Abazović slavi veleizdajničku sramotu

Piše: Slavko Mandić

Ljudsko zastiđe, prevarant, manipulator, licemjer, lažov. Veleizdajnik Crne Gore. Jednom riječju Dritan Abazović. Danas ovaj sramotnik slavi godišnjicu najsramnijeg čina koji je Crna Gora doživjela u svom dugom i slavnom istorijskom trajanju. Po nalogu onih iz suśedstva koji našoj zemlji nikad nijesu željeli dobro, onih koji su veličali vlastite izgubljene bitke i falili se nepostojećim mitovima, prisvajajući naše herojstvo i naše kulturne i tradicionalne vrijednosti, ovaj dvonožac s greškom, pun je zora što je u rano jutro 03. avgusta 2022. godine potpisao unaprijed pripremljeni lažni akt o predaji dijela crnogorske imovine Vučiću i njegovom popovskom savezniku Prlu Periću.
Vučić na ovu Abazovićevu sramotu nije došao. Možda mu je bilo rano, jer je premijer ovu izdaju isplanirao u cik zore, dok su Crnogorci još spavali. Kršeći ko zna koji zakon po redu, ubačio je Prleta helikopterom inkognito u Podgoricu, krijući ga od naroda, valjda u strahu da mu se ne deogodi Belveder, za koji on ni tada nije imao odgovor. Da li zbog manjka kriminalaca sa kojima su njegove službe imale stalnu komunikaciju na Cetinju, a oni naoružani do zuba bili spremni da se  jednom za sva vremena obračunaju sa „bagrom“, kako Crnogorce nazva policijski zapovjednik akcije Petar Knežević, odlikovan kasnije od strane tadašnjeg premijera Krivokapića. I danas je tamo neđe u službi.

Valjda se čeka neko normalnije vrijeme i da dođu neki normalniji ljudi pa da počne funkcionisati crnogorski Ustav i naši zakoni. Načekaćemo se do tada, jasno je svakome.
Veleizdajnik, važan pred očima generalnog popa Crkve Srbije Prleta Perića, ali i vlastitih podanika, u Vili Gorica, bez kamera i novinara, potpisao je akt koji će još dugo biti predmet njegovog interesovanja. I ne samo njegovog. Samo malo strpljenja. Relaksirano, kako bi sam kazao. Jer grobovi naših čukunđedova, prađedova, đedova i očeva neće nikada pasti u ruke nasljednicima krvoloka iz 1918. godine. To ne može, niti smije biti, jer je Crna Gora časna, sojska i čojska, bez obzira što u svojim redovima ima i takve izdajnike kakav je Abazović.
Njega će samo desetak dana kasnije parlament oćerati rukama Bečićevih Demokrata. Tada su se uzajmno vrijeđali, optuživali za sve i svašta, jedni druge etiketirali i nazivali raznoraznim imenima. Bili su u pravu i jedni u drugi. Dobro se znaju, pa je jasno da među njima nema tajne. Sve što su jedni o odugima kazali jedina je istina. Dokazuje to vrijeme. Danas su koalicija. Danas se grle tim istim rukama. I nije ih sramota. Abazović je smijenio Bečića sa mjesta preśednika crnogorskog parlamenta. Danas za njega glasa, jer ga je ovaj bukvalno spasio od ispadanja iz parlamenta.

U Vili Gorica, na potpisivanju veleizdajničkog akta red domaćih izdajnika s lijeve strane od trpeza za kojom su śeđeli nepomenici Crkve Srbije i Vlade Crne Gore. Tu su i dvije nebitne figure, čiji je zadatak da tapšu isto onako kako to radi Marko Đurić Vučiću, zbog čega je danas ambasador Srbije u Vašingtonu.
S ove druge strane, ideološki desne, red popova namjestio se red popova, čiji je zadatak da održavaju stabilnost helikopteru kad krijući bude napuštao Podgoricu.

Istorijska prevara je bila očekivana. Samo su rijetki naivci vjerovali Abazoviću da nema govora o potpisivanju temeljnog ugovora, kako ovaj veljeizdajnički akt nazivaju obje sramne strane potpisnice. Njegova izjava od 31. jula, kojom je negirao nezvanične informacije da je potpisivanje zakazano za 3. avgust a ministar pravde Marko Kovač 2. avgusta za Javni servis rekao da ne zna kada će biti potpisivanje, samo su dokaz o kakvom manipulatoru je riječ. I naravno, o kakvom lažovu vlastitog naroda.
Nakon potpisivanja ostala je istorijska brljotinja koja će ga  kroz život pratiti. Naravno pored one pravne, koja će sa sigurnošću jednom uslijediti.
“Čast mi je i zadovoljstvo što mi je pripala nesvakidašnja prilika da potpišem Temeljni ugovor sa SPC i zatvorim ovo pitanje na jako lijep, primjeren i dostojanstven način”, bila je poruka za Vučića. Pao mu je kamen sa srca, jer je očigledno da je Crna Gora njegova usputna stanica. Samo još nešto da posvršava, ili bolje rečeno da uništi. A takvih primjera je veliki broj.
Danas je Abazović kazao, i opet slagao, da je potpisivanje tog dokumenta promijenilo društvene odnose na bolje. Promijenilo ga je na gore, i pored činjenice što njegovo trajanje nema dugoročniji vijek. Tvrdnje Abazovića nemaju karakter, baš kao što ga ni on nema, jer je svojim postupcima odavno raskrstio sa moralnim vrijednostima koje krase  ljudsko biće.
Prepun kompleksa, što je lako dokazivo postupcima kojima je nanosio direktnu štetu državi i njenim građanima, ovaj besramnik je krenuo da uređuje vjersko pitanje u Crnoj Gori. Nije mu smetalo što to čini kao Albanac čak ni unatoč vjekovnim odnosima čojstva i dostojanstva između Crnogoraca i Albanaca. Nije zamjerka nikome u tome što je Albanac sa tri poslanika postao premijer, ali jeste što je ta odgovornost njemu data. Zato što je Crna Gora mala i što svako svakoga zna. Njega su znali i u rodnom Ulcinju, u Podgorici, na primorju. U Beogradu, ponajprije, jer je jasno da su se upravo u srbijanskoj metropoli vodili razgovori o potpunom poništavanju Crne Gore.

Džabe, poruka je za sve njih. I pored uspavane intelektualne Crne Gore, posebno onih kojima je dato sve što se dati moglo, koji i na ovu današnju sramotu ćute, neće joj nauditi.
Htjeli bi, ali su to ipak minijature u svakom smislu.
Bile, i ostaće takve.
Znaju oni to.

Mislio sam da se ne obazirem na „istorijsko“ obrazloženje značaja ovog veleizdajničkog akta od strane jedva skrpljenog SNP-a, ali to prosto nije moguće jer se radi o istorijskom naučnom kapacitetu poljoprivrednog stožera, koji nije krio oduševljenje što je Crkvi Srbije dat legitimitet i vjekovni kontinuitet. Slagao je, ali on i ne zna da ona nikada u Crnoj Gori nije imala kontinuitet. Naučili su ga da je ta crkva stvarala Crnu Goru a ona je, to mu nažalost nije imao ko kazati, našu državu 1918. godine pretvorila u besudnu zemlju.

Taj i takav biće izgleda opet dio nakaradne vlasti. Uz pomoć te iste Crkve kojoj će i dalje dugovati i ispunjavati sve što od njega bude tražila.

Do jedne URE.
A onda adio, za sva vremena!