Adio Drago, prijatelju dragi

Piše: Slavko Mandić

E moj prijatelju, ja istinski ne razumijem ovaj narod,znao mi je reći dok smo šetali Budvom ili Kotorom prilikom njegovih dolazaka iz Pariza.
Sto godina se bave istom temom. Jesi li ovo, ili ono. Koji si i od koga si. Uglavnom malo ko nešto radi. Śede po kafanama i kritikuju. Sve i svakoga. A malo ko od njih ima centa. Od čega žive, teško je znati. Ali to ti je naša Crna Gora i takvi smo mi. A sve oko nas prepuno ljepote…
Davno još, ima tome više od po vijeka, vidio je Drago da ovđe nema što da traži. Ośete to oni koji u sebi nose stegu i oće dalje, tamo đe su osviti drugačiji. To prosto ište krv i nerv stvaralački. I đe drugo do u Pariz, grad umjetnosti. Tamo đe slikari opstaju, ali i nestaju sa pozornice. Pariz je nemilosrdan. Mogu na tom platnu koje umjetnost tka za život, samo oni koji su daleko iznad prosjeka. A Drago je znao da to u sebi ima, smatrajući prirodnim da se nastani baš u tom epicentru likovnosti, tamo đe ti umjetnost da da udišeš onoliko koliko si ti od sebe njoj odvojio. Tamo ništa nije namješteno niti se dobija preko veze.
Drago Dedić je uspio da se nametne Parizu. Radom ali i nekim raskošnim šarmom. Nekom osobenom smirenošću kojom pulsira najava za erupciju koja će uslijediti. Umom koji je slao poruku a ona se  tako jasno znala čitati sa njegovih slika.
Bio je uvažen od onih koje su Pariz, ali i svijet, smatrali veličinama. Pamte se njegove izložbe u salonima u kojima mogu samo dokazani. I njegova putovanja po svjetskim metropolama đe su ga dočekivali i ispraćali sa dubokom zahvalnošću što im je pružio ugođaj i oplemenio ih na svoj način stilom i estetikom njemu svojstvenim. Ugledan među slikarima, bio je umjetnik čije su stvaralaštvo cijenili likovni kritičari, razumijevaću mu slikarstvo više od drugih.
Nagrađivan je za ono što je radio. Nije to isticao baš nikada niti je želio o tome da govori. To je nešto, smatrao je, što dođe, ali i ne mora. Važno je što učiniš i kakav to dojam ostavi na ljude. Jer, na kraju krajeva, ne činiš to samo za sebe.
Ima i onih koji su znali reći da je bio čudak. I nijesu pogriješili. Jer ne može običan i svakodnevan da stvara i da mu se dive. Koliko je god on želio da sputa taj nemir i tu uzavrelost, nije mu polazilo za rukom.  Valjda zato što se umjetnost pobuni kad oćeš da je sputaš pa često burnije reaguje. Ili se pomami, kako je Drago znao reći.
Pariz mu je bio izabrani smisao života, ali je Crnu Goru doživljavao kao potrebu bez koje ne može da diše. Zato je često dolazio. Tu mu je bilo mjesto pripadanja. Smetale su mu nesređenosti kojim je naše čeljade obilovalo, ali bez pretjerane ljutnje i ogorčenja. Znao je da ovamo ne živi Pariz i da smo mi to što jesmo.
I to je na neki svoj način volio, istovremeno se nadajući da će i to neki novi naraštaji promijeniti.

Imam izložbu u Kotoru. Otvori mi to, znao mi je reć, kao da se ništa ne dešava i kao da je njegova izložba nešto što ne može da izbjegne. Milo mi je, bez sumnje, ali bolje da me zalijepio. Znam, doće mnogi. O njemu su govorili znalci. Ali, to ti je što ti je. Śedem i napišem između ostalog: “On stvara lakoćom, koju mogu samo umjetnici visokog etičkog ritma i lake ruke koja ima direktnu komunikaciju sa izvorištem života, odakle sve počinje. Upravo tu je slikar pronašao svoju osobenost, svoj put i pravac odakle su prohodali likovi koji nas s pravom podozrivo gledaju. Oni i slikar trebaju se uzajamno i čini se nekako da su jedni drugima sasvim dovoljni”.

Drugovao je sa Dadom Đurićem, koji je rijetko sa kim dijelio vrijeme.
Ali je Draga cijenio i volio. Kao i ovaj njega. Mnogo više od domovine, koja se nije pokazala. Zato mu je i grob koji je izabrao nadomak Rijeke Crnojevića, u krševitom mjestu Košćele zapušten. Boljelo je to Draga. S razlogom, svakako.
Jutros je kazao nama sužnjima koji ostadosmo dolje ADIO, kad ne znate da živite među zvijezdama. Vidimo ga kako zasluženo jezdi jednom od njih, vječnom vasionom nemira koju mu je umjetnost darovala za vječnost.
Gore si prijatelju, znam. Bači povremeno pogled na nas dolje, jer će se malo ko od nas tebi gore u visine, pridružiti. Takvo što mora da se zasluži!!!