ANA PEJOVIĆ: ZLOČIN NIKADA NE SMIJE IMATI NI AMNEZIJU, NITI AMNESTIJU

U organizaciji Crnogorsko-američke asocijacije Cetinja (Montenegrin American Association Cetinje) večeras je u cetinjskoj Galeriji Dado promovisana knjiga  Jovana Čubranovića „Najveći zločin u istoriji“ (The Greatest Crime in History).

Prof. Ana PEJOVIĆ je izrazila iskrenu zahvalnost na ukazanom povjerenju da kroz ličnu kritičko-povijesnu prizmu iznese svoje mišljenje o ovom „svetom“ istoriografskom dokumentu koji nam je davne 1933. godine u zavjet ostavio Jovan Čubranović, a koji faktografski precizno bilježi spregu različitih nepočinstava koje su Velike sile sprovele nad Crnom Gorom i njenom herojskom borbom za očuvanjem slobode i hiljadugodišnje nezavisnosti.

Pejović je kazala da  poduhvati koje su u svojoj udruženoj zloj namjeri izvele zemlje saveznice, s kojima je crnogorska vojska krvarila, životima braneći zajednički cilj i ideal – oslobođenje od viševjekovnog osmanskog a kasnije i austrougarskog neprijatelja, ostaju svjedočanstvo najsramnijeg, najperfidnijeg i u istoriji nezabilježenog čina međunarodne izdaje jedne male, hrabre, nepokorne i junaštvom proslavljene balkanske države – naše domovine, Crne Gore.

Crnogorsko suočavanje s prošlošću kroz kult izgradnje kulture sjećanja zasnovane na istini, pravu i pravednosti, u nacionalnoj svijesti Crnogoraca i Crnogorki decenijama je obavijano velom kolektivne ćutnje pod mantrom sloge, bratskih odnosa i opšteg dobra svih naroda i narodnosti kojima je Crna Gora bila dom, utočište i sigurna luka. Kratka istorija od obnove naše državnosti do današnjeg dana već postaje neumoljiv svjedok ogriješenja o kulturološkom fenomenu identiteske i nacionalne utemeljenosti, kako u ličnoj, tako i u kolektivnoj svijesti. Ako jednom narodu zabranite ili ograničite sjećanje, ako izostavljene ili zamagljene stranice istorije postanu praksa, generacije mladih će postati trajno uskraćeni nosioci povijesnog ponosa, i lak plijen iskonstruisanih i mitotvorenih „istina“ o svom porijeklu, jeziku, crkvi, naciji.     No, kako to obično i biva, sve ono što se krije, namjerno zaboravlja, izbjegava, odlaže i stavlja „ad acta“ jednoga dana postane Pontije Pilat sopstvenih predrasuda, nemoći da se stvari nazovu pravim imenom, nesnalaženja u obavezi utemeljenja nacionalnog, identitetskog koda s kojim nema i nikada ne smije da bude kalkulacija i zakulisnih percepcija.

Upravo živimo vrijeme grčkih tragičara „krivi bez krivice“, pa ću na tom fonu pokušati da kroz kratku sintezu društveno-političke agresije koju je nad Crnom Gorom vršio i još uvijek izvodi njen najistrajniji i najopasniji neprijatelj država Srbija, skiciram hegemonističko-asimilatorsku ideju obnavljanja „Dušanovog carstva“.

– Nakon smrti čuvenog kralja Bodina dukljansko kraljevstvo, izazvano unutrašnjim antagonizmima, krizama i sukobima, slabi. Uz pomoć Vizantije Raška nameće svoju hegemoniju i u periodu od 1183. do 1189. raški župan Stefan Nemanja, uz brutalnu vojnu silu, okupira i zauzima Duklju- Zetu koja će se u tom položaju nalaziti sve do 1360. godine kada je Balšići oslobađaju nemanjićkog, velikodržavnog jarma.[1]
______________________________________________________________
[1] Adžić, N. 1996. Crna Gora u doba Balšića (1360-1421).Cetinje: Dignitas

•  Za vrijeme vladavine Balše III, tačnije od 1403.godine, pod jakim uticajem majke Jelene, sestre Stefana Lazarevića,dolazi do promjene državne konfesije iz katoličke u pravoslavnu, što je još jedan od jasnih pokazatelja hegemonističkih aspiracija Srbije.
• Nakon 1435.kada se ustaljuje ime države Crna Gora nastupa period međuvlašća u kojem se ponovo javljaju osvajački porivi dvostrukog vazala (turskog i ugarskog) – Srbije da osvoji Crnu Goru.
• Već 1446. novi gospodar Crne Gore postaje, drugi po redu sin (imao ih je četiri) Đurađa Crnojevića – Stefan.
• Nakon dinastije Crnojevića, dinastija Petrović Njegoš preuzima vlast u Crnoj Gori, koncentrišući svoje državotvorne snage na borbu za odbranu od osvajačke osmanske sile koja je prijetila čitavom Balkanu, kasnije i Austro-ugarske monarhije.

Vrijeme dinastije Petrovića predstavlja najplodniji obrazac po kojem se na fonu „bratske pomoći“ velikosrpske asimilatorske zamisli perfidno sprovode ostavljajući duboke tragove kulturocida koji je vršen nad crnogorskim stanovništvom, posebno djecom i omladinom. Nabrojaćemo samo neke: dolazak Sime Milutinovića Sarajlije na mjesto sekretara vladike i vladara Petra I Petrovića, kasnije i učitelja mladog vladike Rada Tomova, učenje iz srbijanskih bukvara i knjiga, prosvjetari i novinari izvanjci iz Vojvodine Laza Kostić, J.J.Zmaj i drugi.

Nakon  velikosrpskog imperijalnog programa “Načertanija” (nacrta) koji je krajem 1844. godine napisao ministar “unutrašnjih dela” Srbije, Ilija Garašanin, a u kojem je preciziran projekat asimilacije pravoslavaca i ostalih Slovena, kao i pripajanje oblasti Bosne, Hercegovine, Crne Gore i Sjeverne Albanije (Kosovo i Metohija) Velikoj Srbiji; Politikine objave (br.9841, Beograd, str.13) izvještaja Ljekarske komisije kroz Crnu Goru iz 1935.godine u kojoj se pomeđu ostaloga navodi: “ Treba provesti žičanu ogradu od Bara preko Rumije na Skadarsko jezero, dalje krajem doline Zete do Nikšića, a odatle preko Bileća do blizu Dubrovnika. Iz tako ograđene Crne Gore deportovati stanovništvo u Metohiju i druge krajeve; pa od njih stvoriti zverinjak, u kome bi, pošto bi se uredili putovi i podigli hoteli, engleski lordovi lovili divljač.”; Moljevićevog “Projekta o rešenju srpskog nacionalnog pitanja i budućem uređenju Jugoslavije” poznatog kao “Homogena Srbija” koji je pisao u Nikšiću 1941.godine i ponudio Draži Mihailoviću kao koncept “čiste srpske rase”, knjiga „Najveći zločin u istoriji“,( prevedena sa španskog jezika na crnogorski  nakon 89 godina)  otvara pred nama  novi semantički krug sadržan u konceptualnom prosedeu udruženog zloumlja Velikih sila koje se sprovodilo nad crnogorskim narodom i njenom državom nakon 1918. tačnije nakon prisilnog održavanja neustavne i nelegitimne Podgoričke skupštine. Prije nego se detaljnije osvrnem na ovo dragocjeno istoriografsko djelo Jovana Čubranovića, osjećam moralnu obavezu da shodno najnovijim dostupnim dokazima upoznam cijenjenu publiku sa začetkom i rađanjem ideje o ujedinjenju Srbije i Crne Gore.

Ta ideja nije implementirana ni 1901.kada je u Pešti odštampano 500 primjeraka sramne paškvile „Istina o Crnoj Gori“, čiji je skriveni autor bio princ Petar Karađorđević, a čiji sadržaj implicira najogavnije neistine o kralju Nikoli I Petroviću; nije začeta ni formiranjem „Anticrnogorskog komiteta“ u doba vladavine dinastije Karađorđevića; kao ni realizacijom, na sreću kralja Nikole, neuspjele „Bombaške afere“ iz redova crnogorske omladine. Ova unionističa ideja nije ni proizvod srbijanske medijske hajke uključujući i izlazak lista „Naprijed“ koji se deklarisao kao „nezavisni list slobodnih Crnogoraca“, a bio je programski koncipiran kao strogo anticrnogorsko glasilo usmjereno na ideju veličanja srpstva. Iako Plamenac u Memorandumu predsjednika vlade obaviještava predsjednika SAD Vilsona da „Crna Gora raspolaže diplomatskim pasošima koje je izdavala vlada kraljevine Srbije crnogorskim građanima još u godini 1917. u kojima stoji označeno, da se prestonica Crne Gore, Cetinje nalazi u Srbiji“ [2]ni ova navedena godina i sramotni čin srbijanske vlade ne predstavljaju smrtnu presudu nad crnogorskom suverenošću.

Naređenje o pripajanju Crne Gore Srbiji, mnogo prije Podgoričke skupštine izdao je sam ruski car Nikolaj II Romanov, i to na sjednici Tajnog imperatorskog kabineta, 20.decembra 1905.godine, na kojoj je rekao „ Da se mi više ne bismo oko CG razmišljali što i kako, jedan joj se pravac mora odrediti: ona se od ovog trena podređuje Srbiji. Ima da slijedi ono što bude glavni cilj politike srpske kraljevine. A taj glavni cilj je hvatanje u koštac sa Austrougarskom. Kada ova politika Srbije ostvari cilj, CG se ima pripojiti Srbiji. I to odmah. Ne trebaju nam dvije srpske države na Balkanu, koje će da se glože oko ovog i onog, a pogotovo nam ne treba nepouzdani saveznik, koji bi nas prodao za jedan dobar kredit u bečkoj banci.“[3] Taj „nepouzdani saveznik“ je bio kralj Nikola koji je iza leđa Rusiji, pokušao da s Ausrougarskom dogovori pripajanje Skadra Crnoj Gori, nakon čega bi , po njegovom mišljenju, ostao potpuno nezavisan od ruskih para. O uzaludnom pokušaju kralja Nikole da se otrgne od ruske kontrole, svjedoči i sljedeća izjava cara Nikolaja Romanova: „Naši ciljevi su iznad njegovih, i on može našim ciljevima samo da posluži, a nikako nema snage da ih omete. (…) Kada budemo riješili srpsko pitanje onako kako mislimo da ga riješimo, onda ćemo i knjazu Nikoli dati mjesto koje mu pripada, do tada neka igra svoje sitne igre. On će tada završiti svoju ulogu, to Vam ja obećavam.“[4]

Zahvaljujući izvještajima ruskih diplomata i obavještajaca koji su se bavili CG i Balkanom, posebno ruskom generalu Nikolaju Mihailoviču Potapovu, koji je proveo 12 godina na Cetinju u zvanju vojnog agenta ruskog Generalnog štaba, a koji je i nakon tzv socijalističke revolucije u Rusiji 1917.kada je ubijena carska porodica Romanov i vlast prešla u ruke „zlikovaca boljševika“, kao neprikosnoveni operativac nastavio svoju obaviještajnu misiju u novoformiranom Komitetu državne bezbijednosti (KGB), mi u Crnoj Gori nakon 100 godina saznajemo pravu istinu o sudbini svoje države, ali i drugih balkanskih zemalja kojima su, kao i nama Rusi crtali granice.

Plemenita misija Jovana Čubranovića koji je vođen ljubavlju i odanošću prema svojoj napaćenoj domovini, pokušavao da joj rasvijetljavanjem „Crnogorskog pitanja“ sa pozicije međunarodne diplomatije povrati pogaženo dostojanstvo i krvavo stečenu slobodu, uz pomoć meksičke vlade i njenih intelektualaca predstavlja jedan od najvećih kulturoloških spomenika XX vijeka i trajno svjedočanstvo sramne savezničke ćutnje na sva krvava nepočinstva koja su CG zadesila nakon 1918.godine.

______________________________________________________________
[1] Glas Crnogorca.br.76.od 19.08.1919.str.4
[1] Andrijašević.Ž. 2022. Kraljica i njeni prijatelji. Centar za geopolitiku: Podgorica, 154.
[1] Isto, 161.

Jedan od presedana u svijetskoj povijesti predstavlja i činjenica da je saveznička vojska s kojom je crnogorska zajedno ratovala protiv austrougarskog osvajača, postala saučesnik u nestajanju njenog državotvornog okvira, saizvršilac srbijanskim dželatima koji su najbrutalnijim terorom za sobom ostavili preko 6000 mučenih, iskomadanih, spaljenih i na zvijerski način ubijenih Crnogoraca, koji se ni nakon dvostruke izdaje (i u domovini, i u inostranstvu) nijesu htjeli pokloniti srbijanskom neprijatelju.

Svedočanstvo o nepokornoj crnogorskoj naciji i njenim hrabrim bastadurima koji su slabo naoružani, više gladni nego siti, sirotinjski odjeveni, ali neustrašivi i nezaustavljivi u odbrani domovine ostavio nam je u ovoj knjizi Jovan Čubranović, kojem i ovom prilikom iskazujemo duboki pijetet i vječnu zahvalnost. Njegove riječi da je „Crna Gora bila nezavisna država, uprkos sukobima u kojima je učestvovala, jer je uvijek bila pobjednička, zbog čega uživa istorijsku reputaciju herojstva i hrabrosti“ potvrđuje i pismo Sultana Selima, potpisano u Carigradu 1789.godine u kojem se navodi: „Mi, sultan SELIM-EMITR-KAHAN, koji vlada od Neba do Zemlje, od Istoka do Zapada, car svih careva, ovim objavljujemo svim našim vezirima, pašama i kadijama, u Bosni, Hercegovini, Srbiji, Albaniji i Makedoniji, pokrajinama susjednim Crnoj Gori, da Crnogorci nikada nijesu bili potčinjeni našoj Visokoj Porti i da će stoga biti dobro primljeni na našim granicama, te da očekujemo recipročne akcije  s našim podanicima.“[5]

Knjiga „Najveći zločin u istoriji“ sadrži 56 stranica teksta strukturalno podijeljenog na 13.narativnih jedinica. Predgovor  je  u Meksiku, januara 1934. napisao diplomata  KASIMIRO E. ALMEIDA – Član  XXXV Zakonodavnog tijela Sedinjenih Meksičkih Država koji Čubranovića naziva „apostolom slobode“, navodeći da je „autor došao ovđe da sazna o zloglasnim poniženjima čija je njegova zemlja bila žrtva, braneći je hrabro i štiteći je principima međunarodnog prava, kao što je to već učinio i ovđe i u glavnim intelektualnim i političkim centrima Amerike i Evrope, žarko se nadajući da će pravedna stvar koju brani konačno trijumfovati.“[6] Almeidino iskreno i časno iskazano saośećanje sa junačkim Crnogorcima koji trpe kao bespomoćne žrtve ugnjetavanja velikih sila  usmjereno je na poziv da se i hrabri meksički narod pobuni protiv nametanja brutalne sile ili protiv mračnih mahinacija Tajne diplomatije.

Ovaj odani crnogorski prijatelj koji je prozreo i shvatio sramnu ulogu Tajne diplomatije predlaže: „ da se tamo u Ženevi, u okviru Lige naroda podigne spomenik u obliku bloka od  granita, donijetog sa planine koja čini kičmeni krst najslobodnijih zemalja na svetu; granitnog bloka donijetog sa Anda, u kome svijetlećim slovima treba da bude urezana riječ SLOBODA, trenutno profanisana od tamošnjih moćnika u dalekoj Crnoj Gori, i čija istorija, čiji uzrok žrtava razotkriva  autor pred sudom javnog mnjenja meksičkog i iberoameričkog naroda.

Slavna istorija crnogorskog naroda i nepravda koja mu je učinjena kršenjem njegovih najsvetijih prava, pozvaće sve slobodne duše da podignu  glas protesta protiv uzurpatora njihove slobode, protiv onih koji prikrivaju zločin i protiv saučesnika u ovom zločinu bez presedana. Dok ne dođu bolji dani, saośećamo  s tim junačkim narodom, s njim patimo i s njim zapomažemo: SLOBODA I PRAVDA! „ kraj citata
__________________________________________________________
[1] Čubranović. J. Najveći zločin u istoriji. str.12.
[1] Čubranović. J. Najveći zločin u istoriji. str.

U ostalim narativnim jedinicama: Opšte pozadine, preko odjeljaka: Crna Gora kroz istoriju; Njeno učešće u Velikom ratu i stav njenih saveznika; 14 tačaka predsjednika Vilsona; Protest crnogorskog predstavnika; Crna Gora i Međunarodno pravo; Italijansko-Crnogorski sporazum; Lavina protesta za slobodu Crne Gore; Rezolucije međunarodne, ženske, procrnogorske lige; Uslovi Crne Gore za njenu obnovu i Poruka Konferenciji o razoružanju, autor Čubranović nam faktografski unesenim dokumentima ostavlja neoboriva svjedočanstva o  brutalnom kršenju Međunarodnih pravnih akata , o crnogorskoj žrtvi koju su podnosili odvažni borci za pravo, čast i slobodu Crne Gore kojima i posvećuje svoju knjigu.

Završiću s njegovom posvetom i osobnom dvostrukom molbom:

„ 1918-1934 – Junacima koji su pali s oružjem u rukama na sveto tlo otadžbine, i onima koji su poginuli u tuđini za isti ideal; progonjeni, ponižavani, lišeni svih zemaljskih dobara, uzvišene žrtve tajne diplomatije četiri velike sile. Sa mojim najdubljim i najodanijim divljenjem.“[7]  AUTOR

Molim Crnogorce i Crnogorke svih vjera i konfesija kojima je Crna Gora jedina domovina, da se inicira i sprovede u djelo izrada Memorijalne ploče poginulim, umrlim i nestalim crnogorskim vojnicima u ratovima 1912.i 1913.godine o kojima kao jedino svjedočanstvo imamo štampanu verziju od nekoliko stotina primjeraka Protokola poginulih, koji je zahvaljujući grupi crnogorskih entuzijasta i patriota ugledao svijetlost dana 2004.godine. Naša je moralna obaveza da poduzanjem spomen ploče neumrlim crnogorskim junacima čije su kosti ostale razasute po Tarabošu, Bardanjoltu, Brdici, Skadru, Velikom Govedarniku itd. sačuvamo uspomenu na ove „div junake“ kojima je sloboda Crne Gore bila svetija od samog života, i pokažemo međunarodnoj javnosti da duh crnogorskog slobodarstva nema cijenu bez obzira na podnesenu žrtvu.

Molim crnogorsku intelektualnu elitu, posebno gospodu istoričare i pravnike, da u domenu svojih mogućnosti daju obavezan doprinos u izradi Elaborata o „bijelom teroru“ i srbijanskoj agresiji izvršenoj nad Crnogorcima, uključujući osim egzodusa unutar crnogorske granice, i sva somoubistva, trovanja i ubistva crnogorskih oficira i vojnika po inostranstvu,  kako bi se u Evropskom parlamentu ovaj zločin proglasio genocidom, kao što je nedavno EP zločinački Staljinov holodomor proglasio genocidom nad ukrajinskim narodom.

ZLOČIN NIKADA NE SMIJE IMATI NI AMNEZIJU, NITI AMNESTIJU.

VJEČNA JE CRNA GORA, poručila je Pejović.
___________________________________________________
[1] Čubranović.J. Najveći zločin u istoriji, str.4

[1] Adžić, N. 1996. Crna Gora u doba Balšića (1360-1421).Cetinje: Dignitas,
[2] Glas Crnogorca.br.76.od 19.08.1919.str.4
[3] Andrijašević.Ž. 2022. Kraljica i njeni prijatelji. Centar za geopolitiku: Podgorica, 154.
[4] Isto, 161.
[5] Čubranović. J. Najveći zločin u istoriji. str.12.
[6] Čubranović. J. Najveći zločin u istoriji. str.
[7] Čubranović.J. Najveći zločin u istoriji, str.4