otpora „Lovćenske straže 1990“,svaki vid nacionalizma i šovinizma apsulutno je neprihvatljiv.Mi zagovaramo državni patriotizam, antifašizam, ekumenizam, interkulturalizam (život jednih s drugima a ne život jednih pored drugih) uz maksimalno poštovanje Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.

Trudimo se da naše djelovanje bude u skladu s riječima velikog humaniste, duhovnog pastira blaženopočivšeg don Pavla Marvulića, sveštenika Barske nadbiskupije, koji je ostao upamćen u narodu između ostalog i po izreci: „Bez obzira na to koje smo vjere, mi smo kamen i bedem ove zemlje, jer smo mi zemlja ove zemlje“.

Mi smo se obavezali da se crnogorske patriote, nezavisno od vjeroispovijesti i uvjerenja, što manje zavode za „Goleš planinu“ od strane političara,sveštenika, državnih i vjerskih institucija,pojedinaca nezavisno o kome se i o čemu se radi.

Ovo obraćanje je APEL svim Crnogorkama i Crnogorcima,nezavisno od vjeroispovijesti i uvjerenja, kao i ostalim građanima lojalnim državi Crnoj Gori da sačuvaju prije svega lično dostojanstvo kao i dostojanstvo svojih predaka i potomaka tako što neće dati svoj glas svetosavskim kleronacionalistima i veleizdajnicima.Pod imperativom,ne smije se dati glas partijama čiji su rukovodioci i njihovo članstvo sproveli veleizdaju Crne Gore u interesu druge države – Srbije.

Jedna od njihovih ciljanih,kontinuranih aktivnosti odnosi se na velikosrpsku imperijalno-asimilatorsku akciju protiv Crnogorki i Crnogoraca pravoslavne vjeroispovijesti,kako u Crnoj Gori tako i crnogorske dijaspore u Srbiji.Za te velikosrpske imperijalno-asimilatorske akcije protiv Crne Gore prije svega zadužena je Crkva Srbije.

Crnogorski bastadururi! Mi trenutno imamo okupiranu državu od strane dijela međunarodne zajednice,Vlade Srbije i Crkve Srbije,i u takvoj državi od veleizdajničke vlasti donesene:

1. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica („Službeni list Crne Gore“, br. 008/21 od 26. 1. 2021).

Crkva Srbije je nakon Podgoričke skupštine (24.11.1918–29.11.1918) i 17.juna1920.nakon ukidanja autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve,nasilno uzurpirala i okupirala državnu imovinu ondašnje crnogorske države i Crnogorske pravoslavne crkve koja je bila korisnik,jer je pravo svojine pripadalo državi.

Sakralna imovina nikad nije prenešena pravno na Crkvu Srbije sve do devedesetih godina XX vijeka, kad je tadašnji potpredśednik Vlade Crne Gore Zoran Žižić (4.3.1951–4.1.2013) običnim raspisom obavijestio katastre po Crnoj Gori da kao vlasnika upisuju Mitropoliju crnogorsko-primorsku Crkve Srbije.

Počev od 1996, a zaključno s 2007. godinom Mitropolija crnogorsko-primorskaCrkve Srbije je u svoje vlasništvo upisala 12,2 km² livada, šuma i pašnjaka, većinu od 600 seoskih crkava i većinu manastira.

Time je prekršeno pravno načelo da se vlasništvo nad imovinom utvrđuje na osnovu vlasničkih dokumenata, ili u sudskom procesu. Upisivana su vlasništva s besmislenim obrazloženjima, poput „politička odluka“, „gradnja“ i slično, a za mnoge nije ni upisivan osnov. Kad je vođena rasprava o Nacrtu zakona o slobodi vjeroispovijesti, osnovne primjedbe na četiri člana koja su se bavila imovinom bila su da se osporavanje vlasništva nad već upisanom imovinom može utvrditi samo sudski, podnošenjem zahtjeva od strane osporavatelja.

2. Ugovor između Crne Gore i Crkve Srbije potpisan 3. 8. 2022.nezavisno od činjenica:

U Pravoslavnoj crkvi kanoni ne samo da obrazuju, nego i čine osnovu i suštinu crkvenoga prava, te su zbog toga za crkveno zakonodavstvo kasnijega perioda bili neprikosnoveni autoritet i kriterijum. Naziv Crkveno pravo, bar što se tiče Pravoslavne crkve širi je i potpuniji, jer pored kanonskoga prava obuhvata i ostalo pravo Crkve.Zbog toga su pravoslavni kanonisti uvijek poistovjećivali kanonsko i crkveno pravo, tačnije nikad ga nijesu ni razdvajali, nego su u njemu uvijek viđeli jedinstvenu i nerazdvojivucjelinu.

– Da je prvi i jedini slučaj u Europi, a vjerovatno i u svijetu, da je za jednu crkvenu instituciju službeno, u

sudskom postupku praktično potvrđeno sudioništvo u najtežim djelima protiv čovječnosti i ljudskog dostojanstva.

Crkva Srbije je izgubila1995. godine sudski spor u Parizu, nakon što je podnijela tužbu protiv listova Libération, Le Monde iLe Figaro, zbog tekstova u kojima je optužena za podržavanje etničkog čišćenja i zločina genocida u Bosni i Hercegovini.Nakon što je saslušao argumente „za“ i„protiv“, pariški sud je donio presudu po kojoj tuženi listovi nijesu krivi i nijesu oklevetali Crkvu Srbije, niti su u svojim tekstovima iznosili dezinformacije i neistine vezano za prikazivanje ratnih događaja u Bosni i Hercegovini i djelatnost Crkve Srbijei patrijarha Pavla.

– Da se u jednoj samostalnoj državi može steći kanonska osnova za dodjelu autokefalnosti,to jest može postojati samo jedna pomjesna autokefalna crkva. Definisano Četvrtim vaseljenskim saborom održanim u Halkidonu (8. oktobar – 1. novembar 451.) koji svojim 17. kanonom naređuje, da pri razrješivanju crkvenih oblasti ima se slijediti političkom razrješenju zemalja. Istu ovu naredbu potvrdio je Trulski sabor održan u Konstantinopolju 692.godine  svojim 38. kanonom.

Navedeno nam takođe ukazuje na to da nakon što je Skupština Republike Crne Gore 3. juna 2006. godine donijela Odluku o proglašenju nezavisnosti Republike Crne Gore i kad je 10. novembra 2006. godine izabrana nova Vlada u nezavisnoj i međunarodno priznatoj državi Crnoj Gori, stekla se kanonska osnova definisana Četvrtim vaseljenskim saborom, održanim u Halkidonu (8. oktobar – 1. novembar 451) i Trulskim saborom održanim692. godine u Konstantinopolju da suverenističko – državotvorna vlast i Crnogorska pravoslavna crkva na čelu s Njegovim blaženstvom arhiepiskopom cetinjskim i Mitropolitom crnogorskim gospodinom Mihailom pokrenu koordiniranu transparetnu inicijativu – aplikaciju kod Vaseljenske patrijaršije za:

19. a) Pokretanje postupka revizije tomosa dodijeljenog 2. 1922.Autokefalnoj Ujedinjenoj Pravoslavnoj Srpskoj Crkvi Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.Imajući u vidu činjenicu da su od 21.maja 2006.godine Crna Gora i Srbija zasebne države.
20. b) Pokretanje postupka za kanonsku obnovu autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve nasilno ukinute juna1920.godinei dodjelu tomosa Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi.

Kao što smo prethodno naveli, kanonsku mogućnost definisanuHalkidonskim i Trulskim saborom je stekla i realizovala Crkva u Kneževini Srbiji, 20. oktobra 1879. godine i Crkva u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca 19. 2. 1922.godine.To pravo je stekla i Crnogorska pravoslavna crkva nakon 21.maja 2006.Godine, odnosno3. juna 2006. godine.

3. Odluku Vlade Crne Gore kojom se pokušava na „mala vrata“ u obrazovni sistem Crne Gore uvesti svetosavska ideologija.

Crnogorski veleizdajnici to žele nezavisno od činjenice da su upoznati do detalja sa suštinom ove nacionalne ideologije, cija je sintagma : jedan narod, jedna religija u jednoj državi koja okuplja sve Srbe.

Svetosavlje je kao ideološko-politički,klero-nacionalistički velikosrpski program i pokret nastao u okviru Crkve Srbije tridesetih godina XX vijeka.Tim ideološko-političkim,klero-nacionalističkim velikosrpskim programom izdiže se nacional-šovinistička ideologija svetosavlja iznad pravoslavne dogme i otvoreno se suprotstavlja ekumenskim težnjama ka objedinjavanju hrišćanstva.Svetosavlje se u najkraćem može definisati kao „pravoslavno hrišćanstvo srpskog stila i iskustva utemeljeno na liku i djelu Svetog Save“.Srpski hegemonisti su od imena Sveti Sava izveli termin „svetosavlje“ koji bi trebao biti neka vrsta surogata za hrišćanstvo! Na sličan način su nacionalnu odrednicu „srpstvo“ postavili kao surogat za pravoslavlje! Odatle velika konfuzija kod Crnogoraca u razlikovanju „srpstva“ i pravoslavlja!

Crkva Srbij se svojim djelovanjem mora tretirati kao sekta (lat. secta,sequi, secare)koja pod uticajem zatvorene grupe vjernika (klira i laika)čvrsto slijedi svoja načela oličena u svetoslavlju.Ta načela su po uvjerenju članova te sekte, ispravnija u odnosu na učenje majke ckve Vaseljenske patrijaršije.

Marko Tulije Ciceron (Marcus Tullius Cicero)–„otac otadžbine iz viteškog reda“ bio je je rimski filozof,državnik,književnik,pravnik,politički teoretičar i govornik.Rođen 3.januara 106.p.n.e.,a ubijen 7.decembra 43.p.n.e.,Ciceron je,bez sumnje, bio jedna od najvažnijih ličnosti iz cijelog perioda antičkog Rima.

Imao je svoje viđenje o izdajništvu koje može ponajbolje asocirati i definisati događanja u periodu od 4. decembra 2020. godine, kad je konstituisana 42.Vlada Crne Gore pa sve do današnjih dana.

„Nacija može preživjeti svoje budale, čak i preambiciozne.Ali ne može preživjeti izdaju iznutra.Neprijatelj pred kapijom grada(države) je manje zastrašujući,jer on je poznat i nosi zastavu otvoreno.A izdajnikse kreće slobodno unutar zidina grada(države),njegov lukavi šapat nalazi puta i do najviših,vladarskih odaja.

 Jer izdajnik se ne prepoznaje kao izdajnik – on govorijezikom bliskim zrtvama,on ima njihovo lice i njihove argumente,on se obraća slabosti koja leži duboko u srcu svakog čovjeka.On razgrađuje dušu nacije,on u potaji potkopava temelje grada(države),on inficira političko tijelo tako da se više ne može braniti.Manje se treba bojati ubice.Izdajnik je kuga“.

Komnen Bulatović

LAMENT NAD CRNOM GOROM

Sirotice moja, nesrećo i muko,
ti imena drugih kao i da nemaš,
nešto si mi sjetna, crninom se kitiš,
ko da se na pogreb sopstveni pripremaš.

Rođena ti đeca pripremaju raku,
a ti drhtiš kao preplašena zvjerka;
ali nije čudo što strahuješ tako
jer odavno doboš kožu tvoju mjerka.

Nesrećnije zemlje, mislim, nigdje nema,
nit usuda strašnog od tebe većega;
a, ako te crna pogibija stigne,
poginućeš, tugo, od zla domaćega.

Mnoga tvoja đeca sinovi nijesu,
no pastorci divlji koji mržnju siju:
ko da im nijesi otadžbina majka
od tebe se stide, od tebe se kriju.

I na sami pomen imena ti časnog
zubima zaškripe, iz dubine reže.
Presjekli bi rado svaku nit i vezu,
žalosnice moja, što ih s tobom veže.

To je tako bilo otkad sveti Petar
udariti temelj i obznani Stegu.
Još od toga dana nesoji i zloba
neprestaše da se rađaju i legu.

Ja od Tebe nemam većeg ideala
jer ni dana nema, ako nema zore,
niti imam, Bože, pred tobom se kunem,
Otadžbine druge osim Crne Gore!

„Postoja će Crna Gora dok je Lovćena nad nama,dok je mora kodBara i Kotora, dokjesunca i dok je Grahovca!“

 U ime Patriotskog pokreta otpora „Lovćenske straže 1990“

inž. Zoran Marka Rašović