Amfilohiju dižu spomenik oni koji su već uništili njegovo životno djelo

Mnogo više i mnogo bolje od spomenika o svakom društvu govore prazni postamenti kada neumitni tok života i promjena dokaže da je podizanje spomenika bilo, u istorijskom smislu, pogrešno. Postament bez statue koja ga je nekad krunisala govori nam o društvu koje, takvo kakvo je bilo kad je spomenik otkrivan, više ne postoji. Bista koja pada u blato ili je odnose kranom simbol je vlasti koje više niko ne želi da se sjeća. Posvete smišljane kao vječne postaju predmet sprdnje i prezira na račun kratkovidih vlastodržaca. Statue i kipovi koje vlast podiže kao simbol svoje moći i trajanja postaju u talasu rušenja ili uklanjanja i svjedok i simbol promjene.

To je sudbina i spomenika Amfilohiju Radoviću kojeg je trenutna vlast namjerila da podigne ako ga bude podigla nakon ovakve „procedure“ kakvu je pokrenula. Ne postoji bez razloga propis, a u demokratskim društvima i običaj, protoka vremena od života i djela ličnosti do inicijative za podizanje spomenika. Nije bez svrhe ni ta vremenska distanca, koja se mjeri decenijama, ni pravilo da svrsishodnost spomenika razmatraju i ocjenjuju stručnjaci, a ne političari. Prenebregavanjem dobrih običaja i propisanih procedura ova vlast izaziva ili čak programira događaje u budućnosti.Nema svrhe objašnjavati zašto je ovo ovako, kao što nije bilo 1950, ’65. ili ’80. svrhe, i da je bilo prilike, objašnjavati širom istočne Evrope i ostatka komunističkog svijeta šta će se kad-tad dogoditi oktroisanim statuama Vladimira Iljiča.

Spomenici nikada nijesu samo znamen onima kojima ih podižu, već više od toga, željeni prikaz moći onih koji ih podižu. Nema bolje potvrde za to od onoga što se u protekla dva dana događalo u Crnoj Gori.

Ne znam je li licemjernija perfidna inicijativa Crkve Srbije da podigne spomenik posljednjem mitropolitu crnogorsko-primorskom koji je bio ličnost, ili očajnička, najdubljeg prezira vrijedna poslušnička i podanička reakcija Ministarstva kulture i dijela Vlade Crne Gore.

Još se Amfilohije nije bio, kako se kaže, ni ohladio u grobu, a Crkva Srbije je počela demontažu njegovog životnog djela. Koliko god da je Amfilohije Radović bio kontroverzan, kakve god da je riječi mržnje decenijama sijao i prema Zapadu i prema susjedima, i prema Bošnjacima, i prema Albancima, i prema Crnogorcima koje kao naciju nije priznavao, činjenica je da je unutar Crkve Srbije uspio da isposluje i da održi neku vrstu specijalnog statusa crkve u Crnoj Gori. Danas više nema ni Amfilohija Radovića, ni arhiepiskopske titule, ni Episkopskog savjeta. Suštinski nema ni nekadašnje Mitropolije niti bilo kakve specifičnosti crkve u Crnoj Gori, čak ni u nazivu. Šabac, Zaječar, Cetinje – sve je to Crkvi Srbije najzad i formalno isto.

Marionetska Vlada Crne Gore posebna je priča. Ne samo ova, 44. Nego i ona prethodna čiji je premijer potpisao onaj veleizdajnički papir-nepomenik.

Stepen služinosti onoga što se zove Vlada Crne Gore prema Crkvi Srbije dokaz je da ono što smo gledali proteklih godina i na Cetinju i u Vili Gorica i neki dan pred Đurđevim stupovima nije najniži oblik poniznosti.

Svaki veliki događaj stvara simbole. Za prašku Plišanu revoluciju to je bio svežanj ključeva koje je svaki od desetina hiljada građana iz večeri u veče zveckajući pokazivao iznad uzdignute glave zvoneći tako odlazećoj vlasti. Petooktobarski prevrat u Beogradu 2000. simbolizuje onaj žuti Džoov bager pred Televizijom. Vlada Crne Gore je juče počela da kreira simbol svog odlaska osim ako, što bi nakon podgoričkih izbora moglo biti izvjesno, ne bude morala da odstupi prije nego spomenik Amfilohiju Radoviću bude podignut.

Bošnjačka stranka i Albanski forum imaju u narednih nekoliko dana jedinstvenu priliku kakva im se više neće pružiti. Zbog neke buduće ponovo uskrsle građanske Crne Gore i zbog njih samih i onih koje predstavljaju, a koji su organski dio takve, a ne ovakve Crne Gore, treba samo da se u onu salu za sjednice više ne vraćaju. Odlazak iz ovakve vlade treba da bude njihov raskid s retrogradnom, štetnom, mrzilačkom politikom, nekompatibilnom sa svim onim što Crna Gora baštini i na što smo ponosni. Pozicije po širini i po dubini, mercedesi i dnevnice, reprezentacije i sva svijetla reflektora mala su nadoknada za ovako veliki ulog.

Za pet ili deset, a pogotovo pedeset godina spomenika o kojem je ovdje riječ gotovo sigurno više neće biti. Vjerujem ni tragova ovakve vlasti. Niko se neće sjećati bilo koga od nas lično, pa, dakle, ni Ervina Ibrahimovića ili Nika Gjeloshaja. Osim ako oni sami ne obeščaste svoja imena pretvarajući ih u crnogorskom podneblju u ono što je svijetu prezimenom za sva vremena podario norveški ratni premijer Vidkun Quisling.