A sad adio!

I bi proljeće 2020. godine u mjesecu martu, promjenljive ćudi, kada se u danu jednom dogode sva četiri stađuna.

I pokisneš, i vruća te salamastra, pa umideca u portik uđe i pod kožu se onako gnjila zabije.

Onda opet svane, zamiriše i arija svilena zadrhti s neba u predvečerje.

E, u ta doba i bolest strašna je naintrala.

Gripi slična, a gubi još više, ili zloj travi što se preko noći širi.

Korona i zlo.

Muka i zaraza zemaljske kugle.

Zapatani i prepanuti čekali smo nove vijesti, nova uputstva doktora i svih čija lica su preko noći bila pokrivena medicinskim maskama a ruke rukavicama.

Škole, vrtići, saobraćaj, granice, kafane, pijace, zatvoreni.

Muk.

Pustoš ulica i tuga gradova bez ljudskog koraka.

Na rabotu samo oni koji moraju, od kruha do čistoće od bezbijednosti do lijeka i informacije.

Sa TV ekrana ljudi u bijelim mantilima, od čela do nogu maskirani.

Flaše infuzije, bolesničke postelje, svi u preši strašnoj da se prije smrti stigne.

Onda skrinje i bol iz susjedne Italije, slike od kojih oka ne možeš sklopiti.

Kobno i razorno, čini se bez kraja a ipak, kao u svemu, znaš da kraj mora doći.

I došao je.

Već 11 dana bez inficiranih. Trenutno je oboljelih četiri u mojoj državi, koja se muški borila i izborila.

Ali, ne. Još nije kraj, onaj od prave i ko zna da li i zauvijek?

Oće li s jeseni ponovo virus zagospodariti?

Hoće li ga sunce ljeta spržiti i doći mu glave?

Otvorena pitanja, otvoreni odgovori, odnosno niko ih sa sigurnošću nema.

Zato sa oprezom, i to stalnim, sa odgovornošcu prema sebi i drugima, sa poštovanjem distance i sa maskama, svuda đe je to propisano.

I opet nam đavo ne da mira.

Otvorile su se butige i kafane, probudili gradovi iz koronarnog ružnog sna. Ali i oni stari prkosi i ružne riječi i psovke, i uvrede i laži koje nam skraćuje trajanje mirnijeg sna i produžava stanje budnosti i mučne jave.

Zar nam muke nije dosta? Zar nas ništa nije opomenulo, naučilo, opametilo?

Pamet nije svakome data, ali srce jeste.

Onda srcem protiv svega što je od ljubavi daleko.

Hrabro i za vazda.

Pitam se kako neki ljudi brzo na muku zaborave, onu pred kojim je i Bog nemoćan.

Onaj, koga tako lako prizivaju i izdaju.

Željela sam da radost, od virusa očišćenog života, u novom sjaju i plamenu sunca, lagano dokorači našim ulicama.

Željela sam da tice nadglasaju svaku graju ljudsku.

Vjerovala kako ćemo se radovati susretu očiju, makar se obrazi i ruke ne morali dotaći još.

Umjesto tihe sreće, mojom zemljom kamenice i flaše, psovke i lažne vijesti, nered i buka.

Vjera i nevjera.

Umačem pero u sopstvenu krv koja mi ga puni.

Zar je moguće?

Nemam ni riječ, ni sliku, ni metaforu, ni jednu stilsku figuru, ni lirsku misao.

Imam senj od onog mog Malog Boga kojeg pod plućnim krilom nosim, da će neko ipak i na kraju uzeti mač, a neće posjeći ničiju glavu i reći dosta.

Basta samovolji, samoljublju i  svima onima koji truju život čovjeku.

U ime mirnih i dobrih ljudi pisala sam i tako tražila lijeka 50 dana u isto toliko priča ovoga proljeća.

Danas u ovoj mojoj štoriji o koroni ispisujem poslednju.

Želim da moji bagremovi pod lunom cvjetaju zdravo, za duboku hladovinu i mir ovoga ljeta.

Da svoj djeci korona vješticona bude u pepelu.

Želim da lavandere na pompi Karampana o novom, vedrom životu Kotora ćakulaju, a Blažena Ozana da sa golubovima stanuje u mojoj pjesmi.

Od Šuranja do Pazara da nam đir maškara budi grad a ponte i mandraći da dišu ujednačeno kao more.

Da se ljudi vrate pismu, zemlji, cvijetu travi.

Drugarske noći da se ispijaju s mirisom kafanskim.

Da žukva, raspamećena od sunca i žege, bude dom zrikavcima koji iz njenog žbuna orkestriraju.

Da pleća naše male, a kičma jake nam države, izdrže.

Na kraju, aplauz za ljude koji su pobijedili koronu.

Za one koji su joj stali i staju na put.

Za sve koje nismo mogli ispratiti na vječni počinak.

Za maturante  koji nisu obukli maturske vešte i veštite.

Aplauz za aplauz doktorima i medicinarima.

Za lekcije preko platforme.

Za pomorce na sidru i avione bez neba.

Za nebo bez glasa i zemlju bez života.

Za pompijere i njihove pumpe kojima su dezinfikovi grad.

Za trgovce otvorenih butiga.

Za Kotorsko srce.

Za novinare bez sna.

Za ispričane priče i dane koje je pojela korona.

Za sve koji ste mi pisali, ne znajući da i sami pišete i živite živote u mojim pričama.

Adio

Dubravka Jovanović