AKADEMSKA BAJKA Sveti predsjednik, batinaši i studentska čuda

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

U zemlji čuda, đe se ponekad studentima umjesto indeksa uruče pendreci, a rektorima umjesto diploma dodjeljuju ordeni za „nelojalnost“, sveti predsjednik Aleksandar Prvi Beogradski siđe sa nebeskog trona da prosvijetli zalutale studente. On, veliki zaštitnik akademskog svijeta i gromovnik ustavnih prava, posla im pismo, puno ljubavi i mudrosti, kao da je poslao fresku iz Visokih Dečana.

„Draga deco,“ poče predsjednik, dok mu se svjetleći oreol pojačavao u studijskim reflektorima „žao mi je što se smrzavate i što vas neko tera da razmišljate. To nije pošteno. Mislim da svi treba da budete srećni što vam je dozvoljeno da uopšte mislite, a ne da se bunite i ne daj Bože – nešto zahtevate!“

Studentski narod, zbunjen tolikom ljubavlju, odmah se obasja u nadi da će akademska godina ipak biti spašena. Međutim, predsjednik ne bi predsjednik, da ih ne uputi na pravu stazu prosvjetljenja:

„Molim vas, idite kućama, perite noge, budite dobri, ne izazivajte đavola! Bolji i pametniji moraju da popuste. A ako odlučite da ostanete – ne brinite! Poslaću vam najbolje policijske pedagoge da vam objasne kako se pravi razlika između prava i – pendrečenja!“

I gle čuda! Dok je predsjednik govorio, u daljini se začuše crkvena zvona. SPC, ta svetačka organizacija poznata po tome da je uvijek tu kada treba da se prevrne neki džak novca, oglasila se iz Matrijaršije. Snažan glas episkopa, poznatog pod umjetničkim imenom „Sveti Dinarski“, reče:

„Predsedniče, ti si Božji dar! Nije važno što se studenti smrzavaju, nego da se narod ne zaluđuje zborovima i plenumima! Kakav bre zbor, to je jeres! Ko hoće da diskutuje, nek dođe u crkvu i pali sveće, a ne da traži neka prava! Prava su tamo gde ih mi odobrimo!“ „Znanje? Sloboda misli? O, deco, to su vam strane podvale! Umesto što dižete transparente, dođite u litiju, tamo ćemo lepo da vam objasnimo šta treba da znate i u šta da verujete!“

Predsjednik skrušeno klimnu glavom, a onda uzviknu: „Državu neće pobediti! Srbija je suviše snažna! Oni su malo manje snažni! A vi, deco, ne brinite – mi ćemo vas sačuvati od nasilja tako što ćemo vam ga mi prvi priuštiti!“

U tom trenutku, ispred Pionirskog parka pojavi se policijska brigada „Sveti Pendrek“ sa specijalnim odeljenjem „Batinaš-Hilandar“. Njihov komandant, sa službenom ikonom na štitu i krunicom omotanom oko pendreka, stade pred predsjednika i reče:

„Predsedniče, ne brinite, batina ima dva kraja, ali ovaj drugi koristimo samo na onima koji previše misle! Studenti su već dovoljno preplašeni, ali ako hoćete, možemo malo i dodatno da ih obrazujemo.“

Predsjednik se obrisa maramicom i nasmješi se: „Ne previše, da ne kažu posle da smo nasilni. Samo onoliko koliko treba da nauče ko je gazda!“

U međuvremenu, rektori i dekani, zaključani u nekom podrumu, tražili su dozvolu da kažu nešto u kameru, ali je BIA poslala saopštenje da „država istražuje ovu situaciju i da će se sa rektorima razgovarati u skladu sa zakonima“. Koji zakoni – nije bilo jasno, ali se sve češće pominjao jedan dokument iz srednjeg vijeka koji uključuje inkviziciju i prevaspitavanje.

I tako, dok se narod bavio tim nebitnim stvarima kao što su obrazovanje i budućnost, predsjednik je znao da je odradio još jedan vrhunski govor, pokazao kako izgleda pravda u Srbiji i još jednom se pobrinuo da država ostane čvrsta, a svi ostali – polomljeni.

Uskoro SPC najavi liturgiju zahvalnicu za predsjednika, policija prebroja studente koji su „dobrovoljno“ otišli kućama, a televizije prekinu program za specijalni prenos kako je predsjednik spasio akademsku godinu – batinom, blagoslovom i naravno – kamerom!

I tako se završi još jedna epizoda serije „Presednikovo carstvo nebo i pendrek u službi naroda“!

(Svaka sličnost sa stvarnim događajima je, naravno, slučajna. Jer u zemlji akademskih čuda, đe se znanje mjeri pendrekom, a vjera novčanicom, samo je mašta granica dok se i ona ne zabrani.)