Aco Srbin na raskrsnici ruskih puteva

Piše: Slavko Mandić

Mnogi bi na vijest da odlazi sa mjesta preśednika Srpske napredne stranke kazali „fala bogu velikome“. Je li to početak kraja apsolutizma u Srbiji ili se apsolutista pregrupisao i sad nastoji da bude prvi iz druge linije fronta? Ovo drugo je, prije nego prvo, jer znajući povijesnog apostola u čijim venama teče Putinova ideološka krv, od vlasti se neće dobrovoljno odreć čak ni onda kad bude jedini za sebe glasao.

Teatralno, vjerujući da je narod gluplji čak i od njegovih ministara i bliskih saradnika, odbio je da ga na bini pokriju kišobranom. Njemu nije potreban, jer što pljusak može jednom gorostasu? Ništa, viđelo se. Kiša je prestala. Povukla se a da se on nije ni skvasio. Ali jeste njegov narod u koji se i sinoć nanovo zaljubio. Skoro je zaplakao. To nije sramota. Naprotiv, velikanu su suze dozvoljene, jer one dodatno motivišu narod koji je potekao iz raznih krajeva Srbije, Kosova, Republike Srpske i Crne Gore da čuju od njega da odlazi sa mjesta šefa SNS-a, ali da je za njih tu dok god živi. Ima tu neke simbolike. Samo kakve, pitanje je koje traži odgovor?
Vučić i njegov narod na „veličanstvenom skupu kakav nikad nije viđen“. Morao je velikan da slaže, jer je đavo ponio šalu kad su „njegovi“ počeli polako da se osipaju i da napuštaju plato oko Narodne Skupštine. Posebno u rubnim djelovima, đe, vjerovali su, do njih ne mogu Vučkove kamere. Zato su i bježali od onih televizijskih koje su tražile odgovor zašto idu u drugum a ne pravcu na kome je „nikad viđen do tada“ skup u znak podrške jednom čovjeku.

Pokisli do gole kože, micali su se sa mjesta događaja, snalazeći se kako je ko mogao.

Za to vrijeme Vučić, zanesen svojim nastupom, istim kao na Hepi i Pink televiziji, nije ośetio uzajamno licemjerstvo njega i naroda. Ako su već morali da dođu, istina za dnevnicu, sendvič i osigurano ne pomijeranje  s radnog mjesta, onda makar ne moraju da aplaudiraju kao Marko Đurić. Jedino to nije razumio dio Kosovara, dvadesetak možda, koji su u jednom trenutku povikali istorijsko „Aco Srbine“. Što to znači, nikome nije jasno, ali je Acu Srbinu opet za malo suza iz oka kanula. Kad nema klicanja mase bez prestanka, dobro je i ovoliko. Samo da se nešto čuje. Objektivno ne mogu da aplaudiraju i da ga prekidaju, jer drže lumbrele. Dobro, nijesu oni on, pa da im kiša ništa ne može.

Vrhunac vlastitog oduševljenja kod Vučića Srbina izazvao je njegov visokoumni poziv opoziciji, koja, kako je rekao, zbog organizovanja protesta nakon dva masakra u Beogradu i okolini Mladenovca, zaslužuje samo prezir.
„Ja pozivam i te političare, o kojima mislim  sve najgore, na razgovor i dijalog. Moja vrata su od sjutra otvorena za svakog od njih, da rešavamo probleme u institucijama sistema“, kazao je Vučić. Zaista poziv na koji bi opozicija trebala da se odazove kolektivno. Valjda bi i njima trebala da bude čast, mislio je strateg svekolikog srpstva, kad vrijeđa takva veličina?

Kolektivna histerija i zapomaganje, molbe i moleban da ne odlazi, trebale su se desiti kad je Aca objavio da odlazi sa čela partije. A ono ništa. I to baš ništa. Narod je izgleda više zanimalo koji su to „neki divni ljudi“ koji će doći na njegovo mjesto. Ili, od čega će te lutke na koncu biti napravljene. Jer budući lider Pokreta koji formira, za narod i državu, kako bi po svaku cijenu zadržao vlast, biće neprikosnoveni šef svega što je u Srbiji ostalo. Do kad, samo Bog zna.

Još jedna zanimljivost. Na „veličanstvenom“ skupu u pokislom Beogradu, Aca Srbin nije ni jedan jedini put pomenuo Evropsku Uniju.Očigledno je da je trenutno na raskrsnici ruskih puteva. Sa Putinom i pod Putinom.
Konačno, bez dileme za svakoga.

MILAN KNEŽEVIĆ nadjačao nevrijeme

Kako to obično biva, prije najprvoga, izređaju se redom najdrugi. Među te i takve stigao je iz Podgorice i Milan Knežević, nosilac liste “Za budućnost Crne Gore”. Glas mu je valjda od vlage bio malo piskav, ali se on svojski trudio da „grmi“, naravno ne kao šef mu, ali onoliko koliko svi ostali mogu i umiju. Njemu je i ovaj „veličanstveni“ skup poslužio da promoviše svoje velikosrpske ideje u susret prijevremenim parlamentarnim izborima zakazanim za 11. jun.
Kako to treba i dolikuju „dijelu nedjeljivog srpskog naroda“, na startu je obećao da će povući priznanje samoproglašenog Kosova, naravno,  ako postane premijer. A to, svjestan je on, može da zavisi dobrim dijelom i od Aca Srbina.

Zato, da ne bude malo, Milan je za Crnu Goru kazao da je “ambasadorisana”, objašnjavajući da njom rukovode strane ambasade. Zaboravio je, a možda i nije, reći da su te iste ambasade smijenile bivšu vlast i promovisale velikosrbe u novu EU nadu. Sa sve Amfilohijem na čelu. I Vladom formiranom u manastiru Ostrog.

Bilo je Milanu i to malo. Treba nešto čega će se śećat pokisla masa. I evo ga. Po sred toga: “Dok god budu zvonila zvona pred Dečanima biće Kosovo srpsko. Volim ovu Srbiju zato što se nikada neće odreći SPC, ja volim ovu Srbiju zato što nikada neće krenuti u rat protiv naše bratske Rusije”, dodao je Knežević.

E pa ako ovo nije dosta, on zaista ne može više. Iz srca je svakako, pa neka vidi Aco Srbin što mu je činjet.

Za kišu je Milo kriv, a no ko?

 Možda bi pred izbore moglo da pomogne.
Za kišu u Beogradu Milo je kriv. Može da bude efektno i da donese direktnu korist. Povežu ga vješto sa Đilasom, Šolakom, Sorošom…Bilo bi tu glasova za namaknut.
Evo nekoliko obezglavljena vlast ne može da se snađe. Otiša Milo pa oni nemaju koga da napadaju. Ovako bi ga vrnuli na scenu i opet bi bilo veselo.

Valja razmisliti.

Samo brzo jer vremena nema mnogo.