Crna Gora se približava tački sa koje nema povratka – tj. opasnoj socijalnoj i političkoj imploziji. Barometar 26 i slične konstrukcije su izgubile svaki smisao, a narušavanje stabilnosti se prostire od nepoštovanja i kršenja Ustava, preko osionog, beskrupuloznog i opasnog ponašanja čelnika bezbjednosnog sektora, pa sve do blokade u zakonitom konstituisanju lokalnih vlasti…
Donald Tramp je ostao dosljedan sebi. Njegovi potezi, u kontekstu dva goruća žarišta na globalnoj ravni – ruske agresije na Ukrajinu i nove tragične epizode višedecenijske krize na Bliskom istoku – pokazuju da su novom/starom predsjedniku SAD prioriteti na drugim stranama svijeta.
U tom krajnje neobičnom trouglu – Kanada, Grenland, Panama – otvaranje pitanja Panamskog kanala, četvrt vijeka poslije potpisivanja ugovora od strane počivšeg predsjednika Džimija Kartera, može imati neku logiku, makar se ona svela na pokazivanje mišića „strateškom partneru“, kako je Kinu, prije mnogo godina, eufemistično nazvao Zbignjev Bžežinski.
Ostale dvije ideje – kupovina Grenlanda od Danske (ili sporazum sa independentističkom vladom u Nuuku, sa nekim, za sada, nedefinisanim aranžmanom koji bi slijedio) i pretvaranje Kanade u 51. saveznu američku državu – izgledaju upravo surealno.
Jasno je da ovakvim razvojem situacije može biti najzadovoljniji upravo Vladimir Putin. Trampove bombastične najave kako će problem rata u Ukrajini „riješiti za 24 sata“ sada djeluju još manje ozbiljno – upravo nesuvislo, iako se uveliko govori o mogućem rusko-američkom samitu.
Stejt Department, sa novim državnim sekretarom, Markom Rubiom (za kojeg vlada nepodijeljeno mišljenje da je, u datim okolnostima, odlično rješenje za šefa diplomatije), suočiće se, neizbježno, sa istovjetnim ili vrlo sličnim problemima koje je iskusio Reks Tilerson, prvi državni sekretar u prvom Trampovom mandatu. Nesumnjivo iskustvo, znanje i sposobnosti Tilersona nisu bile dovoljne da opstane dugo na toj poziciji. Hirovita i nekonzistentna Trampova politika (čitaj: narav i/ili shvatanje sopstvene uloge) uslovili su stalne izmjene na važnim pozicijama.
Uz faktor koji se zove Ilon Mask, čiji (ideološki) ekstremni nastupi iritiraju značajne adrese s obje strane Atlantika, perspektive američke politike ostaju velika enigma.
Da li su Panama, Kanada i Grendland ozbiljne teme, ili samo kupovina vremena zbog situacija na drugim stranama svijeta, samo je početno pitanje na dugoj listi opterećujućih nepoznanica.
Kraj politike povlađivanja?
Na Zapadnom Balkanu stvari stoje standardno loše.
Američka politika povlađivanja politici i režimu Aleksandra Vučića je doživjela brutalnu negaciju – s obje strane te medalje. Ako je kriterijum bio proklamovani ciljevi američke politike – rezultat je loš. Ako je parametar američkog diplomatskog napora prema Zapadnom Balkanu situacija u Srbiji i u susjednim zemljama – skor je još gori.
Javni istupi i poruke ambasadora Kristofera Hila, čiji je povratak iz penzije doživljavan kao najava sasvim drukčije politike Vašingtona, izazvali su, prvo, nevjericu i nerazumijevanje, a potom razočarenje i rezignaciju. Ambasador koji je smatran neproklamovanim šefom američke diplomatske mreže u šest zemalja Zapadnog Balkana, uspio je da antagonizuje i najvatrenije simpatizere SAD, do nivoa da je kritika njegovog nastupa, ili primjedbe na nastup njegovih kolega koje su ga pratile, praktično „u stopu“, bila proglašavana, ne samo u kuloarima, kao nekakav novi „anti-amerikanizam“, ili čak „ekstremizam“!
(Interesantno – ne samo zato što je, u dva ili tri navrata, i javno protivurječio Hilovim izjavama – „najslobodniji“ od njegovih kolega u našem regionu je bio doskorašnji ambasador u Prištini, Džefri Hovenijer. Zemlja prijema – u ovom slučaju Kosovo – igra ulogu i u tim stvarima, očigledno. To odavno, treba li reći, nije slučaj za Crnu Goru.)
Presudnu tačku na taj nekoherentni angažman stavile su njegove izjave i nastupi od početka najnovije političke krize u Srbiji, od tragedije u Novom Sadu. Ambasador Hil je prešao crtu koja razdvaja diplomatski nastup od pristrasnog, gotovo navijačkog pristupa, u kojem čak ni glasine o korupciji ne mogu biti ignorisane.
Dok se nasilje na ulicama i opasna propaganda u režimskim medijima kreću samom ivicom noža, ambasador Hil je hvalio demokratske potencijale vlade koju, kao i sve druge državne sisteme u zemlji Srbiji, kontroliše Vučić. Ambasador se nije libio ni da putuje zajedno sa Vučićem i njegovom kamarilom, ili da bude u društvu najprizemnijih propagandista i „novinara“ tog režima.
Takav Hilov nastup nije pomogao Srbiji, niti njenoj demokratizaciji, a ni približavanju evro-atlantskoj zajednici, ili napretku u kontekstu evropske agende. Uticao je, s druge strane, na relativizaciju ili čak ignorisanje odgovornosti Srbije za teroristički napad u manastiru Banjska. Neuspjeh američkog diplomate u vezi tzv. „Otvorenog Balkana“ da ne pominjemo.
Posljednja američka odluka – uvođenje sankcija NIS-u (Naftna industrija Srbije) prvi je, istina – još uvijek nedovoljno jasni – znak da su SAD, na samom kraju Bajdenove administracije i mandata Entonija Blinkena, odlučile da prekinu ključno ekonomsko prisustvo ruskog kapitala u Srbiji, pošto su godinama tolerisale odbijanje Vučića da uvede sankcije Rusiji. (Indirektne isporuke/prodaja srpskog oružja i municije Ukrajini su dugo figurisale kao opravdanje za taj segment „povlađivanja“ vlastima u Beogradu. Sir za pare, kako se to kaže.)
U svom posljednjem sadržajnom intervjuu pred (pretpostavljeni) kraj mandata, zamjenik državnog sekretara za evropske i evro-azijske poslove, Džejms O’Brajen, je, uz druge, vrlo slojevite poruke u vezi srpsko-kosovskih odnosa, potvrdio i da “Ne želimo da izgleda da jedna ili druga partija preuzima odgovornost, jer u Americi obje partije vjeruju da je snažan odnos važan – kako za našu zemlju, tako i za Srbiju.“
To bi trebalo da implicira da će američka politika, tj. njeno razumijevanje konstelacije na Zapadnom Balkanu, ostati nepromijenjeno, i poslije povratka Trampove verzije republikanaca na vlast: Srbija je za SAD ključna zemlja Zapadnog Balkana, sve ostalo je od drugorazrednog značaja.
Iz razočaranja u razočaranje
U takvoj američkoj politici i razumijevanju regiona, koji ne predstavljaju novinu, i kojima se mogu prigovoriti prvenstveno praznine u shvatanju pozicije, važnosti i mogućih implikacija popuštanja najgorim oblicima srpskog nacionalizma (a, samim tim, i ruskog malignog uticaja) u susjedstvu Srbije, i Crna Gora je posebno ranjiva.
Kritike na račun inertnog i nedostatnog nastupa ambasadorice Džudi Rajzing Rajnke ne smiju prenebreći realnosti koje se tiču pozicije Crne Gore na američkoj listi prioriteta na Zapadnom Balkanu.
U tom smislu, Ambasadorica se kretala u prostoru koji je dugo kontrolisao tandem Gabriel Eskobar – Kristofer Hil. Izuzetno skučen manevarski prostor, reklo bi se. Sekundarni značaj Crne Gore uslovio je iste takve efekte sada već šestogodišnjeg mandata gospođe Rajnke.
Njena diplomatska misija, koja joj je bila prva u funkciji ambasadorice, počela je duboko pogrešnom procjenom političkog karaktera tzv. litija. Emancipatorska i demokratska uloga Crkve Srbije je bila potpuno pogrešna premisa – ulazak u pogrešni voz na ključnoj raskrsnici crnogorske istorije. Kada se tome doda ideja da su „Srbi“ zaista „bili ugroženi“ u Crnoj Gori (?!), od koje se Ambasadorica nije nikada oslobodila, ni čuvena anegdota/gaf o Đukanovićevim tenkovima na ulicama ne zvuči smiješno.
Sa takve osnove – tj. pretpostavke, ili predubjeđenja – nije bilo lako izbjeći ključnu američku grešku u odnosu na političke procese u Crnoj Gori. Američka diplomatija je, tako, bez obzira koliko to može, na prvi pogled, izgledati čudno, izgubila moć da bitno utiče na magistralne odluke male balkanske saveznice – koja je baš u prvoj Trampovoj administraciji imala izvjesne opstrukcije za članstvo u NATO.
Sjećanje nije teško osvježiti: velike nade u apostolsku Vladu Zdravka Krivokapića, naslijedila su veća očekivanja od Abazovićevog manjinskog kabineta, pa, poslije ta dva teška i tragikomična razočaranja, još jedan eksperiment sa egzibicijama i improvizacijama banalnog Milojka Spajića.
Ukrcavanje srpsko-ruskih partija bivšeg Demokratskog fronta nije spriječeno, uprkos naporima pomenutih Blinkena i Eskobara, pa, sjetićemo se, i Dereka Šolea, uz blage i razvodnjene izjave ambasadorice Rajnke. To je lako objasniti – bez ikakve omraze i jeda: ako je Hilu, bar zvanično i javno, Vučić uzor i model, zašto bi Rajnke imala nepremostive teškoće sa Vučićevim (i Putinovim!) najbližim saradnicima i saveznicima u Crnoj Gori.
Ta američka ruska salata u Crnoj Gori nije postala nimalo ukusnija ubacivanjem manjinskih stranaka – albanskih i Bošnjačke – u kabinet improvizatora Spajića. Manjinski političari su tamo da stvore privid i popune broj.
Finalno: američki diplomatski napor (mada u tome, naravno, nisu usamljeni) da se spriječi, ili maksimalno odloži povratak DPS i partija Evropskog saveza u izvršnu vlast, ne samo na državnom nivou, polako prelazi u farsu sa nesagledivim posljedicama.
Ta politika neizbježno gubi rezon. Dokaz je aktuelna politička situacija u Crnoj Gori – svim nivoima i u svim segmentima.
Crna Gora se približava tački sa koje nema povratka – tj. opasnoj socijalnoj i političkoj imploziji. Barometar 26 i slične konstrukcije su izgubile svaki smisao, a narušavanje stabilnosti se prostire od nepoštovanja i kršenja Ustava, preko osionog, beskrupuloznog i opasnog ponašanja čelnika bezbjednosnog sektora, pa sve do blokade u zakonitom konstituisanju lokalnih vlasti …
Nemoguće je da američke diplomate ne vide i ne shvataju potpunu marginalizaciju i kompromitaciju Predsjednika i Premijera, pojedinačno i zajedno, a još i više uzurpaciju vlasti od strane četničkog vojvode i srpsko-ruskog favorita, koji je instaliran – zvanično uprkos i uz nos Americi – na mjesto predsjednika Skupštine.
Bilo bi nekorektno i svakako nediplomatski zaključiti ovaj tekst sporednom spekulacijom koliko će još trajati mandat Njene Ekselencije Rajzing Rajnke. Za sve nas, ali i za američke prijatelje, mnogo je važnije pitanje da li Crna Gora može platiti ceh improvizacijama, nedosljednostima, nedorečenostima i kratkovidosti američke diplomatije na našim prostorima.
Apsolutno smo sigurni i uvjereni da takvo finale negativnog istorijskog procesa u našoj zemlji, koji sada (takođe!) ulazi u šestu godinu, ne bi bilo drago ni poštovanoj Ambasadorici. Naš uspjeh je, logično, i njen uspjeh. Nadamo se da to važi i vice-versa.
I obrnuto, dakle.
(Autor je vanjskopolitički komentator Pobjede)
Naslovna » Istorija » KGB i Ruska crkva — Agenti pod mitrama (1)
Istorija
2
KGB i Ruska crkva — Agenti pod mitrama (1)
Autor: Antena M
02.04.2022. 11:26
Priredio: Vladimir Jovanović
Tajna služba Sovjetskoga Saveza, imperije totalitarizma i ateizma, decenijama je naizmjenično progonila i pritiskala, te u konačnom infiltrirala Rusku pravoslavnu crkvu, dehristijanizujući je u instrument vanjske i unutrašnje politike Kremlja.
Ova infernalna praksa u osnovi i danas funkcioniše, iako je 1991. „prekršten” KGB u službe s drukčijim nazivima, a ideologiju sovjetskoga komunizma zamijenila nova, antipravoslavna jeres — „ruski svijet”. Svojevremeno perspektivni agenti KGB-a, Putin i sadašnji moskovski patrijarh Kiril, vode „sveti rat” protiv zapadnih civilizacijskih vrijednosti — isto je radio i Sovjetski Savez.
KGB (Komitet državne bezbjednosti), osnovan je 1954. kao centralni sovjetski organ za poslove sigurnosti, špijunaže i kontrašpijunaže, preuzimajući najvažnije ingerencije ranijih ustanova s tradicijom ubijanja i progona desetina miliona ljudi u raznim kampanjama „čistki” Lenjina i Staljina, to su: VČK (1917-1922), GPU (1922-1923), OGPU (1923-1934), NKVD (1934-1941), NKGP (1941), GUGB NKVD (1934-1941), NKGB (1943-1946), MGB (1946-1953), MVD (1953-1954).
„Mitrohinov arhiv” su tajne bilješke Vasilija Mitrohina (1922-2004) — tokom trideset godina koliko je radio kao arhivista vanjsko-obaveštajnoga sektora Prve glavne uprave KGB-a, koja je od 1991. izdvojena u sadašnju SVR, Vanjsko-obavještajnu službu. Mitrohinove top secret evidencije postale su poznate s njegovim prebjegom 1992. u Veliku Britaniju.
Javnosti su predočene dvije knjige: „Mač i štit: Mitrohinov arhiv i tajna istorija KGB-a” (1999) i „Svijet je išao našim putem: KGB i bitka za Treći svijet” (2005). Koautori su Kristofer Endrju i Mitrohin. Kod nas, nažalost, nijesu prevedene. Izazvale su parlamentarne istrage (Velika Britanija, Italija, Indija) i javna perispitivanja u još nekim zemljama svijeta.
Knjige prikazuju vjerodostojne činjenice o globalnim obavještajnim operacijama Sovjetskoga Saveza — koje su uključivale agente s vladičanskim mitrama iz Ruske pravoslavne crkve. Uprkos nestanku SSSR-a, modus operandi djelovanja nije se, dakle, mnogo promijenio — pa ni sistemsko dezinformisanje javnosti i crkvenih zajednica Zapada, KGB specijalitetu poznatim kao: АКТИВНЫЕ МЕРОПРИЯТИЯ.
U Crnoj Gori imali smo prilike da sagledamo АКТИВНЫЕ МЕРОПРИЯТИЯ i tokom tzv. protestnih litija ogranka Crkve Srbije (SPC) u Crnoj Gori ili 5. septembra prošle godine na Cetinju. To su javno komentarisali ne samo patrijarh Kiril, nego i ministar Lavrov, još jedan sovjetsko-komunistički veteran, zatim Sveti Sinod u Moskvi, silni putinovski i satelitski i kvazicrkveni mediji, a najviše mitropolit Ilarion Alfejev — čije je patrijaršijsko Odjeljenje za vanjske odnose od osnivanja 1946. „legendirana” jazbina kremaljskih tajnih službi.
Neposredno prije Alfejeva, Odjeljenjem je 1989-2009. rukovodio upravo aktuelni patrijarh Kiril Gundjajev, koji je još od 1978. bio zamjenik rukovodioca Odjeljenja — a uz instrukcije KGB-a, kao agent MIHAJLOV, slat u brojne inostrane misije.
Objavljujem u prijevodu na crnogorski jezik nekoliko nastavaka iz knjige „Mač i štit”, poglavlja „Sovjetske crkve, progon i prodor”…
***
Iako je na riječima priznavala slobodu vjeroispovijesti, SSSR je prva u istoriji država koja je pokušala da iskorijeni koncept Boga…
Lenjinovo osuđivanje religije je beskompromisno zloćudno: „Svaka religiozna ideja, svaka ideja o Bogu, svako koketiranje s idejom Boga je neizreciva podlost… podlost najopasnije vrste, ‘kontaminacija’ najodvratnija. Milioni prljavih akata nasilja ili fizičke zaraze su daleko manje opasni od suptilne, duhovne ideje Boga obučenoga u najpametnije ‘ideološke’ kostime”.
Tokom 1930-ih većina pravoslavnih sveštenika u SSSR-u je osuđena na gulag iz kojeg se malo njih vratilo. S hramova su krstovi uklonjeni ili oštećeni, ali su kao građevine ostali manje-više netaknuti — pretvoreni u štale, bioskope i garaže, ili predati u druge svjetovne svrhe.
U finišu najbrutalnijih progona, preostalo je samo nekoliko stotina hramova otvorenih za bogosluženja. I onda je Ruska pravoslavna crkva neočekivano oživjela kao javna institucija — zbog Staljinove potrebe za njezinom podrškom Velikom otadžbinskom ratu. Tačno nakon sedamnaest godina pauze, Moskovska patrijaršija, administrativni centar Crkve, 1943. zvanično je ponovo uspostavljena.
U ostatku 1940-ih, pravoslavni hrišćani su se povratili i s ljubavlju obnovili nekoliko hiljada svojih hramova. Crkva je, međutim, platila visoku cijenu obnove. Savjet za poslove Ruske pravoslavne crkve [ruski: Совет по делам Русской Православной Церкви, prim] — kasnije Savet za vjerske poslove [Совет по делам религий при Кабинете министров СССР] — radio je u bliskoj saradnji s NKVD-om i njegovim nasljednicima, poput KGB-a, na obezbjeđivanju potčinjenosti Crkve državi.
I patrijarh Aleksij I [Simanski] i mitropolit Nikolaj [Jaruševič, prvi rukovodilac Odjeljenja za vanjske odnose, prim], te drugi u pravoslavnoj hijerarhiji, pridružili su se Svjetskome savjetu mira [Всемирный совет мира, prim] — frontovskoj organizaciji osnovanoj u SSSR-u 1949. godine.
KGB je patrijarha Aleksija i Nikolaja visoko cijenio kroz klasifikaciju: „AGENTI OD UTICAJA“. Aleksij je 1955. izjavio: „Ruska pravoslavna crkva podržava potpuno miroljubivu vanjsku politiku vlade SSSR-a, ne zato što Crkva navodno nema slobode, već zato što je sovjetska politika pravedna i odgovara hrišćanskim idealima koje Crkva propovijeda”.
U daljem pokušaju da mobiliše svjetsku hrišćansku podršku „mirovnoj politici“ Sovjetskoga Saveza, Ruska crkva je takođe uzela istaknuto učešće u drugoj frontovskoj organizaciji — Hrišćanskoj mirovnoj konferenciji [Христианская мирная конференция, prim], osnovanoj 1958. godine sa śedištem u Pragu. Na drugoj skupštini 1960. delegati ove organizacije iz ostatka svijeta, uglavnom nevine žrtve orkestracije iz Moskve, čak su brojniji od onih iz sovjetskoga bloka.
1961. godine, uz blagoslov KGB-a, Ruska crkva se pridružila i Svjetskome savjetu crkava (World Council of Churches). U tom trenutku Hruščov je bio usred žestoke antireligijske kampanje koja je u SSSR-u zatvorila mnoge od sredine 1940-ih otvorene crkve, manastire i bogoslovije, a polovina pravoslavnih parohija je rasformirano.
KGB je istovremeno nastojao da kadrovski ojača svoj stisak. Prema tajnoj direktivi KGB-a iz 1961: „U dvije crkvene akademije Moskovske patrijaršije i pet crkvenih bogoslovija studira do 600 pojedinaca. Oni se moraju iskoristiti u interesu KGB-a. Moramo infiltrirati naše ljude među polaznike ovih crkvenih ustanova za obuku kako bi kasnije uticali na stanje u Ruskoj pravoslavnoj crkvi i vršili uticaj na vjernike”.
Načelnik Druge glavne uprave, general Oleg Mihajlovič Gribanov, izvijestio je 1962. da je u prethodne dvije godine KGB infiltrirao „pouzdane agente” na rukovodeća mjesta Moskovske patrijaršije, zatim u katoličke biskupije, Jermensku crkvu i druge vjerske grupe. To bi, kako je predviđao, omogućilo da se preostale „reakcionarne crkvene i sektaške vlasti“ uklone s njihovih funkcija.
Ruske pravoslavne delegate u Svjetski savjet crkava (SSC) pažljivo su selektovali KGB i Savjet za vjerske poslove pri Vladi SSSR-a. Nije iznenađujuće što su oni — često ogorčeno — negirali sve izvještaje o progonu njihove, Ruske crkve, od strane sovjetske države.
Prema referatu KGB-a iz avgusta 1969: „Agenti ALTAR, SVJATOSLAV, ADAMANT, MAGISTAR, ROSČIN i ZEMNOGORSKI su u Engleskoj učestvali u radu centralnoga komiteta SSC-a. Agenti su uspjeli da spriječe neprijateljske aktivnosti (javnu kritiku progona vjerskih zajednica u SSSR-u)…”
Najvažniji od agenata KGB-a na sastanku centralnoga komiteta SSC-a u Kenterberiju bio je vođa ruske pravoslavne delegacije, mitropolit Nikodim [Rotov, 1929-1978, prim] — agent ADAMANT.
Nikodimov meteorski uspon kroz crkvenu jerarhiju je nepogrješiv dokaz „blagoslova” KGB-a. Godine 1960, sa samo trideset i jednom godinom, Nikodim je postao najmlađi episkop u hrišćanskome svijetu. Godinu kasnije, postavljen je na čelo Odjeljenja za vanjske odnose Moskovske patrijaršije, a mitropolit lenjingradski je od 1964. godine.
Mitropolit Nikodim je preuzeo vođstvo u osiguranju da se 1968. u završnoj poruci crkvama-članicama s zasijedanja centralnoga komiteta SSC-a u Kenterberiju ne pominje ni invazija SSSR-a na Čehoslovačku, ni vjerski progoni u sovjetskome bloku. Prema izveštaju „Church Timesa”: „Slaganje oko teksta poruke nije prošlo bez drame… Glavni je mitropolit lenjingradski Nikodim… detonirao je izjavu: ‘Ako se ne uzmu u obzir određeni amandmani, koji su za nas suštinski, moraćemo da odbačimo ovu poruku’. Dan kasnije, prepravljeni tekst završne poruke je zadovoljio Nikodima, a konačni nacrt poruke je izglasan”…
[Inače, Nikodim Rotov je javno tvrdio da komunistička načela ateizma nijesu protivna hrišćanstvu: „Znamo da je komunistički ateizam određeni sistem vjerovanja koji uključuje moralna načela koja nijesu u suprotnosti s hrišćanskim normama”. Citirano prema: „Архиепископ Никодим: Доклад на региональной конференции в Голландии”, „Журнал Московской Патриархии”, 1963, br. 1, str. 42 — prim. V.J.]
KGB je mogao pretpostavljene da izvijesti da su na konferenciji u Kenterberiju njegovi agenti takođe uspjeli „da postave KUZNJECOVA na visoko mjesto u SSC-u“. Agent KUZNJECOV je Aleksej Sergejevič Bujevski, laik, sekretar Odjeljenja za vanjske odnose Moskovske patrijaršije na čelu s Nikodimom. Otkako se 1946. pridružio Odjeljenju, Bujevski je pratio sve glavne ruske pravoslavne delegacije u inostranstvu, a u Moskvi dočekivao najvažnije pośetioce iz stranih crkava. Tokom 1970-ih i 1980-ih je igrao aktivnu ulogu u radu centralnog komiteta SSC-a, „pomažući” u izradi političkih izjava o međunarodnim poslovima.
Godine 1973. „Church Times” izvještava da su, od 130 članova centralnoga komiteta SSC-a, 42 odsto zapadnjaci, 28 odsto pravoslavci (uglavnom Rusi), a 30 odsto iz Trećega svijeta (uglavnom Afrika). Rusko-pravoslavna i većina u Trećem svijetu vide zapadnjake „prije svega kao predstavnike ’kolonijalizma’ sa svim emotivnim prizvukom koji to sadrži.“
Agenti KGB-a su izuzetno uspješni u odvraćanju SSC-a od ozbiljnije pažnje na vjerski progon u SSSR-u. Umjesto toga, ubeđuju SSC da se koncentriše na grijehe imperijalističkoga Zapada. Velečasni Ričard Holovej iz Škotske episkopalne crkve rekao je Skupštini SSC-a u Najrobiju 1975. godine:
“Primijetio sam da postoji nepisano pravilo koje kaže da SSSR nikada ne smije biti osuđen u javnosti. Iako je dobro poznato da je SSSR u prvim redovima kršenja ljudskih i vjerskih prava, pomenuti ovu činjenicu čini se ‘nesportskim’. Mislim da se ova tradicija treba prekinuti. SSSR treba da zauzme svoje mjesto u javnoj ispovijedaonici zajedno s nama ostalim ‘bijelim neo-imperijalistima’”.
Još 1989. godine, nakon tajne implementacije „plana koji je odobrilo rukovodstvo KGB-a“, referisano je kako su „izvršni i centralni komitet SSC-a usvojili izjave za javnost (osam) i poruke (tri) koje su odgovarale političkim smjernicama socijalističkih zemalja (SSSR-a i satelita)“.
Članovi pravoslavne ruske jerarhije slati u misije stranim crkvenim vođama, bez sumnje uz odobrenje KGB-a, vazda su insistirali da vjernici u Sovjetskome Savezu uživaju slobodu vjeroispovijesti.
U januaru 1975. mitropolit Juvenalij [Pojarkov, rođen 1935, do prošle godine stalni član Sinoda u Moskvi, sada u penziji, prim], koji je [30. maja 1972, prim] naslijedio svog rođaka mitropolita Nikodima na mjestu rukovodioca Odjeljenja za vanjske odnose Moskovske patrijaršije, otputovao je u Veliku Britaniju na ustoličenje novoga kenterberijskoga arhibiskupa, dr Donalda Kogana.
U intervjuu za „BBC World Service”, Juvenalij je osudio tendenciju „određenih krugova u Britaniji, uključujući neke u Anglikanskoj crkvi, da daju pristrasan i jednostran pogled na Pravoslavnu crkvu u Rusiji”. A na privatnome sastanku sa dr Koganom, napao je „Church Times” zbog njegovih „uvrjedljivih“ napisa o vjerskome progonu u Rusiji i kao „anti-SSSR” osudio Keston College — vodeći svjetski istraživački centar o religiji u komunističkim zemljama, kojim je rukovodio jedan anglikanski sveštenik.
Iako ljubazan, dr Kogan je bio snažniji od većine članova SSC-a. Juvenalij je djelovao nepovjerljivo dok je arhibiskup strpljivo branio nezavisnost „Church Timesa” i poštenje Keston Collegea.
Tokom boravka u Sovjetskome Savezu dvije godine kasnije, dr Kogan je iznervirao svoje domaćine odlaskom s itinerera [maršrute], jer je pośetio moskovske sinagoge i kongregaciju od vlasti SSSR-a zatočenoga baptističkoga sveštenika Georgija Vinsa u Kijevu; tamo je dr Kogan predvodio pjevanje liturgijske himne „He Who Would Valiant Be“ [vidi: Jervrejima 12,13].
Među agentima KGB-a u Odjeljenju za vanjske odnose Patrijaršije u Moskvi, koji su redovno korišćeni za uticaj na sastancima s zapadnim crkvama, bio je monah Josif Pustoutov. On je regrutovan 1970. godine, u svojoj 26. godini, pod šifrovanim imenom JESAULENKO. U narednih nekoliko godina JESAULENKO je poslat u misije u Holandiju, Zapadnu Njemačku, Italiju i Francusku. Godine 1976. postavljen je za predstavnika Moskovske patrijaršije u śedištu Hrišćanske mirovne konferencije u Pragu…
Bilo bi i pojednostavljeno i nepravedno sagledavati sve agente i konfidente KGB-a u Ruskoj pravoslavnoj crkvi i SSC kao cinične karijeriste bez prave religiozne vjere — iako je to možda bilo tačno za manjinu. Većina ruskih pravoslavnih sveštenika je vjerovatno bila uvjerena da nemaju druge nego da prihvate neke od KGB naloga.
Jedan od najpoznatijih ruskih sveštenika-disidenta iz 1970-ih, otac Dmitrij Dudko, kasnije je izjavio: „Bezmalo sto odsto sveštenstva je bilo prinuđeno da donekle sarađuje s KGB-om i prenosi im neku vrstu informacija — inače bi im bila uskraćena mogućnost da rade u parohiji. Manjina se, međutim, uspješno odupirala pritiscima koje je na njih izvršio KGB”.
U decembru 1991. godine, neposredno prije raspada Sovjetskoga Saveza, posljednji zamjenik predśednika KGB-a, Anatolij Olejnikov, rekao je da je, od ruskih pravoslavnih sveštenika kojima su se obratili, svega 15 do 20 odsto odbilo da radi za KGB. Hrabroj manjini, koja se odupirala pritiscima KGB-a, bilo bi neizbježno uskraćeno napredovanje.
Onaj dio koji je najdublje potonuo u kompromitujuću povezanost s KGB-om — to je najviša jerarhija Ruske pravoslavne crkve…
ODVRATNO JE TO GLEDATI !!!!!!
Gledam National Geographic kako je
CIA ubijala vlastite građane, vojnike…… kemijskim otrovima između dva rata. Gledam sve ovo i mogu reći da je Mengele bio u odnosu na CIA-u mali Titov pionir a Staljin mali prvašić !!
Sada mi je puno jasnije kako i zbog čega i na koji način otišli Bogu na ispovijed: Tuđman, Sušak, Milošević, Izetbegović, Arafat……..!!CIA da to su HDZ-ovi prijatelji !!!!
Što tek danas rade ?????
🇷🇺🇨🇳🇺🇸 SJEVERNI MORSKI PUT: “LEDENI PUT SVILE” JE TRUMPOVA NOĆNA MORA, – Sabah
🔴Trumpovi napadi na Kanadu, Grenland i Panamski kanal samo su očajnički pokušaj potkopavanja plana Rusije i Kine za razvoj Sjevernog morskog puta (RMS), koji je već u tijeku, piše turski Sabah.
⚫️Umjesto “južne rute” pod kontrolom SAD-a, koja izvire iz Atlantika i preko Sueskog kanala dolazi do Tihog oceana, Rusija i Kina razvijaju alternativne rute koje ne kontrolira Amerika i dio su “Jedan pojas, jedan Road”. RMS postaje glavni: “Ice Silk Road”.
🔴Panika je počela u Americi kada je Kina predstavila svoju arktičku strategiju 2018. Dok su Sjedinjene Države trošile energiju na Bliskom istoku ideološkim ratovima Izraela, Rusija i Kina poduzele su ključne korake na sjevernom Arktičkom morskom putu, rješavajući problem Malačkog tjesnaca .
⚫️Od sada će Trumpu biti vrlo teško potkopati rusko-kineski projekt Ledenog puta svile. Njegovi napori nisu ništa više od očajničkog i uzaludnog pokušaja, naglašava Sabah.
Izvor
Info obrana
Ivan Goran Kovačić (1913-1943)
MRAČNO DOBA
U tuđem kraju tuđe planine,
U tuđem polju tuđa mi žita,
I tuđe ptice, tuđe daljine –
I vječno žedan pijem iz sita.
Mračno je sunce, preduge noći,
I nigdje ne sjaš, moja zvijezdo –
Moram se vratit: u šume poći,
Gdje srce stane u svako gnijezdo.
Na bistrom slapu oprat ću tijelo,
Nakvasit usta suha od žeđi,
Studenom vodom otrti čelo,
I bit ću ko što bijahu pređi.
Mračno me doba zagušit neće,
Srkat ću smolu, jesti ću cvijeće!
PRAVILA KOMENTARISANJA
Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.
U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.
Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].