Akademici iliti crkveni miši

Piše: Slavko Mandić

Dobro će razmislit akademski ćutolozi Akademije nauka i umjetnosti koja se finansira od sredstava naroda Crne Gore da li će više organizovati razne promocije knjiga kao da živimo u zlatno Periklovo doba. Biće ih strah da možda neđe sa strane ne vrebaju Bogougodnice, pripadnice feminističke grupe čije je srce veliko a hrabrost čestita, da im ne postave koje pitanje nezgodno za njihovu tananost od kojih se unaprijed tresu, ka što to čini svaka kukavica. Jer oni nemaju odgovor ni na jedno pitanje koje se tiče života našeg čoeka, običnog, koji odlazi i vrće se doma s posla ako ga ima, u dom, ako ga ima, i gleda kako da sastavi kraj s krajem svakoga mjeseca u godini. Za mnoge iz te družine prepisivača iz čekaonice za uredno snadbijevanje mnogougodnim apanažama za ništa, ali istovremeno za mnogo po zadatku za drugoga, ćutanje znači neotkrivanje sopstvenog ništa.
Nažalost, one koje nije stid da se odazovu na akademsko zvanje a mršavo znanje, oni koji su izabrani kao pogodni da se njima mlati po crnogorskoj suverenosti uzduž i poprijeko, neko je birao od onih koji su se predstavljali kao crnogorski um i snaga istovremeno. Najbolja potvrda da to istinski nijesu bili su upravo ovi akademici u najvećem broju čija je revnost primjetna samo prilikom potpisivanja platne liste. Naravno, i kad treba saopštiti kakvu „naučnu“ nakaradu, kao kad je preśednik žirija za dodjelu državne nagrade Miroslavovo jevanđelje, izvjesni akademik saopštio da je jednako izvjesni Mićović, brat rođeni trećeizvjesnog Jovana Helikopterskog Ignića, zavrijedio da na izraženom anticrnogorstvu dobije ovu nekada prestižnu nagradu.

Tužna je to zbilja na koju su nas pośetile hrabre i iskrene Bogougodnice, koje imaju snagu da u brk, (istina tanki i nedostojni crnogorskih tradicionalnih vrijednosti), saopšte  nečesovim akademicima uistinu što su to oni.
Jer, znale su one da neće biti ništa od odgovora na njihova jednostavna pitanja: Kojim jezikom govori domaće stanovništvo u Crnoj Gori, da li je postojala Crnogorska pravoslavna crkva i otvoreni stav CANU prema Otvorenom Balkanu.
Odgovor na ova pitanja zahtijevao bi minut pažnje prorijeđene apanažne družine prisutne na promociji knjige, među kojima se Krivokapićev frend sa poznatim mokasinama (bez čarapa na zvaničnom prijemu kod premijera), ukrivao da ga Bogougodnice ne zamijete.

Dok su mlade dame čekale odgovor sijedih glava za presedatelnim astalom, čulo se tugaljivo u pozadini: Ovo nije politička tribina. Potom tajac a neko šapatom prozbori: Je su li ovo akademici iliti crkveni miši? I opet tajac.

Nije, druzja, većinski putinolozi, vučićolozi, dodikolozi i ostali vlastiti dermatolozi, nije politička tribina. Da jeste ne bi vas ni viđeli posakrivani u mišje rupe. One male, sitne iz kojih bi virila glavica, kad niko drugi ne gleda.
Ovo su građanske a ne političke teme koje se tiču temeljnih ljudskih prava i ništa drugo.
Dobro plaćeni akademici, otćutali su i ovoga puta. Da ih ne ošine vlastiti odgovor a onda još i jače onoga kome su odgovorni za ćutanje. A to nije jednostavno istrpjeti.

Zato je bolje saopštiti okupljenima da se radi o alotropskoj modifikaciji, odnosno različitim oblicima jednog hemijskog elementa koje se razlikuju po načinu vezivanja atoma. Eto odgovora povikaše radosno svetosavci, izvinite na namjernoj grešci, akademici, mislio sam nenamjerno. I zaista jeste kad se udubite u leksikon. Istina je da je to alotropska modifikacija i to je jedina istina koja se čula iz ove visokonešto ustanove. A nekad je istina izlazila iz nje kao vezivno tkivo zvanične državne politike, što Akademija uistinu treba da bude. I da ukazuje, ako zna. A ova…

Zato je neophodno pod hitno, ne promijeniti rukovodstvo, nego ime ustanove. Jer, promjenom pojedinaca iz mase, ništa se neće dogoditi što bi opralo crni obraz. Zato treba novo ime dati jer zaista nema smisla da se i dalje zove Crnogorska akademija nauka i umjetnosti kada ona to u svojoj biti nije, niti želi biti. Čast izuzecima ali istovremeno i poziv da se pokrene inicijativa za osnivanje prave Crnogorske akademije sa pravim akademicima koji će znati da šire istorijsku i svaku drugu istinu o Crnoj Gori, ne falsifikujući činjenice kao što to rade ovi platežno sposobni, navodni akademici sa zadatkom.
Stizali su iz raznih krajeva bivše Jugoslavije, da bi se nastanili ovđe i bili revnosni spavači čije je buđenje Crna Gora bolno ośetila na svojim plećima. A dala im je sve. Postali su preko noći građani prvoga reda. Profesori univerziteta, kulturni i javni radnici, akademici. Date su im kuće i stanovi, dato im je državljanstvo a oni su ga, kad im se ukazala prilika, iskoristili da  zaokruže tuđu državu, kako bi satrli ovu čije bogatstvo zoblju u izobilju.

Ne znam kako bi se zvala ova nova Akademija. Valjda Akademija nauka i umjetnosti Crne Gore, jer ona nije samo Crnogorska. A sadašnja to skoro nikada nije ni bila.
Onda je potrebno ovu skinuti s kazana pa ubačiti novu i dobro otvoriti oči da se vidi ko u nju ulazi.

Eto, neka ovo bude moj prilog (vjero)nauci, kako se uništava zlo i korov, kojim sredstvima savremene hemiskopolitičke supstance nestaje iz društvene koštanomoždane patriotske srži najteža zaraza koja se zove izdaja nacionalnih interesa države.

Naravno, gospodo akademici, ovo se ne odnosi na vas. Vi pripadate politici apolitičnih “crnogorskih” akademika.
Ali ipak…