Alpaj Azer

Piše: Božiodar Proročić, književnik i publicista

Povodom završetka knjige ,,Savremena književnost Azerbejdžana” koju su priredili: Božidar Proročić, Seyran Mirzazada i Dijana Tiganj. Azerbejdžanske književnike predstavljamo u crnogorskim medijima dok crnogorske predstavljamo u medijima u Azerbejdžanu. Svi pisci su prevedeni sa ruskog jezika a izbor je naparavljen uz pomoć Centra za prevođenje u Azerbejdžanu.

Alpaj Azer (azerbejdž. Alpay Azər) je rođen 1974. u gradu Baku. 1991. godine je upisao fakultet na odsjeku za istoriju na državnom univerzitetu u Bakuu. Od 1994. godine nastavio je studije na Orijentalnom fakultetu Univerziteta u Sankt Peterburgu, na kom je diplomirao 1999. godine. 2001. godine odbranio je doktorsku tezu, stekavši ste-pen kandidata istorijskih nauka. Trenutno predaje na bakuanskom Slavonskom univerzitetu. Priče piše od 2010. godine, autor je knjige priča pod nazivom „Ponosni“, koja je 2013. godine dobila nominaciju „Najbolja proza“ na konkursu koji je održao Savez pisaca Azerbejdžana. Njegova priča „Kapriciozna žena“ je 2014. godine osvojila prvo mjesto na nacionalnom nivou, kao i drugo mjesto na međunarodnom nivou na takmičenju za priču ,,Mahmuda Kašgarlija. “ Autor je tri knjiga: „Ponosni“ (priče), „Pisac i njegova supruga“ (priče) i „Životna epizoda“ (roman)

PRIČA O ŽEDNOM ČOVJEKU

 Pao je mrak, ali on je tu kuću pronašao gotovo bez poteškoća. Pritisnuo je zvono, dva minuta kasnije otvorila su se gvozdena vrata, na kojima su bili urezani ostaci uvelih ruža.

– Uđite – punašna žena crne kose u ogrtaču sa cvjetićima,

pustila je visokog, mišićavog Ramiza u dvorište, i zatvorila

kapiju.

– Nešto si brzo pronašao ovu kuću ….

– Da, ranije sam ovdje bio često.

– Da li si došao da posjetiš nekoga?

– Da, ne, odgovorio je Ramiz nevoljno, razvlačeći svoje

riječi. U ovoj ulici je nekada živio moj drug iz razreda.

– Zar se ne sjećaš imena?

– Hmm, ne, ne sjećam se, zaboravio sam, promrmljao

je sebi u bradu.

Žena mu nije povjerovala, pretpostavila je: Ramiz ne želi da razgovara o tome, odlučila je da više ne postavlja pitanja. Ušli su u kuću, Ramiz je prišao sofi, a ona je otišla do jedne od mekanih stolica, vrlo sličnih onima koje su uzrokovale smrt turskog državljanina.

– Rekli su mi da si udata … Da li je to istina?

– Pa, šta onda? – kao da je ovo pitanje čula hiljadu puta, pa je zato nevoljno reagovala.

– Onako samo pitam.

– A ti se uzalud trzaš. Moj muž je krenuo u noćnu

smjenu.

– Negdje u blizini? Ili? – upita Ramiz sa primjetnim

uzbuđenjem.

– Ne drhti. Prvo, daleko je odavde. Drugo, stići će tek

sjutra uveče … Mogu li da ti napravim čaj? – namjerno je

postavila pitanje za čaj, plašeći se da će Ramiz nastaviti da

je ispituje kako bi dobio precizan odgovor o tome kada će

njen suprug stići sjutra uveče.

– Ne … hvala.

– Počnimo onda?

– Da…

Ušli su u spavaću sobu. Na ženin zahtjev, Ramiz je izvršio „pretplatu“ tako što je na komodu stavio trideset dolara. Svukli su se, legli, ćaskali o sitnicama, pa prešli na tijelo … Ramiz vodi malu prodavnicu cipela u Krasnodaru. U gradu iznajmljuje dvosoban stan sa porodicom: suprugom Klizjeter i njihovim trogodišnjim sinom. Ljeti, jednom godišnje, odlazi sa porodicom u domovinu, u Azerbejdžan. Ovog oktobra, suprotno ustaljenoj tradiciji, ostavio je suprugu i sina na čuvanje bliskim rođacima u blizini Krasnodara, i sam je došao na nedelju dana u svoj regionalni centar na vjenčanje svog prijatelja. Pored supruge, u Krasnodaru je imao i Ljudu, prodavačicu u njegovoj prodavnici. Ali sada je želio da se zabavi kod kuće sa ženom iste krvi, crnokosom, crnookom zemljakinjom. A da bi se osigurao od slučajnih susreta sa rođacima, bliskim prijateljima, on  je, na preporuku novopečenog supruga, njegovog prijatelja i makroa, uzeo ponuđeni broj prostitutke koja je živjela u udaljenom regionalnom centru. A kad ga je žena pustila u dvorište, ocjenio je zasluge orijentalne žene i pomislio: „Dobro! Nije gore od Ljude. “ Iako spolja, ta Ljuda, ta njena zemljakinja nije se mnogo razlikovala: ista debljina, ista visina. Pored toga, Ramiz je odavno izgubio interesovanje za svoju suprugu, i za Ljudu, pa se činilo da ga privlači nepoznato …

,,Svejedno, rizikujem“, pomislio je Ramiz sa određenim strahom dok je ležao u krevetu: u kom je pored njega ležala žena koja je takodje u braku. „Rizikujem- nije prava riječ… Pitam se koliko muškaraca dolazi ovdje, dok njen muž ore noću? Stavlja čistu posteljinu za klijentima, da njen suprug ne osjeti tuđi miris… Zašto ležim ovdje? Kaže da neće doći. Šta ako se pojavi, potpuno nesvjestan da je njegova žena ovdje pod neznancem? Nikad ne znate šta se može dogoditi na poslu? Šta onda? Ali ništa: zgrabi kriglu i zgnječi o moju glavu! I nema mene. Inače, on radi sve kako treba – to je ono što mi treba.

Budalama poput mene treba. A negdje da se bježi …. Sakrije? Ali gdje?…. ” Pogledao je velike prozore sa zavjesama, koji gledaju na susjedno dvorište, gdje se šeta pas. „Šta je meni bilo potrebno da se petljam sa udatom kurvom? Još u Krasnodaru rekao sam Faigu da mi treba broj razvedene žene ili, u najgorem slučaju, udovice. Ovo je isto: muž gotovo nikad nije kod kuće … A ja sam  budala, zašto sam došao ovdje, dođavola? ” Misli su mu ulivale strah, želio je da ustane i tiho se iskrade. S jedne strane, zaista je želio da ustane i da se iskrade. S druge strane, jako mu se svidjela domaćica, izvršena je „avansna isplata“, preostalo je samo dati još sedamdeset dolara, dio prethodno ugovorene cijene. Možda će moći da joj da polovinu novca zbog nje, i da pod bilo kojim izgovorom zbriše gdje ga noge nose. Ali nije želio da ode: želio je da to ponovi i drugi put… Stoga je počeo tiho da se smiruje: „Budući da kaže da je njen suprug daleko i da neće stići brzo, tako će i biti. Ne treba da brinem. Ona zna o čemu govori. Njen muž prvo mora da pokuca, prođe dvorište, imaću vremena da se obučem i izađem. Ne znam gdje, ali noge će mi to same pokazati … ” -Sviđa ti se? – pitala je žena slatkim glasom, kao da mu je stalna ljubavnica. Glas joj je bio topao i prijatan, a Ramiz je pogledao na sat. „Teško je moguće da će se njen suprug pojaviti posle dvanaest “, uvjeravao je sebe, i strah ga je ostepeno počeo napuštati.

– Da, odgovorio je brzo nego što bi želio i glasno.

– Da li muž to uopšte zna …?

– Ne, on ne zna – naglo ga je prekinula.

„Ako ti to kažes, ne zna. Komšije su, pretpostavljam, odavno prijavile, jer nisu slijepe. Jednostavno ne možeš da priznaš da je tvoj muž rogonja, pomislio je Ramiz. „Živiš, obezbjeđuješ se sama“, želio sam da budem originalan, da kažem nešto poput komplimenta, ali nije bilo

reakcije.

– Da li tvoj muž uvek radi u noćnoj smjeni?

– Ne.

– Da li se rekla…?

– Pa, ponekad se to dogodi. Trguje zelenilom u

susjednom području, tamo često boravi kod sestre.

– Ali šta ako? – želio je da ustane, ali žena ga je uhvatila

za ramena, nije mu dala da ustane.

– Slušaj, ti si, ispada, kukavica. Rekla sam da neće doći.

Stvarno …

– Ne znam, pomislio sam, šta ako je tvoj suprug prodao

svu robu. U redu, koliko godina ste u braku?

– Otprilike osam godina.

– Iz ljubavi? ..

– Ne, upoznali su nas.

– Rođak?

– Da,veoma daleki.

– Koliko djece imate?

– Jedno. Imamo sina.

– Koliko ima godina?

– Pet … Po tvom licu vidim da se bojis.

– I našla si vremena da mi se podsmjevaš. Da li treba da

se plašim djeteta? …

– On je sa drugom bakom.

– Koja druga baka?

– Kod moje majke.

Njen mobilni telefon je zazvonio, pogledala je u ekran i pritisnula prst na usta: „Pst!“, kliknula je na „Da“.

– … Dobro … dobro … Skuvaću. Sjećam se … Dobro,

– spustila je slušalicu. „Sad će kukavica pitati da li je to

bio muž?“,dakle, – Ovo je muž, traži sjutra da mu skuvam

dolmu.

– Vau, ona takođe kuva dolmu?!

– Da li te je mama naučila?

– Pa da…

Usledila je pauza. „Nešto se mora reći“, pomislio je,

kao da nije došao radi tjelesnih zadovoljstava, već u Crveni

ugao.

– Kažeš sinu je pet godina?

– Da – odgovorila je, tako umorna od njegovih pitanja. Ali prema klijentu ne treba biti bezobrazan, osim toga, čula je da je on biznismen i još uvjek se nadala da će dobiti prekomjernu

napojnicu. Stoga se teško suzdržavala da ga ne napadnem riječima: „Pa, šta te briga koliko dijete ima godina!“

– A u školu? … O da, kažeš da ima pet godina.

– Ide na pripreme – odgovorila je, duboko udahnula i

tromim glasom ga upitala, – možda još jednom?

– Pa da – kao da je to Ramiz očekivao.

Tijela su se ispreplela, bila su mokra, glasovi su bili histerični, tiho stenjali, oboje su imali više zadovoljstva nego prvi put. Otprilike sedam ili osam minuta, on je rado ulazio i izlazio iz nje, zaboravljajući da ima muža, dok je osjećao kako se bliži vrhunac zadovoljstva, kad se iznenada iz susjedne sobe začuo plač, a zatim i krik djeteta „Mama ! Maama !! ”

Oboje su se smrzli poput kipova u rimskoj fontani, Ramizov puls je počeo divlje da udara, odavajući brze otkucaje srca. Oboje su ćutali, ali kada je dijete treći put pozvalo majku, Ramiz, koji je još uvjek bio unutra, pogledao je ženu upitno i prekorno. Činilo mu se da se koleba – birajući između sina i tijela. „Evo kučke, slagala je da je sin kod babe“, pomisli ljutito. Napustila ga je, uzbuđena, ne idući sve do kraja zadovoljstva. Drhtavica mu je prošla kroz tijelo, za nekoliko sekundi strast je isparila, kao da je uopšte nije ni bilo i nikada je neće biti. „Šta ako dijete dođe ovdje?“, toliko se uplašio da je želio da se sakrije pod pokrivač ili da se uvuče ispod kreveta, što bi nesumnjivo izazvalo histeričan smijeh žene. Odlučio je da sačeka, a žena je preplašeno prošaptala:

– Budi tih.

– Dolazim, dragi moj, dolazim! – Polako je ustala i

spustila noge iz kreveta.

– Hoću da pijem, donesi mi vode!

Ramiz je toliko zadrhtao: u djetetovom glasu bilo je

toliko gorčine.

– Nosim, sine moj, nosim !

– Ramize, prestani da se treseš, sačekaj, daću mu da

pije, i vratiću ti se.

Ramiz je počeo da se smiruje: „Dakle, dijete neće doći ovdje“. Žena je obukla ogrtač, zakopčala dugmad i, zamijerala sinu zbog velikog komada čokolade pojedenog uveče, oštro je pogledala Ramiza. Pogled je nedvosmisleno upozorio: ne pokušavajte ponovo da me ispitujete, moja je stvar da umirim dijete. Pij vodu, spavaj. Vratiću se, završićemo zajednički  posao, daćeš ostatak novca, a zatim idi dođavola. “ Žena je ušla u kuhinju, a Ramiz je brzo ustao i počeo na brzinu da se oblači. Iz džepa je pažljivo izvadio pedeset dolara i dvije desetice i stavio ih na komodu. Kada je na prstima došao do vrata, naletio je na ženu, u njenim rukama je bila šolja vode za njenog sina, šapnuo joj je na uvo: – Pušiću u dvorištu i vratiću se – Žena klimnu glavom umjesto

odgovora. Ramiz je izašao u hodnik, obuo cipele, i da ne bi pao, zaglavio je pertle u čarapama. Čuo je dječaka kako sa zadovoljstvom pije vodu. Poludjeću, pomislio je Ramiz. Odluka da odmah krene bila je čvrsta, ali neka vrsta sile privukla ga je zvukovima koji su dopirali iz sobe u kojoj su bili majka i sin: ne znajući zašto, ali želio je da vidi lice jadnog dječaka, koji je žurno pio vodu. U isto vrijeme, Ramizu se činilo da bi, kad bi pogledao dječaka, nevino djetetovo lice zauvjek ostavilo svoj tužni utisak u njegovom sjećanju. Ramiz, uvijek previše osjetljiv, osjetio je kako mu se naježila koža i odmah je napustio tu ideju. Kad je šolja ostala prazna, dijete je s užitkom poljubilo majku u obraz i jasnim glasom reklo:

– Mama, daj mi još …

Ramiz nije želio da sluša ništa više. Već je znao da će mu srećno dijete, koje pije vodu, njegov zvonki glas i slani poljubac, ostati u sjećanju do kraja života …

Izašao je u dvorište. Odlazeći, izdaleka je čuo: – Dosta

sine… –

Pažljivo, bez buke, otvorio je gvozdenu kapiju, izašao

na ulicu i nestao u noći …

Posle tog incidenta, uvijek kada je Ramizov trogodišnjisin ustajao usred noći, plačući i podižući roditelje, jedino što se Ramiz u ovih nekoliko minuta molio Boga, bilo je da dijete samo ne pita za vodu… A takođe je zabranio svojoj ženi da sinu daje čokoladu prije spavanja. „Osim toga, sve čokolade se sastoje od nekih hemikalija, bolje mu daj prirodne sokove“, rekao je svojoj ženi u duhu znalca koji je prošao kroz vatru i VODU ….

Decembar, 2010. Baku