Akademija (CANU) bez glasa, ili glas bez akademije?

Piše: Vitomir

Postoji trenutak u životu svake države kada se postavlja jednostavno, ali neugodno pitanje: čemu služe institucije koje ćute dok društvo gori?
Crna Gora je u tom trenutku već neko vrijeme. A Crnogorska akademija nauka i umjetnosti – CANU, stoji tačno u središtu tog pitanja.

CANU ovih dana poručuje da ne želi da ulazi u „blato svakodnevice“. Da se oglašava samo kada su ugroženi dugoročni interesi države, kulture i nauke. Sve ostalo, kažu, pripada dnevnoj politici. To zvuči dostojanstveno. Gotovo aristokratski. Problem je što se država, identitet i društvo danas razgrađuju upravo u toj „svakodnevici“.

U savremenim demokratijama akademije nijesu dekor. Nijesu muzejski eksponati znanja. One su čuvari nacionalne svijesti i javni korektiv vlasti. Ne zato što žele moć, već zato što imaju autoritet. Taj autoritet se ne gradi ćutanjem, već pravovremenim, jasnim i javnim stavom.

Francuska akademija se oglašava kada je ugrožen jezik. Američke akademije kada su ugrožene naučne istine, javno zdravlje ili demokratske vrijednosti. Evropske akademije kada se relativizuje fašizam ili ruši međunarodni poredak. One ne čekaju da ih neko „zamoli“. One znaju kada je istorijski trenutak.

CANU, s druge strane, insistira da je savjetodavni organ, ali samo ako je neko pozove. To je koncept akademije kao čekonice, a ne kao savjesti društva. Ako vlast ne traži mišljenje, Akademija ćuti. Ako mišljenje nije politički poželjno, ono se napiše, ali se ne objavi. Tako smo dobili apsurd: institucija koja ima stav, ali nema glas.

Najopasnije je, međutim, to što CANU ne prepoznaje da su ključne bitke Crne Gore danas, identitetske, ustavne i vrijednosne, već odavno ušle u javni prostor. One nijesu apstraktne. One nijesu teorijske. One se vode na ulici, u parlamentu, u medijima, u obrazovanju, u simbolima.
A tu akademije ili jesu, ili nijesu relevantne.

Kada se relativizuje antifašizam, to nije dnevna politika.
Kada se istorija prepravlja, to nije dnevna politika.
Kada se urušava ustavni poredak, to nije dnevna politika.
Kada se nacionalni identitet svodi na predmet pregovora, to nije dnevna politika.

To su temelji države.

CANU često govori o „akademskoj mjeri“. Ali mjera nije u tišini. Mjera je u razlikovanju bitnog od nebitnog. A danas je bitno upravo ono od čega Akademija bježi pod izgovorom neutralnosti. Neutralnost u trenutku duboke društvene polarizacije nije neutralnost, to je pozicioniranje na strani statusa quo.

Posebno zabrinjava ton samodovoljnosti: mi radimo projekte, konferencije, enciklopedije; javnost nas ne razumije; mediji ne dolaze. Sve to može biti tačno. Ali javni autoritet se ne mjeri brojem tribina, već uticajem na društvo. Ako radite mnogo, a društvo vas ne čuje, problem nije u društvu.

CANU ima znanje. Ima ljude. Ima budžet. Ima istoriju. Ono što očigledno nema jeste hrabrost da izađe iz zone komfora i preuzme ulogu koja joj prirodno pripada. Ulogu institucije koja ne arbitira u partijskim sukobima, ali jasno brani istinu, ustav, identitet i vrijednosti.

Crna Gora je mala država. U malim državama ćutanje elita je skuplje nego u velikim. Jer kada akademija ćuti, prostor popunjavaju glasniji, agresivniji i često opasniji narativi.

Ako CANU želi da ostane „mjesto susreta“, mora prvo postati mjesto smisla. A smisao akademije nije u tome da bude iznad društva, već uz društvo, onda kada je najteže.

U suprotnom, ostaje pitanje koje se sve češće čuje, i koje je za svaku akademiju pogubno:
da li nam treba institucija koja sve zna, ali nikada ništa ne kaže?

Ćutanje, na kraju, nikada nije neutralno. Ono je uvijek izbor. A istorija je neumoljiva prema onima koji su u ključnim trenucima birali tišinu.