Ako koza laže, rog ne laže

JEDNA  OD MNOGOBROJNIH NEPOBITNIH ČINJENICA O POSTOJANJU AUTOKEFALNOSTI CRNOGORSKE PRAVOSLAVNE CRKVE U PREDHODNOM PERIODU SADRŽANA JE U DRUGOM TOMOSU „AUTOKEFALNE UJEDINJENE PRAVOSLAVNE SRPSKE CRKVE KRALJEVSTVA SRBA, HRVATA I SLOVENACA”

Proglašenjem Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca 1.12.1918 stvorena je nova državna tvorevina koja je trajala do 15 .6.1920. Proglašenje je 1. decembra 1918. proklamovao regent Aleksandar I Karđorđević, u ime svog oca kralja Petra. Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenacaje nakon precizno definisanih granica  steklo je kanonsku osnovu za dodjelu  autokefalnosti zasnovanu  na odlukama četvrtog  vaseljenskig  sabora održanom u Halkidonu (8. oktobar – 1. novembar 451) koji svojim 17. kanonom naređuje, da pri razrešivanju crkvenih oblasti ima se slijediti političkom razrešenju zemalja. Istu ovu naredbu ponovio je Trulski sabor održan  u Konstatinopolju  692  godine svojim 38. kanonom.

Aleksandar I Karđorđević, palikuća (16.12.1888 – 9.10.1934)

     U periodu od15 .6. 1920 do 3.oktobra 1929 je zvanično Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a od  3.oktobra 1929 do 29.novembra 1945 Kraljevina Jugoslavija.Postupak stvaranja nove Crkve započeo je krajem 1918. godine, a pregovori Ministarstva inostranih djela KraljevstvaSrba,Hrvata i Slovenaca s Fanarom o priznanju nove autokefalije započeti su naredne, 1919-te. Ti pregovori trajali,su skoro, tri godine,do 19. 2. 1922.

Objedinjavanjem pravoslavnih crkava u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca odrzano je 11/24 do 15/28 maja 1919.u Beogradu.Tada je proglaseno duhovno,moralno i administrativno jedinstvo svih pravoslavnih crkvenih oblasti koje će se jedinstveno definisati,kad se cijeli Arhijerejski sabor kao jedno tijelo sastane pod predsjedništvom svoga Patrijarha.

Na konferenciji (Trecoj po redu) održanoj  od 20 novembra do 3 decembra1919.godine u Sremskim Karlovcima usvojen je nacrt o proglašenju  i uspostavljanju Srpske patrijaršije

Do tada, ove su crkve imale različit status: Beogradska i Karlovačka arhiepiskopija i Crnogorska pravoslavna crkva bile su samostalne (autokefalne). Isti status imale su i dvije eparhije, Dalmatinsko istrijska i Bokokotorsko dubrovačka, koje su dotad potpadale pod upravu Bukovinsko dalmatinske mitropolije. Pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini imala je status samoupravne (autonomne) crkve pod upravom Vaseljenske patrijaršije u Carigradu. I pravoslavna crkva u Staroj Srbiji i Makedoniji, do 1912, zavisila je od carigradskog patrijarha.

Vaseljenska patrijaršija je tek nakon ispunjenja prethodno navedenih kriterijuma: Stvaranja nove države i objedinjavanjem pravoslavnih crkava u toj državi čime se ispunila kanonska procedura, priznala autokefaliju Ujedinjenoj pravoslavnoj srpskoj crkvi Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Meletije IV Metaksakis, po redosljedu 261-vi Arhiepiskop Konstantinopolja – Novoga Rima i Vaseljenski Patrijarh, uz saglasnost svojih 12 arhijereja-mitropolita, članova Sinoda Vaseljenske patrijaršije, odobrio je i potpisao 19. februara 1922. u Istanbulu tomos o autokefaliji Ujedinjenoj pravoslavnoj srpskoj crkvi Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca

Tekst, patrijaršijskog  i sinodskog tomosa dodijeljenog 19. 2. 1922. Autokefalnoj Ujedinjenoj Pravoslavnoj srpskoj crkvi Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca na grčkom jeziku.

Πατριαρχικός καί Συνοδικός Τόμος.
Περί χειραφετήσεως τῶν εἰς τήν Σερβικήν Ἐκκλησίαν περιελθουσῶν
ἱ. Μητροπόλεων τοῦ Οἰκ. Θρόνου καί τῆς ἀναγνωρίσεως τῆς
γενομένης Ἐκκλησιαστικῆς ἑνότητος

+ ΜΕΛΕΤΙΟΣ
ΕΛΕΩι ΘΕΟΥ ΑΡΧΙΕΠΙΣΚΟΠΟΣ ΚΩΝΣΤΑΝΤΙΝΟΥΠΟΛΕΩΣ
ΝΕΑΣ ΡΩΜΗΣ ΚΑΙ ΟΙΚΟΥΜΕΝΙΚΟΣ ΠΑΤΡΙΑΡΧΗΣ

Κατά τό χρεών καί πρός οἰκοδομήν ἡ τοῦ Θεοῦ Ἐκκλησία οἰκονομοῦσα πάντα καί διεξάγουσα, τῆς καλῆς οἰκονομίας καί κανονικῆς τάξεως ἴδιον καί τοῦτο οἶδε καί ἐνάριθμον λογίζεται, τό πρός τάς συμβαινούσας πολιτικάς μεταβολάς καί τά τῆς ἐκκλησιαστικῆς διοικήσεως προσαρμόζειν καί διευθετεῖν ὅρια, ἐφ΄ ὅσον τοῦτο ὑπό τῶν ἱερῶν τῆς Ἐκκλησίας νόμων ἐπιτέτραπται, ἵνα ἀπρόσκοπτός μέν καί λυσιτελής ἡ τῶν ἐκκλησιαστικῶν πραγμάτων γίγνηται διακυβέρνησις, μείζων δέ καί τῷ χριστωνύμῳ λαῷ ἡ ὠφέλεια.

Ὅθεν καί περί τοῦ θεοσώστου Βασιλείου τῆς Σερβίας προκειμένου, ἐπειδή τοῦτο μετά τούς γενομένους κατά τά ἔτη 1912 καί 1913 Βαλκανικούς πολέμους καί τόν λήξαντα μέγαν γενικόν πόλεμον ἐδαφικῶς ἐπεκταθέν καί ἐπαυξηθέν καί εἰς ἕν ἠνωμένον βασίλειον τῶν Σέρβων, Κροατῶν καί Σλοβένων ἐλέῳ καί εὐλογίᾳ Θεοῦ μεγαλυνθέν συμπεριέλαβεν ἐν τῇ περιοχῇ αὐτοῦ καί τάς ἐξῆς ὑπό τόν καθ’ ἡμᾶς Πατριαρχικόν Οἰκουμενικόν Θρόνον τέως τελούσας κανονικῶς ἐπαρχίας, ἤτοι τάς Μητροπόλεις Σκοπείων, Ρασκοπρεσρένης, Δεβρῶν καί Βελισσοῦ, Πελαγονίας, Πρεσπῶν καί Ἀχριδῶν, μέρος τῆς Μητροπόλεως Βοδενῶν, τήν ἐπισκοπήν Πολυανῆς, δυνάμει τῆς Συνθήκης τοῦ Βουκουρεστίου τῆς 10 Αὐγούστου 1913, τήν Μητρόπολιν Στρωμνίτσης, δυνάμει τῆς Συνθήκης τοῦ Νεγύ τῆς 27ης Νοεμβρίου 1919, καί τάς ἐν Βοσνίᾳ καί Ἐρζεγοβίνῃ Μητροπόλεις Βόσνης, Ἐρσεκίου, Σβορνικίου καί Βανιαλούκας καί Βιχάτσης, δυνάμει τῆς Συνθήκης μετά τῆς Αὐστρίας, τῆς ὑπογραφείσης ἐν Ἁγίῳ Γερμανῷ ἐν Λάϊ τῇ 10ῃ Σεπτεμβρίου 1919, καί ἐπειδή ἐν τοῖς ὁρίοις τοῦ ἑνιαίου τούτου βασιλείου τῶν Σέρβων, Κροατῶν καί Σλοβένων συμπεριελήφθησαν μέν καί αἱ Αὐτοκέφαλοι Ὀρθόδοξοι Ἐκκλησίαι τοῦ Καρλοβιτσίου καί Μαυροβουνίου, καθώς καί αἱ δύο ἐν Δαλματίᾳ Ἐπαρχίαι τῆς Ζάρας καί τοῦ Καττάρου, ἀπό κοινῆς δέ γνώμης τῶν προεστώτων τῶν Ἐκκλησιῶν τούτων ἐν Συνόδῳ συνελθόντων ἐκηρύχθη ἡ διοικητική αὐτῶν ἕνωσις μετά τῆς Ἐκ/σίας τῆς Σερβίας εἰς μίαν Αὐτοκέφαλον Ἐκκλησίαν ὑπό τό ὄνομα “Αὐτοκέφαλος Ἡνωμένη Ὀρθόδοξος Σερβική Ἐκκλησία τοῦ Βασιλείου τῶν Σέρβων, Κροατῶν καί Σλοβένων”, διά ταῦτα ἡ καθ’ ἡμᾶς Μεγάλη τοῦ Χριστοῦ Ἐκκλησία, ἐπί τῇ αἰτήσει τῆς Ἐκκλησίας καί τῆς Κυβερνήσεως τοῦ Βασιλείου τῶν Σέρβων, Κροατῶν καί Σλοβένων, ὑπ’ ὄψει ἔχουσα τό κανονικόν καί εὔλογον τῆς εἰς ἕν ὅλον καί ἐκκλησιαστικῶς ἑνώσεως τῶν πολιτικῶς ἤδη ἑνωθεισῶν ἐκκλησιαστικῶν περιοχῶν, χάριν τε τῆς κανονικῆς ἑνότητος καί ἁρμονίας ἐν τῇ διοικήσει, κατά τόν Κανόνα τῶν Πατέρων τόν λέγοντα “Τούς Ἐπισκόπους ἑκάστου Ἔθνους εἰδέναι χρή τόν ἐν αὐτοῖς Πρῶτον καί τοῦτον ἡγεῖσθαι ὡς κεφαλήν”, καί πρός μείζονα καί κοινήν τῶν ἑνουμένων περιφερειῶν διά τῆς ἑνότητος ὠφέλειαν, δι’ ὁμοφώνου ἀποφάσεως ληφθείσης ἐν Συνεδρίᾳ τῆς Ἁγίας καί Ἱερᾶς Συνόδου ὑπό τήν προεδρείαν τῆς Μετριότητος ἡμῶν ἀποφαίνεται καί ὁρίζει τά ἀκόλουθα:

Ἐπευλογεῖ τήν ἐκκλησιαστικήν ἀπό τοῦ Πατριαρχικοῦ Οἰκουμενικοῦ Θρόνου Κωνσταντινουπόλεως χειραφέτησιν καί τήν προσάρτησιν εἰς τήν Αὐτοκέφαλον Ἡνωμένην Ὀρθόδοξον Σερβικήν Ἐκκλησίαν τῶν τέως ὑπ’ αὐτό τελουσῶν καί ἀνωτέρω μνημονευθεισῶν Ἐπαρχιῶν, ἀναγνωρίζουσα δέ καί τήν ἀνακηρυχθεῖσαν ἕνωσιν τῶν Αὐτοκεφάλων Ἐκκλησιῶν τῆς Σερβίας, τοῦ Μαυροβουνίου καί τοῦ Καρλοβιτσίου καί τῶν δύο Δαλματικῶν Ἐπαρχιῶν, ἀποδέχεται τήν σχηματισθεῖσαν ἐξ αὐτῶν Ἁγίαν Αὐτοκέφαλον Ἡνωμένην Ὀρθόδοξον Σερβικήν Ἐκκλησίαν ὡς ἀδελφήν ἐν Χριστῷ ἐχουσαν καί ἀπολαύουσαν πάντα τά τοῦ αὐτοκεφάλου δικαιώματα, κατά τά θέσμια καί τήν τάξιν τῆς Ἁγίας Ὀρθοδόξου Ἐκκλησίας.

Εἰς ἔνδειξιν δέ καί μόνιμον εἰς τό διηνεκές παράστασιν καί ἀσφάλειαν τῶν οὕτω κανονικῶς ἐγκριθέντων καί ὁρισθέντων περί τῶν εἰς τό θεόσωστον Βασίλειον τῶν Σέρβων, Κροατῶν καί Σλοβένων περιελθουσῶν τέως Ἐπαρχιῶν καί μερῶν τοῦ καθ’ ἡμᾶς Ἁγιωτάτου Οἰκουμενικοῦ Θρόνου καί περί τῆς ἐν τῷ Βασιλείῳ τούτῳ σχηματισθείσης μιᾶς Ἡνωμένης Αὐτοκεφάλου Ὀρθοδόξου Σερβικῆς Ἐκκλησίας ἀπολύοντες μετά τῶν περί ἡμᾶς Ἱερωτάτων Μητροπολιτῶν καί ὑπερτίμων τῶν ἐν Ἁγίῳ Πνεύματι ἀγαπητῶν ἡμῶν ἀδελφῶν καί συλλειτουργῶν τόν παρόντα ἡμέτερον Πατριαρχικόν καί Συνοδικόν Τόμον, οὗ ἴσον καί ἀπαράλλακτον κατέστρωται καί ἐν τῷ ἱερῷ Κώδικι τῆς καθ’ ἡμᾶς Μεγάλης τοῦ Χριστοῦ Ἐκκλησίας, εὐχόμεθα ὅπως ὁ Θεός πάσης χάριτος ὁ καλέσας ἡμᾶς εἰς τήν αἰώνιον αὐτοῦ δόξαν ἐν Χριστῷ Ἰησοῦ, αὐτός χαρίζηται πάντοτε πᾶσαν εὐλογίαν καί πᾶσαν καρποφορίαν ἀγαθήν ταῖς τε οὕτως ἀφ’ ἡμῶν χειραφετηθείσαις Ἐπαρχίαις καί ἁπάσῃ τῇ Ἁγιωτάτῃ ἀδελφῇ Αὐτοκεφάλῳ Ἡνωμένῃ Ὀρθοδόξῳ Σερβικῇ Ἐκκλησίᾳ τοῦ Βασιλείου τῶν Σέρβων, Κροατῶν καί Σλοβένων. Αὐτῷ ἡ δόξα καί τό κράτος εἰς τούς αἰώνας τῶν αἰώνων. Ἀμήν.

Ἐν ἔτει σωτηρίῳ ͵αϠκβʹ, μηνός Φεβρουαρίου ιθ’, Ἐπινεμήσεως Ε΄.

+ Ὁ Πατριάρχης Κωνσταντινουπόλεως Μελέτιος, ἀποφαίνεται.
+ Ὁ Καισαρείας Νικόλαος.
+ Ὁ Νικαίας Βασίλειος.
+ Ὁ Χαλκηδόνος Γρηγόριος.
+ Ὁ Ἀμασείας Γερμανός.
+ Ὁ Νεοκαισαρείας καί Κοτυώρων Πολύκαρπος.
+ Ὁ Ρόδου Ἀπόστολος.
+ Ὁ Ἀγκύρας Γερβάσιος.
+ Ὁ Βάρνης Νικόδημος.
+ Ὁ Χαλδίας καί Κερασοῦντος Λαυρέντιος.
+ Ὁ Ἡλιουπόλεως καί Θείρων Σμάραγδος.
+ Ὁ Σαράντα Ἐκκλησιῶν Ἀγαθάγγελος.
+ Ὁ Μετρῶν καί Ἀθύρων Ἰωακείμ.

Patrijaršijski i sinodski tomos o oslobađanju mitropolija od jurisdikcije Ekumenskog trona i njihovom pripajanju Srpskoj pravoslavnoj crkvi i priznanju novonastalog crkvenog jedinstva

 MELETIJE po milosti Božjoj Arhiepiskop Carigrada, Novog Rima i Vaseljenski Patrijarh

Božija Crkva kako trebuje i vazda uređuje, smatra da je i ovo prikladno valjanom ustrojstvu, dobrom uređenju i kanonskom poretku, da u skladu sa političkim promjenama usklađuje i uređuje granice crkvene administracije, ukoliko to dozvoljavaju sveti crkveni zakoni, kako bi se upravljanje crkvenim poslovima obavljalo besprekorno i na korist Hristovom narodu.

Prema tome, u odnosu na Bogospasenijsku Kraljevinu Srbiju s obzirom na to da je nakon balkanskih ratova iz 1912. i 1913. godine i po svršetku Velikog rata, milošću i blagoslovom Božijim, proširena i uvećana u ujedinjeno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, obuhvatila  svojom teritorijom eparhije koje su do skora bile pod kanonskom upravom Patrijaršijskog ekumenskog trona i to, na osnovu  Ugovora iz Bukurešta od 10. avgusta 1913. godine,  mitropolije Skopsku, Raško-prizrensku, Debarsku i Velešku, Pelagonijsku, Prespansku i Ohridsku, dio mitropolije Vodenske, Episkopiju Polijansku, na osnovu Nejskog ugovora od 27. novembra 1919. godine  Mitropoliju Strumičku , a na osnovu Sporazuma sa Austrijom potpisanog u Sen-Žermenu en Le od 10. septembra 1919. godine u Bosni i Hercegovini mitropolije Bosansku, Hercegovačku, Zvorničku,  Banjalučku i Bihaćku. Kako su u okvire  granica ovog ujedinjenog Kraljevstva SHS ušle  i Autokefalne Pravoslavne Crkve, Karlovačka i Crnogorska, kao i dvije dalmatinske eparhije,  Zadarska i Kotorska,  zajedničkom odlukom poglavara ovih crkava, koji su se okupili na Saboru, proglašeno je njihovo upravno jedinstvo sa Crkvom Srbije u jednu autokefalnu crkvu pod imenom „AutokefalnaUjedinjena Pravoslavna Srpska Crkva Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca”. Shodno rečenom,  naša velika Hristova Crkva, na molbu Crkve i vlade Kraljevstva SHS, imajući u vidu kanoničnost i opravdanost crkvenog ujedinjenja u jednu cjelinu onih crkvenih oblasti koje su već politički ujedinjene, radi kanonskog jedinstva i harmonije u upravi, po kanonu crkvenih Otaca, koji kaže: „da episkopi svakoga naroda treba da priznaju Prvoga među sobom i da ih on predvodi kao poglavar” i radi veće i opšte koristi ujedinjenih oblasti koje imaju od ovog ujedinjenja, jedoglasnom odlukom, koja je donijeta na sjednici Svetoga Sinoda pod predsjedavanjem Naše malenkosti, odlučuje i utvrđuje sledeće:

Blagosilja crkveno oslobođenje od Patrijaršijskog ekumenskog  carigradskog trona i pripajanje Autokefalnoj ujedinjenoj pravoslavnoj srpskoj Crkvi gore pomenutih eparhija koje su do skora bile pod njegovom upravom, priznajući i proglašeno jedinstvo autokefalnih crkava Srbije, Crne Gore i Karlovaca, kao i dvaju dalmatinskih eparhija, prihvata od ovih obrazovanu Svetu autokefalnu ujedinjenu pravoslavnu srpsku Crkvu kao sestru u Hristu, koja ima i uživa sva prava autokefalnosti, po institucijama i poretku Svete pravoslavne Crkve.

Za dokaz, stalnu i vječitu potvrdu svega  što je ovako kanonski odobreno i utvrđeno, odnosno onih eparhija i djelova našeg Svetoga patrijaršijskog ekumenskog trona, koje su pripale Bogospasenijskoj Kraljevini SHS,  odnosno jednoj Ujedinjenoj Autokefalnoj pravoslavnoj srpskoj Crkvi, koja je obrazovana u ovoj Kraljevini, izdajemo sa našim, u Svetome Duhu, visokopreosvećenim mitropolitima,  dragoj braći i saradnicima, ovaj naš Patrijaršijski i sinodski Tomos, koji se jednak i nepromijenjen nalazi i u svetom Kodeksu naše Velike Hristove Crkve, sa željom da Bog svake milosti, koji nas je pozvao u svoju vječnu slavu u Isusu Hristu, podari svagda blagoslov i svako plodonosno dobro svim eparhijama, koje su na ovaj način od nas odvojene, kao i svojoj svetoj  sestri Autokefalnoj ujedinjenoj pravoslavnoj srpskoj Crkvi Kraljevstva SHS. Njegova je slava i sila va vjeke vjekova. Amin.

Ljeta Gospodnjeg 1922. mjeseca februara 19-og, indikta V.

Vaseljenski patrijarh Meletije, odlučuje
Kesarijski Nikolaj

Nikejski Vasilije
Halkedonski Grigorije

Amasijski German
Neokesarejski i Katarijski Polikarp

Rodoski Apostol
Ankare Gervasije

Varnski Nikodim
Haldijski i Kerasundski Lavrentije

Iliupoljski i Tirski Smaragd
Sarandaeklisijski Agatangel
Metrijski i Atirijski Joakim

Napomena1: U tekstu tomosa izdatog 19.2. 1922. Autokefalnoj ujedinjenoj pravoslavnoj srpskoj crkvi Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca(15 .6. 1920 – 3.oktobra 1929 )navodi se Crnogorska pravoslavna crkva kao autokefalna.“Priznajući pak proglašeno jedinstvo autokefalnih crkava: Srpske, Crnogorske i Karlovačke, kao i dviju dalmatinskih eparhija prima od ovih obrazovanu Svetu Avtokefalnu ujedinjenu pravoslavnu srpsku crkvu kao sestru u Hristu, koja ima i uživa sva prava avtokefalnosti, prema propisima i redu Svete pravoslavne crkve“.

Napomena 2: Srbija i Crna Gora su, čak, i na Berlinskom kongresu različito tretirane zavisno od stepena dostignute nezavisnosti i suverenosti te dvije države. Odlukama Berlinskog kongresa, Crnoj Gori nije data nezavisnost, već je konstatovano da tu nezavisnost priznaju Turska i Velika Britanije  zemlje koje je do tada  nijesu priznavale.

Tretman Srbije bio je drugačiji. Njoj, kao i Rumuniji, priznata   nezavisnost od svih učesnika Kongresa.

Napomena 3:Vaseljenska patrijaršija  autokefalnost Cetinjske (crnogorska) mitropolije je zvanično priznala i prije Berlinskog kongresa  održanog 1879. godine.Prvo  je Ruska crkva, u svom zvaničnom katalogu iz 1851. godine, ubrojila Cetinjsku mitropoliju u red autokefalnih crkava. Pozivajući se na katalog Ruske crkve, u kome se Cetinjska (crnogorska) mitropolija označava autokefalnom, i Vaseljenska patrijaršija je u svom zvaničnom zborniku zakonskih propisa (sintagmi) ubrojila Crnogorku mitropoliju u red autokefalnih crkava. U petom tomu Sintagme Vaseljenske patrijaršije, koji je objavljen u Atini 1855. godine, a sastavili su ga pravnici Ralis i Potlis, pobrojane su postojeće pravoslavne autokefalne crkve u svijetu. Među petnaest autokefalnih pravoslavnih crkava, pod rednim brojem 9, navedena je i Crnogorska mitropolija. Na  tom spisku s obzirom da datira iz 1855. godine nema  Crkve Srbije

Komentar:     Po istom osnovu i proceduri koje je ostvarila Crkva u Kneževini Srbiji, 20. oktobra 1879. godine i Crkva u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca,19. 2. 1922.to pravo je stekla i Crnogorska pravoslavna crkva nakon 3. juna 2006. godine. sticanjem nezavisnosti.

Tekstove dva tomosa izdata Crkvi Srbije od strane Carigradske patrijaršije 20. oktobra 1879. godine.i 19. februara 1922. godine,sa grčkog jezika prevela na crnogorski  jezik  Ana  Klikovac,klasični  filolog.

„POSTOJAĆE CRNA GORA, DOK JE LOVĆENA I DURMITORA, DOK JE MORA POD BAROM I KOTOROM, DOK JE SUNCA I DOK JE GRAHOVCA. NE DAMO TE CRNA GORO! “

U ime Patriotskog pokreta otpora „Lovćenske straže 1990“
inž. Zoran Marka Rašović