Akademik Tonko Maroević: Dubravka Jovanović poetski dragulj Mediteranskog prostora

U nesvakidašnjem ambijentu, na taraci jedinstvene palate Radoničić, Instituta za za biologiju mora, koja prosto uranja u more kao brod  u ozvjezdanoj noći koji krstari od obronaka Lovćena pa sve do padina Orjena, održana je u petak veče promocija knjige Dubravke Jovanović “Iza Koltrine”.

Prostor koji je ugostio završne scene Čehovljeve pozorišne premijere “Na ljetovanju” bio je mali da primi sve one koji su htjeli da uživaju u poetskoj raznovrsnosti kotorske pjesnikinje i muzičkoj interpretaciji koje su na njene stihove izveli solistkinja Dragana Bokan i klapa Bokeljski mornari.

Govoreći u Dubravkinom stvaralaštvu, akademik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Tonko Maroević, pjesnik, esejista, prevodilac, istraživač suvremene hrvatske umjetnosti, autor niza monografija o hrvatskim slikarima, likovni i književni kritičar kazao je da je oduševljen činjenicom da se poezija nalazi u društvu ovako dobre publike, ovakvog ambijenta između mora, kamena i neba zvjezdanoga.

“Dubravka je zaslužila ovakav odjek. Ona se srodila sa ambijentom odakle je potekla. Ona ga želi sačuvati. Ona ga želi evocirati i želi ga svojim riječima održati. Održati ponos, dostojanstvo kao što je u naslovu prethodne knjige Na šotani bokeljske otmenosti. Bio sam počašćen kada mi je poslala rukopis da posvjedočlim, kao čitalac koji nije iz istog ambijent, koji taj ambijent pokušava i voli i razumije jednim dijelom kao mediteranac, kao čovjek sa Jadrana  pa gotovo bih rekao u nastavku neke stare tradicije. Eto, moj Hvaranin Hanibal Lucić izmjenjivao je poslanice sa Lodojkom Paskvalićem, pa neka se ta tradicija i na ovaj način nastavi. Meni se čini da poezija Dubravkina nosi element vrlo bogatgoga vlastitoga leksika. U ovoj knjizi ima nekoliko ciklusa koji se prilično razlikuju. Jedan je lirski dnevnik, izrazito feminilne osjetljivosti, vrlo sentimentgalne, drugi je oblik kolektivnog govora kojim će podijeliti sa drugima zadovoljstvo svečanosti, zadovoljstvo življenja u ambijentu koji koji je sam po sebi svojevrsno umjetničko djelo. Neću biti nepravedena ako Dubravku vezujem za Kotor jer se ona sama vezala za njega na jedan sudbinski način. Ona  hoće da njena poezija i njen glas, njen govor i njena riječ odjekuju. Da imaju rezonancu. Dobija je u glazbi i doista naš kritički govor ne može konkurisati  glazbenoj interpretaciji, premda mi sa svojim, uslovno rečeno misaonim formulacijama pokušavamo ući u trag onome što je Dubravka opjevala i što je na to potiče”, navodi Maroević.

Riječ je naravno o osobama, o figurama, o stanovitim profilima, o medaljonima ljudi, o situacijama koje su karakteristične za mali grad, za život koji u sebi ima stratificirane slojevite tragove bivšeg, nekadašnjeg života koje svakako treba sačuvati u toj nježnosti, ljepoti, humanosti. Mislim da je to ono što Dubravku potiče a naslov knjige je intrigantan. Iza koltrine je drugi sloj. Ono što je iza. Svaka riječ ukazuje na onu riječ iza. Ono što je iza, je zapravo značenje te riječi Iza koltrine koja je pritom od merla, koja je i sama određena ljepota. Ljepota tih riječi koltrina i merla su već same po sebi jedna fonološka veza i smisaonost. Iza toga se zbiva život. Iza toga se zbiva ono drugo. Iza crkve druga crkva. Uvijek je nešto iza. To iza je zapravo taj život koji prolazi i koji Dubravka evocira kadkad se sjećajući jednog od rijetkih pjesnika koga ona eksplicitno, izričito spominje, Rilkea. Rilke je s jedne strane pjesnik maloga života. Ima Dubravka o malom umiranju formulaciju koja mi se silno svidjela upravo zbog toga što je, rekla bi umiranje po mjeri, odnosno po mjeri ljudi. Rilke je govorio da svaki čovjek treba zhapravo zaslužiti vlastitu smrt. Da svaka smrt mora biti individualizirana. Naprosto hoću reći u malom gradu, malom mjestu dugog trajanja kao što je izrazito Kotor meni se čini da i umiranje i ta melanholična komponenta dobija svoju ljepotu. Mislim da stvari, kad ne bi bile prolazne ne bi bile dostojne poezije. A upravo zato što su prolazne Dubravka ih na neki način nastoji sačuvati, zaustaviti, fiksirati u nekom trenutku njezinog apogea, njezine maksimalne ljepote. Osim te ljepote objektivnog svijeta u kojemu je Dubravka odrasla, postoji naravno i njezina sposobnost da učini da riječ sjaji, da dobija drugu dimeziju. Tu je naravno i jedan stanoviti, jedan suzdržani ali vrlo specifični erotizam. Ja ga pronalazim u stihovima prkosa meni vrlo zanimljive formulacije i to ću baš citirati:

Samo ti nedam svo more s kože
nedam zrak bure ispod pazuha

To povezivanje elementa svijeta, tj. mora i zraka sa vlastitim tijelom, pazuhom i kožom čini mi se da je isto tako jedan oblik senzualnosti. Jedan oblik pronicanja primanja svijeta svim osjetilima. To mi se čini važno. To je poetska otvorenost koja omogućava bolje razumijevanje cjeline svijeta. Bez toga njeno pisanje bi izgubilo jednu takođe jako važnu komponentu. Veliki broj pjesama se ne odnosi na takve situacije ali ona kaže „tužne pjesme lako pišem“. Poezija se djelimično piše i iz kompenzativnih razloga. Poezija se piše da nadoknadi, da ispuni, da sublimira, da na neki način ta naša iskustva koja su često granična, kadkad bolna, da ih kroz poetsku riječ učinimo prozračnijima, da ih podijelimo s drugima. U tom podjeljivanju s drugima imamo taj Dubravkin lirski dnevnik s jedne strane, veliki dio prvog ciklusa a u drugom dominiraju pjesme pisane iz osjećaja zajedništva, kolektiva. Situacije prepoznatljive, trenutci podijeljene povijesti,  podijeljene svečanosti, podijeljenih susreta. Mislim da je to ona komponenta koja je isto tako poeziji potrebna. Poezija je individualni govor. Ona mora biti verificirana individualno.
Čini mi se da je u poeziji Dubravke Jovanović  vrlo jasna komponenta empatije, dakle življenja sa drugima.
Eto, i u tom smislu je njezhina poezija zanimljiva. Čuo sam i iz recenzija koje su u knjizi i u odnosu Crnogorske književne kulture da cijeni i poštuje taj njeni specifikum, njezin meritum različitosti. Mislim da je to jedna civilizacijska pouka. Razumijevanje razlika, malih razlika, razumijevanje individualnih i mikrokolektivnih individualnosti isto je tako jedna civilizacijska vrijednost.  Mi smo se danas u razgovoru pitali da li ta Evropa iz koje ja dolazim, da li nas ona na neki način unificira, da li nam na neki način prijeti globalizacijom. Da, donekle prijeti naravno, ali naše je da iz razloga emocionalne neravnodušnosti sačuvamo ono po čemu smo, svako na svoj način svoji, različiti. I u tom smislu ova knjiga ima, a to vidim i po vašem odjeku, po vašoj rezonanci da je to pitanje stanovitog prepoznavanja i ponosa da čovjek ima u sebi nešto što drugi nemaju na isti način. Ugrađujući Dubravku Jovanović u kulturu grada i u naciju u kojoj djeluje i državu  koju na svoj način predstavlja čini mi se da toj slojevitosti ima jedno važno mjesto koje mi iz drugih sredina prepoznajemo. Eto u tom smislu moje svjedočanstvo ima i taj karakter. Zato sam rado prihvatio da budem recenzent i pisac jednog teksta u kome sam pokušao ukazati na neke od vrlina i neke od specifičnosti slojevite poezije Dubravke Jovanović.

Pjesme koje se pjevaju su njena treća ili četvrta reklo bi se inkarnacija. Njezina raznolikost je tolika da ona može pisati i nešto slično šansoni. Nešto što zahtijeva ili nudi glazbi da se na to nadogradi. Mislim da je i to izvršavanje jedne obaveze. Pjesnik ima i svoje dugove prema sredini. Ako pjesnikinja može svojoj sredini ponuditi znakove koji se mogu pjesmom i opjevati, mislim da je izvršila jednu takođe važnu ulogu.  Dubravka je u tome u potpunosti uspjela. I ne samo u tome. Ona je zaista poput poetskog bisera koji se izbrusio”, kazao je akademik Maroević.

Govoreći o stvaralaštvu Dubravke Jovanović, novinar i publicista Slavko Mandić je kazao da je valjda prirodno da u ambijentu jedinstvene ljepote i izvanvremenske  mistike kojom se Kotor prosto pod kožu uvukao onima koji maštaju stvarnost i razgalio im unutrašnje nemire, da se razigra stvaranje slobodno, neometano i stranstveno, da se drhtavi osjeti raspomame u eksploziji narastajuće plime koja udara snažno na površinu i daje taj toliko potreban podsticaj.

U takvom nebosklonu progledala je Dubravka Jovanović i ugledala zvijezde kako brilijantno kolo vode nad mistikom koja se pretvara u čaroliju pa u venu pjesničku uleti munjom tražeći sigurnost u poetskom krilu.
Zato je valjda njen unutrašnji trepet kazao bih hiper aktivan od samog rođenja.
Ona će na senzibilan način, sa puno estetske blagonaklonosti prema stihu izraziti emotivnu uznemirenost susrijećući se sa ljubavnim nesigurnostima ili onima kada je uvjerenje jače izraženo u njenu korist, kada drhte čula i klecaju koljena.
Dubravka će u Kadeni od ljubavi, ciklusu koji karakteriše njene senzibilne osvite upravo u susret ljubavi, čistoj kao suza s nebeskog svoda poslata da osnaži, na jednom mjestu reći:
Gospa je od milosti sa mnom i nebo boje njegovih očiji i nekako blizu
ovo je senj
jutro kao vlažni poljubac na kušinu osvanu
bokeški nokturno pali karnevalske vatre
masku će tica do Jupitera u kljun nositi….

Ređaju se u knjizi pjesma za pjesmom, porukom osvita ljubavnog, uvijek s nadom. Nikada suton i nikada siva izmaglica koja ka dnu vuče. U njenim slikama je veso kolur. I kada tuguje, pokazaće da preskače međe oivičene patetikom i onom, kod pjesnika ne rijetkom potrebom da zaplače jer je duši lakše. A nije, kazaće Dubravka jer je bol njeno vlasništvo nad kojim niko do nje same nema pravo.
Dubravka Jovanović je utkala svoju unutrašnju ljepotu u ljepotu njenog poetskog izraza, posebnog i vrijednog, njegovanog kroz vrijeme koje, kao da je čekalo nestrpljivo da se prolije mastilo pjesničko po vremenima koja nas podsjećaju na vrijednost života. Nekako u istoj ravni, usudio bih se reći Dubravka plete pčoetsku čipku raskošnim pletivom u koji uđene na svakom početku misaonost poput pređe od koje će nastati nit a od nje dalje zlatna toka na prsima njene bogate raznovrsnosti.
I baš kada, čitajući stihove koji tvore novele od ljubavi, životu, njegovom trajanju i završetku, kada se zamislite i kada sljedeću stranicu očekujete sa nekom čudnom dozom zebnje, naletite prosto na neobičnu tra nsformaciju ličnosti, koju razumijete samo ako pjesnikinju lično poznajete.
Bokeška kartolina a na njoj Tratamenat u bokeške kuće, Bokeška kužina, Papalada ala maka, Dobrojska torta, Bokeški đardini, lavandere, Na Muo, Po bokeški i u male, Galioti s trabakule stare, U đir ljudi obale i vali, Špireto, Stara rićeta, Šjora Cenci, Dondo Banjo, Iz starog škafetina, Od Šuranja do pazara. Knjiga u knjizi. Od one misaonosti što po malo zabrine a više zamisli, pojavljuje se iza koltrine jedna druga ljubav. Ovoga puta prema svemu što je Boka Kotorska, Kotor i Crna Gora.
Dubravka Jovanović je jedinstvena u Crnoj Gori po izrazu koji plamti poput ognja pod sočnim sačom u kome se vare običaji i užanse, bokeške naravi i ćakule pod oškrinutim pergulama, pjesme negdanje na pjacama i pjacetama staroga Kotora. Dubravka je potonji bastion naumu da jezik Boke ne utihne ispred novotarija koja bi da ustroje jezik i učine ga uniformnim, da nestane ljepota riječi ovdašnje i zađe polako iza pestingradske legende. Neće dok je Dubravkinog pera koje zbori o starim meštrima, o lavanderama, kafani Dojmi, pucama i pontapetima, fjokama, kolurima, bjondama, šinjorama i šinjorinama, šufigecama, šotanama, bagulinima, ventulama, lumbrelinima, kolarinima, maninama, merlama.

Stihove je sa posebnim nadahnućem, što je doprinijelo ukupnoj atmosferi, kazivao novinar i publicista Mašo Čekić, a muzičkom notom klapa – Bokeljski mornari i solistica Dragana Bokan.

Veče su vodili Karolina Radulović i Branislav Knezović, novinari Skala radija.

Fotografije smo dobili od našeg prijatelja i kolege Mira Marušića.

Knjiga je izašla u izdanju Skala radija.