Ana Marija Marović – Prva kćer Venecije

Ana Marija Marović – Prva kćer Venecije
Život posvetila zaštiti i boljitku drugih žena

Piše Biserka Milić

U glamuroznoj Veneciji XIX vijeka, koja je predstavlja epicentar evropske kulture, umjetnosti i društvenog života, primjećivala je siromašne, slabe, napuštene… i posvetila se njima.

Dobrota je mjesto čije palate i kapetanske kuće, na obali najljepšeg zaliva na svijetu, čine skladnu kompoziciju. Bila je dom mnogih porodica plemenitog roda, čuvenih pomoraca, trgovaca, brodovlasnika.

Porodica Marović, predstavljala je uz porodice Kamenarović i Radimir, jednu od najstarijih i najuglednijih familija. Isticali su se po umjeću trgovine i poznavanjem pomorskih nauka, te u XIX vijeku iz roda Marovića imamo 13 kapetana duge plovidbe.

Bokeljska pomorska tradicija u periodu XIX vijeka, živi svoj vrhunac. Dobrota tada ima 35 brodova i skoro 500 službeno prijavljenih pomoraca.

Međutim, savremeni način života, kao i napredna misao, otjelotvoruje se takođe, kroz rođenje i postojanje jedne značajne žene, čiji su roditelji bili predstavnici porodica Marović i Ivanović iz Dobrote.

Josip Marović sa svojom suprugom Marijom (rođenom Ivanović) seli brzo nakon sklapanja braka i odlazi u Veneciju, zbog svojih poslovnih veza. Nakon nekoliko godina braka, 7. februara 1815. godine, dobijaju ćerku, kojoj daju ime Ana Marija, te se sa neizmjernom ljubavlju posvećuju svom djetetu. Ana Marija okružena bezrezervnom pažnjom, ima sve uslove da postane razmaženo i egocentrično dijete, međutim, sa snažnim urođenim karakterom, ova djevojčica izrasta upravo u potpuno drugačiju osobu. Kasnije, cijeli svoj život pomagaće slabijim i ugroženim osobama, posebno ženama.

U tadašnjoj glamuroznoj Veneciji, koja je predstavlja epicentar evropske kulture, umjetnosti i društvenog života, Ana Marija primjećuje ono drugo lice ovog grada. Primjećuje siromašne, slabe, napuštene… i posvećuje se njima.

Još kao djevojčica, obožavala je da sakuplja kanarince, koji su tada često predstavljali kućni dekor, praktično pomodni detalj. Međutim, u ovom slučaju, naišla sam na simboliku. Znamo da ptica označava dušu, viša bića, anđele. Žute ptice, uvijek označavaju sreću, ali zbog mogućnosti letjenja označavaju slobudu mišljenja.Najzanimljiviji detalj je da su kanarinci nekada služili u rudnicima za detektovanje gasa metana. Tako da kanarinac, predstavlja prvenstveno samožrtvovanje. Upravo ono na što je Ana Marija bila spremna, čitavog njenog života.

Tako mala, imala je svijest da ih sakuplja, uzgaja ali i prodaje. Tim simboličnim prihodom pomagala je gladnu djecu. Njena potreba za humanitarnim radom, u toj mjeri je izražena, da predstavlja skoro pa zanimljivost sa psihološkog aspekta. Ana Marija se vrlo ozbiljno bavi ovom temom, toliko duboko i predano, da joj ona već u ranom djetinjstvu određuje životni put i djelovanje. Kao sedmogodišnju djevojčicu, roditelji je povjeravaju don Daniele Canalu, koji je svoj sveštenički poziv usko i naglašeno vezao za humanitarni rad. Don Daniele, plemeniti sveštenik pripremajući Ana Mariju za prvu pričest, ostavlja neizbrisiv trag na njen život i upućuje je na stazu humanitarnog rada.

Djevojčica odrasta u izrazito lijepu, obarazovanu, talentovanu mladu ženu, sa interesovanjem za umjetnost, te pisanje, muzika, slikarstvo, postaju njen drugi svijet. Kao dvanaestogodišnjakinja piše pjesme, u skladu sa svojom lirskom i nježnom prirodom, ne potpisuje ih imenom i prezimenom, već pseudonimom Filotea. Najveća potvrda njene umjetničke nadarenosti je oslikavanje dvorske kapele uSchönbrunnu, koje joj je povjereno od strane austrijskog carskog dvora 1845 godine. Takođe, njene muzičke kompozicije izvođene su u venecijanskim crkvama i samostanima.

Krase je sklonost ka umjetnosti kao i duboka duhovnost. Sve navedeno u kombinaciji sa njenim jakim karakretrom, samim tim i istrajnom ličnošću, vodi Anu Mariju na po njenom mišljenju, jedini ispravan put. Roditelji, Josip i Marija, teže da je privole na prikladan život. Bila je lijepa, nadarena, obrazovana djevojka, rođena i odrasla u uslovima blagostanja visokih društvenih slojeva. Smatrali su da bi odlasci na zabave, posjete prijateljima, trebale da imaju misiju upoznavanja sa nekim posebnim, sa kojim bi Ana Marija poželjela podijeliti život. Međutim, Ana Marija nije tako niti mislila, niti osjećala. Ova dubokoumna, svestrana, mlada žena, živi svoj izbor, dušom i srcem, i ne znajući da pronalazi način da zauvijek ostane zapisana u istoriji.

Na početku nije joj cilj da postane redovnica, ali isto tako ne namjerava da se uda. Težeći isključivo humanosti 1838. godine, osniva dobrotvornu organizaciju. U svim slojevima društva, biva poštovana, te od tadašnjeg venecijanskog patrijarha biva nagrađena za svoj humanitarni rad. Isti je svrstava u red „Prve kćeri Venecije”.

Budući da je Ana Marija imala posebnu potrebu da zaštiti žene, odlučuje se da sa svojim duhovnim ocem, don Danieleom osnuje neki oblik skloništa. Poseban senzibilitet gaji prema ženama i djevojkama koje su dolazile u sukob sa zakonom, te i odsluživale zatvorske kazne, kao i za one napuštene, moralno posrnule. Osniva, Instituciju te se obavezuje da obezbijedi osoblje, kao i da u skladu sa određenim normama osmisli pravila. Don Daniele pomaže i obezbjeđuje sredstva, za kupovinu ruiniranog samostana i crkve. Nekoliko godina, trajala je realizacija ove ideje.

Godine 1864. 8. decembra, Ana Marija se odlučuje na redovničko odjelo, prikuplja nekoliko drugih sestara redovnica i u svojoj 49. godini, ispunjava svoju iskonsku želju. Osniva svoj red nazvan „Red za nadoknadu uvreda nanesenih Presvetom Srcu Isusovom”. Njena misija je bila da širom otvori vrata i srce za sve odbačene žene, da im pruži ljubav, dobrotu, majčinstvo, sestrinstvo… Njena vjera u Boga, trebala je osvjetliti put i njima, da bi i one stupile bliže Gospodu.

 

Kao da je ovo sve bilo malo, Ana Marija saznaje za sličnu instituciju u Milanu i nakon četiri godine vođenja svoje institucije u kojoj je bila poglavarka i utemeljiteljka, sjedinjuje je sa milanskom institucijom, odričući se svojih titula, koje joj očigledno nisu predstavljale ništa.

Ana Marija Marović umire u Veneciji 3. oktobra 1887. godine.

U venecijanskoj ulici Cannaregio br. 2372, u dvorištu predivnog starog zdanja, postoji natpis na bijeloj mermernoj ploči ANNA MARIA MAROVICH.

Na dan kada je Ana Marija, odlučila obući redovničko odijelo, 8. decembra, sjetite se žene koja je svoj život posvetila zaštiti i boljitku života drugih žena.

Osvrnite se načas na XIX vijek, evrpske istorijske i političke prilike, to je doba u kojem Ana Marija Marović, dobroćanka porijeklom osniva prvu instituciju na Starom kontinentu, koja se brine o ženama, bez obzira na njihovo porijeklo, boju kože i status.

portalanalika