ALEN KASNECOVIĆ U MORU PROLAZNOSTI TRAG DOBROTE

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

Jedna lijepa kineska poslovica kaže: „Ne zaboravi male činove ljubaznosti i ne pamti male mane.“ Ta misao, jednostavna a duboka, često mi se javi u trenucima kada śedočim nečemu što obnavlja vjeru u čovjeka. Prvi dan novembra 2025. godine izmamio je sunce koje se preliva preko Cetinja. Jutro vedro, mirno, gotovo blistavo. Sve odiše onom blagom toplinom koja budi i tijelo i duh. U zraku se ośeća miris vlažnog lišća i svježina planine što se spušta niz Lovćen. Dan obećava jednostavne radosti, one koje ne traže mnogo, a daju sve.

Volim da pješačim, jer me to ispunjava pozitivnom energijom i vraća unutrašnju ravnotežu. Ovoga puta odlučih da se kolima spuštim do Budve, grada koji uvijek živi i miriše duhom Mediterana. More me kao i svakoga ko zna da oslušne, nadahnjuje ljepotom. U njegovom šumu ima nečeg što čisti misli i puni dušu. More ima svoj jezik  ne govori riječima, nego talasima, plimama i ośekama.

Krenem lagano stazom od starog grada Budve do Kamenova. Šetnja postane mali ritual. U toj lijepoj rutini pređem po petnaest kilometara, ponekad i više. Svaki korak nosi miris soli, svaki talas odzvanja kao pjesma. U takvim trenucima čovjek shvati koliko malo treba da bi bio miran. Po povratku slijedi ono obavezno kafa i spokoj. Śednem u bašti hotela Mogren, poručim svoj omiljeni napitak i pustim da misli krenu đe žele. Dok čekam, razmišljam o knjigama koje volim, o dragim ljudima i o djelima koja su ostavila trag. Stiže kafa, mirisna, topla, jednostavna radost. U tom trenutku sve se uspori… kao da svijet na tren zastane. Shvatim tada da prava ljepota dana nije u događajima, nego u trenucima koji nas zadrže da dišemo sporije…

U toj gotovo podnevnoj gužvi, dok se sunce razliva po terasi, prepoznajem poznato lice. Moj sugrađanin, Alen Kasnecović, iskusni ugostitelj, uvijek vedar i smiren. Pozdravlja me sa onim prepoznatljivim osmijehom čovjeka koji voli svoj posao. U gužvi, u kojoj mnogi žure, on ostaje pažljiv. Primjećujem da njegov kolega u brzini zaboravlja donijeti dodatak uz kafu one male, sitne kolače koji čine razliku. Ne tražim ništa, ne prigovaram razumijem njihov posao. Ali Alen, u toj svakodnevnoj vrevi, ne zaboravlja. Dolazi, pažljivo, gotovo neprimjetno, i donosi taj mali znak pažnje te sitne kolače.

U moru prolaznosti, takvi trenuci ljudske topline ostaju trajni. Ne zbog čina, nego zbog duše koja stoji iza nje. Taj čin je bio je podśetnik na onu kinesku poslovicu sa početka  ne zaboravi male činove ljubaznosti. Zato ovo pišem. Jer u takvom stavu prepoznajem ono što krasi čovjeka iskrenost, toplinu i profesionalnost. Taj čin, jednostavan, a duboko ljudski, pokazuje da se istinska vrijednost ne mjeri velikim riječima, već malim djelima. Iskusno oko ugostitelja vidi i ono što drugi ne primijete. Alen Kasnecović, moj dragi sugrađaninn „na privremenom radu u Budvii“, pokazuje kako se kroz male stvari može izraziti veliko dostojanstvo poziva. Njegov način ophođenja, osmijeh, pažnja i iskrena ljubaznost čine ga pravim predstavnikom budvanskog ugostiteljstva. U njegovom ponašanju ima one starinske finoće koja se danas rijetko sreće  iskrena, neglumljena, duboko ljudska.

Zašto ovo pišem? Zato što prvi utisak o jednom gradu, o njegovim ljudima i duhu, najčešće dolazi upravo od ugostitelja. Oni su prva riječ dobrodošlice, prvi osmijeh, prvi pogled koji govori više od hiljadu riječi. U njima se ogleda toplina domaćina, kuultura pažnje i vaspitanje jedne sredine. Poštujem sva zanimanja, ali posebno cijenim ona u kojima se svakodnevno daje srce. Ugostiteljstvo je svojevrsni poziv, umjetnost odnosa među ljudima, ogledalo duše. Alen je jedan od onih koji tu umjetnost nose u sebi prirodno, nenametljivo, sa mjerom i dostojanstvom.

Hotelska grupa Budvanska rivijera može biti ponosna što u svojim redovima ima ljude poput njega. Jer upravo takvi, skromni i predani, čuvaju lice turizma Crne Gore. Vjerujem da će neko, neđe, pročitati ove redove… i prepoznati u njima vrijednost jednog iskrenog osmijeha, jednog pažljivog čina, jednog čovjeka koji svoj posao ne radi nego živi i adekvatno ga nagraditi. I možda baš u takvim ljudima, u tim skromnim a opet na svoj način časnim ambasadorima svakodnevice, leži pravi duh Crne Gore jednostavan, gostoljubiv i iskrn kao jutro nad Cetinjem i probljeskujući kao sunce nad Budvom.

Zato Alen Kasnecović zaslužuje da se spomene imenom, jer on nas podśjeća da je dobrota i pažnja ono što nas spaja. U njegovoj jednostavnosti ima više ljepote nego u raskoši, a u njegovom osmijehu više istine nego u riječima. On pokazuje da prava veličina čovjeka ne mjeri se bogatstvom ni položajem, već onim što nesebično daje drugima.  Ne zaboravimo nikada da pažnja i dobrota, ma koliko male bile, imaju snagu da promijene nečiji dan, da ugriju srce i vrate vjeru u čovjeka a to nam je danas najpotrebnije.