A sad ADIO, trajno ako Bog veliki da!

Slavko Mandić

Nema labavo. Vidi se moć i snaga režima na svakom koraku. Moral joj curi niz obraze debele, a ona svjesna da odlazi, oće da trzajem potonjim učini narodu gušt da prodiše konačno, pa makar to bilo i uz pomoć respiratora. Odluka u najužem familijarnom krugu je pala i potvrdila se hitnim transportom informacije autoputem, sa dobijenom dozvolom, kako i priliči vjerujućim u sopstveni ćar, pravo do Mojkovca.
Tu je svete popove pripremala kosovka đevojka, ne jedna nego dvije, da izađu iz onih crnih mantija i uskoče u bijele, medicinske, kako ih čeljad koja je prestoni grad od njih branila, ne bi prepoznala i onemogućila im da uđu u Manastir, nedostojni cetinjske krunske svetinje. Trebalo se śetiti zaista i muški izdržati probu nesvakidašnje ideje. Ali Spajke ne bi bio to što jeste da nije čudo neviđeno, iznad čak i onog Nikolićevog koji ga je proslavio. Ovo nije čudo. Riječ je o čudovištu koji se rodi jednom u milion godina, a u sadejstvu sa prvim, i uz podršku finansijskog magnata na račun cijela naroda, onim drugim, osjeti narod na plećima svojim blagodeti koje mu je podarila sudbina.

Biće sve skuplje, što je dobro jer će se povećati plate koje ća anulirati poskupljenja, mudro je prozborio Mici. Tako se pravi državno blagostanje, a ne ono puzajeće bivših nesposobnjakovića. Penzije se neće povećavati, jer penzioneri treba da čuvaju zdravlje hraneći se manjim obrocima, a to se može postići jedino ako je meso skuplje, brašno, jaja, pasulj i još po nešto što još koriste. Po litru ulja dobijaće tromjesečno, ako budu glasali za one na koje im popovi namignu.

Popovi ne uđoše u bijele mantije, svjesni valjda da su za njih krojene one najcrnje i da sad ne bi valjalo da se ukrivaju dok su bocougodne oči uprte u njih 48 sati najmanje. Ali, to nije tema ove priče. Nije ni ovo što slijedi, ali se mora pomenuti, jer i to trajno bilježi teoriju koja vidljivo dokazuje kako posrnuće može da djeluje prilično dugo, da zulumćari još duže, i da na kraju nikome ništa od svega ne bude. Jer pravda je spora, ali često (ne)dostižna.

Dakle, nema više dvojbe. Ulazimo u investicioni procvat kakav svijet nije vidio od nastanka do dana današnjega. I neka izgleda da pređašnja rečenica krnji ovu i da je čini nesuvislom. To je zbog uticaja bivših, koji bi sad da se dokopaju opet korita, nad kojim su sada neki drugi zaslužni i zoblju s pravom do iznemoglosti. Ali, prvi apostol, rukoljubivi blagotrop, ne bi bio to što jeste da se ne priśeti svoga naroda i u trenucima kad pada u ambis i politički nestaje sa estradne scene na kojoj je trajao više od godinu. Dokopao se budžeta, a u tom papiru ima svega i svačega. Novca ka pljeve. Nasmija se vlasnik nepropisno sagrađene porodične kuće, koji, kako reče plaća sve dažbine uredno i na vrijeme, ali je eto to učinio tada ka i svi ostali, pa krenu u akciju. Odluči on da pozlati Crnu Goru i da, kao svaka zvjerka, svoj trag trajno ostavi. Mada nije trebao ništa da čini, jer je zaista obilježio svaku URU kojom je vladao, ali neka. U krajnjem, zlu ne trebalo, valjaće nekome nekad. Kako rekoh, odluka je pala. Svakoga dana će se realizovati u Crnoj Gori po jedna kapitalna investicija iz kapitalnog budžeta koji je obezbijeđen umom i nevjerovatnim sposobnostima dvojca sa kormilarom, prvog među jednakim apostolima i drugog, miljenika prvoga po više osnova. Radiće se, gradiće se, zidaće se za dobro naroda, koji je istinski propatio tridesetak godina pod strahovitim pritiskom bivšeg režima, koji mu bukvalno nije dozvoljavao da diše. U tom i takvom sistemu nastao je i on sam. Rodio se i stasavao, a taj besudni režim u besudnoj zemlji mu je dao da bude univerzitetski profesor, da pokriva značajan resor i bude član nečega što donosi novac uredno i ni malo za podcjenjivanje. Uz sve to i pride stan od preko stotine kvadrata, u koji, kako zlobnici kažu nikad nije ušao. Ali jesu stanari sa lijepim novcima za njegovu dalju finansijsku sigurnost. Kuća bez dozvole, rekosmo nije njegova krivica. Objasnio je to časno, kakav je u kompletu.
Ali, ni to nije važno. On je odlučio da gradi i izgradi Crnu Goru od temelja pa na više.
Krenuće tako što će zdravstveno da oporavi, kako više njegovoj miljenici ne bi zamjerali da je nesposobna. A nije. Veoma je sposobna. Neka to tumači kako god ko želi. Napraviće rukoljubivoje 14 bolnica. Nije nešto, ali ako se zna koliko su ih bivši izgradili, onda je to o ho ho. Naravno, da bi naša đeca mogla da se obrazuju da budu ljekari koji će raditi u tim bolnicama, neophodne su nam škole. Nići će novih 16 za godinu. A śeme je visokog prinosa, dokazano je već.
Neće nam falit ni puteva, aerodroma i svega što se zamisliti može. Samo treba ruku dići, tamo đe se i za veće gluposti dizala, i posao je završen. Oće valjda, ako pameti bude. Jer gluposti ima na pretek.

Onoga trenutka kad skupina u parlamentu izglasa bužet, posebno onaj kapitalni, premještivač brda i planina, najpoznatije svjetsko antitijelo, učinjeće da Crna Gora ima po jednu kapitalnu investiciju dnevno. Neće više biti potrebe da patimo od manjka nečega. Sad ćemo imati višak bolnica, stadiona, Akademija nauka, puteva, škola.

Opet ćemo se vrnuti na staru vlast. Zanimljivo je da joj rukoljub prijeti čak i Spužem. Žestoko i skoro muški. A kad se śetimo vidimo kako je baš ta vlast načinjela i njega i omogućila mu da ima kuću bez dozvole i stan od novca naroda za izdavanje. Ona bivša vlast načinjela je i veći dio njegovih apostola, posebno one apostolke, pa one od medicine, pa četvorokanalne, pa onoga od vanjskih poslova, pa one od vojne karijere. Ne nabraja mi se više, a mogao bih jer ih sigurno ima još. Možda to rukoljubivoje nije znao baš do detalja. A možda i jeste, makar za sebe samoga?

Odlazeći sa mjesta koje mu je pripalo kao fenomenološki trag nečega što je natkrilo na čas čestitu Crnu Goru, slobodarsku zemlju koju su nadlećele crne vrane i zaprijetile joj žestoko, ovaj lik iz crtanih filmova ostaće zabilježen kao idejni tvorac napada na svoj narod realizator akcije trovanja Cetinjana i njihovih prijatelja bojnim otrovima, zatim po  ranjavanju gumenim mecima i šok bombama, predajom Cetinjskog manastira tuđinu, crnogorskih  crkava i duhovnih hramova okupatorskoj Srpskoj crkvi, ogromnog zaduživanja zbog kojega će narod Crne Gore dugo ispaštati, zapošljavanju neznavenih i nesposobnih litijaških eksperata. I još po mnogo čemu.

Eto, tako je to u u jednoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu sa njim izgledalo godinu i malo više.
Da se nikad ne ponovi!

Amin Bože!

Slavko Mandić