Obrad Pavlović: Još jedno balkansko pomirenje

Otegli mi se ovi poznojesenjski dani u kojima se ne dešava ništa vrijedno pomena, a ima se šta pomenuti. Novost je da na državnom nivou pregovori o konstituisanju nove vlade teku očekivanim tokom i dinamikom, a da u Kotoru još nije na pomolu bilo kakav sporazum, što i nije neka novost.

Pažnju mi je neki dan privukao tekst u jednom dnevnom listu, koji prenosi izjavu pedsjednika Filipa Vujanovića u Pljevljima, povodom podizanja spomen obilježja Njemačkim vojnicima u Podgorici. Upinje se gospodin Vujanović da nas necivilizovane nauči, da utuvimo jednom za svagda da je to civilizacijski čin. Skoro da bih se složio da u njegovoj izjavi ne  para uši sintagma o STRADALIM vojnicima. S pravom se pitam da li su ti vojnici “stradali” kao nekakva grupa zalutalih turista ili sličnih, potpuno nedužnih žrtava. E pa gospodine predsjedniče neće biti baš tako. Elementarno je korektno napomenui da su poginuli vojnici bili pripadnici armije Vermahta, ili ako se to nekome više sviđa, fašističkog trećeg Rajha. Pitam se da li su ti vojnici “stradali” prilikom  onog neviđenog zločina počinjenog u Pivi. Preko hiljadu žrtava, među kojima je bilo i djece, a ko im je kriv što su bili djeca. Civilizacijski se miirti, ali rane su još uijek svježe.

ET SEMEL EMISSUM VOLAT IRREVOCABILE VERBUM a u prevodu jednom puštena riječ nepovratno odleti

Prisjećam se onih naših turista, koji su se u prvom dijelu četvrte decenije XX. vijeka baškarili po poznatim turističkim centrima kao što su bili Dahau, Mathauzen, Aušvic, Treblinka…Sklonjeni su da zajedno sa jevrejima ne bi smetali stvaranje arijevske nadrase. Malo ih se vratilo živo, a mnogi su izišli kroz dimnjake, gubeći tako pravo na spomen obilježje i pristojnu sahranu.

Ponosimo se, s punim pravom, da smo bili država članica antihitlerovvske koalicije. Ginuli hrabro i časno, kao što nam je to bilo u viševjekovnoj tradiciji.Danas su spomen obilježja tom besprimjernom junaštvu sve zapuštenija, kao da smo najednom počeli da se stidimo svega onoga što smo bili, a mislim da i sada većinski jesmo.

Živimo u vremenu kad desnica doživljava novi meteorski uspon, širom naše planete, a iz te konzervativne političke opcije stižu signali veoma bliski povampirenju fašizma.

Gospodine predsjedniče, ne osjećam ja ni primisao na mržnju prema bilo kom narodu, pogoovo velikom Njemačkom, koji je iznjedrio Getea, Mana, Hegela, Ničea Šopenhauera i ostalih, a kad bih pokušao sve da ih samo nabrojim ponestalo bi mi papira. Svi bi se pomenuti i nepomenuti gnušali iznjedrrenih itz istog velikog naroda, da svoj uspon grade na rasizmu i antisemitizmu.

Ukoliko bi konsekventno nastavili ovakom linijom pomirenja uskoro bi morali podizati spomenike i našim ratnim zločincima. Tako bi na primjer mogli podići spomenik krvookom i krvorukom vojvodi Pavlu Đurišiću, na primjer na Balšića pazaru na prijestolnom Ceinju. Onima koji ne znaju zbog čega, preporruka da pročitaju knjigu “RAT NA BALŠIĆA PAZARU” Koste Čakića. Sljedsveno tome došli bi i do rehabilitacije oovremenih četnika i pomirenja sa njima. Tako ćemo se pomiriti i sa uvezenim terorizmom, koji je prijettio da na dan ibora u crno zavije Crnu Goru, prečesto več u crno zavijanu

Moram napomenuti da mi se nije baš dopalo dosta mlako reagovanje udruženja boraca i antiašista slobodarske nam domovine. Trealo je to biti mnogo oštrije, lišeno izvinjavajućeg tona, uz opasku da Ljubo Čupić nije umro uzalud, da Sava Kovačević nije ustuknuo na Sutjesci, da je heroj Rade Končar pred okupatorskim strojem za strijeljanje uzviknuo – Milost ne tražim jer vam je ne bih dao. Za vjerovai je da su još većinskii i da mogu biti ponosni, jer samo takvi mogu do čina civilizacijskog pomirenja