
ĐURĐEVAC U PRSTENU LOVĆENSKE MAGLE
Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik
U petak, 20. novembra 2026. godine, poslije olujne noći probudiše me prvi osmijesi sunca. Tako ti bude na Lovćenu. Noću južni vjetar pokaže kakvu snagu ima, a ujutro te kroz isti prozor izmami sunce da kreneš u planinu. Od Ivanovih korita uputih se prema Đurđevcu. S povratkom preko Kraljevog počivala i katuna Dolovi čeka me otprilike jedanaest kilometara hoda. Lijepa mjera za novembarski dan, pomislih, ako mi Lovćen ostavi ovo malo sunca.

Foto: Božidar Proročić
Čim zađem među bukve, vidim kuda je noćas jugo prošao. Lišće je popadalo s grana i zastrlo stazu. Mjestimično je tako ravno poleglo da se na njemu jasno ocrtavaju tanke sjenke ogoljelih grana. Gledam kako ih je jutarnje sunce sastavilo. Gore grana, dolje njen list, a preko njega leži sjenka grane s koje je možda noćas pao. Lijepo mi je tako zateći šumu odmah poslije oluje, dok još mogu da razaberem što se u njoj zbivalo dok sam ja bio pod krovom.

Foto: Božidar Proročić
Kad kažem da idem na Đurđevac, red je da kažem i na koji. Jedan je budvanski, iznad Stanjevića, a drugi je ovaj naš, lovćenski, na śevernoj međi Majstora. (Vukić Pulević i Novica Samardžić, pozivajući se na Mitra Pešikana, ime lovćenskog Đurđevca povezuju s Đurđem Crnojevićem.) Na toj smo međi Veselin Živanović i ja svojevremeno zabilježili još i nazive Velji i Mali Đurđevac. Dok pišem o tim imenima, stanu mi oba u isti red. A kad kreneš pješke, svako od njih traži svoje vrijeme i svoj dio dana. linguamontenegrina.me
Vučjom stazom isprva idem polako. Poslije ovakve noći preko puta vazda bude suvih grana. Koju mogu, uzmem za deblji kraj i sklonim u stranu. Ima i starih oborenih stabala oko kojih valja tražiti prolaz. Otkako sam se i sam naradio oko lovćenskih staza, drukčije gledam na takve sitnice. Kad prođeš neometano noseći svoje misli ko zna kud, rijetko ti padne na um da je možda neko prije tebe zastao baš tu i nešto ti pomjerio s puta. Danas ja drugome, a koliko je puta neko meni, neću nikada znati.

Foto: Božidar Proročić
Kod Zvjerinjačkih rupa podižem pogled. Nad Đurđevcem se polako skupljaju oblaci, upravo tamo đe sam krenuo. Još ima sunca među bukvama, pa mi se učini da imam vremena da ih preduhitrim. Ubrzavam korak. A onda, na onom užem dijelu staze, pogled mi se sam vraća pod noge. Mokar list lako klizne preko drugoga, a kroz onaj lijepi bukov prostirač ne vidi se na što će čizma naići. Neka oblaci idu kako su naumili. Ja ovuda ipak moram svojim korakom.
Otkako je gora opala, Đurđevačka jama pokazuje sav svoj obim. Koliko sam je puta gledao kroz olistale grane i u mislima spajao one djelove oboda koje nijesam mogao da vidim. Sad, kad mogu gotovo cijeloga da ga obuhvatim pogledom, vidim i đe sam griješio. Ondje đe bih ljeti rekao da se završava, rub joj se produžava još malo iza bukve. Jutros djeluje pomalo strašno ovako otkrivena. Zaobiđem je polako, zagledajući je s iste one staze s koje mi je toliko puta izgledala manja.

Foto: Božidar Proročić
A Lovćen, Lovćen je vazda zagonetka i nama koji ga volimo. Koliko sam samo puta napisao da poznajem neku njegovu stazu. Evo, poznajem i ovu. Znam đe da usporim, đe da skrenem, znam i ime jame kraj koje prolazim. Pa ipak je bilo potrebno da jedne novembarske noći dune jugo i skine lišće s bukava da bih ujutro imao što novo da vidim. Pomislim koliko bih toga na ovoj planini propustio kad bih obilazio samo ona mjesta na kojima još nijesam bio.
Nedaleko od jame, s lijeve strane, odvaja se planinarska staza za Đurđevac. Tu se svaki put śetim naše radne akcije. Rastinje se bilo sklopilo nad prolazom, a preko staze ležale su brojne oborene bukve. Taman se provučeš pored jedne i uspraviš se da vidiš kuda dalje, a druga se ispriječila tako da dalje više ne možeš. Na pojedinim mjestima jedva smo razaznavali kuda je staza nekada išla. Onome ko je danas prvi put vidi ovako otvorenu teško bih dočarao na što je tada ličila.

Foto: Božidar Proročić
Kolege iz ambijentalne cjeline Nacionalnog parka Lovćen, naši rendžeri i ja zajedno smo je raskrčili. Kad danas naiđem na mjesto đe nam je neka bukva zadala naročitu muku, prepoznam ga i malo usporim.

Foto: Božidar Proročić
Nekome će baš tu biti zgodno da zastane, sačeka saputnika koji je zaostao ili se okrene da vidi koliko se uspeo. I milo mi je što će moći da misli o čemu mu je volja dok tuda prolazi. Mi smo onoga dana na tome mjestu mislili samo kako ćemo dalje.

Foto: Božidar Proročić
Siguran sam da će ova staza posjetiocima biti posebna. Volio bih da je neko prvi put prođe dok je gora još zelena, pa da joj se vrati ovako, u kasnu jesen. Da sam otkrije kolika je jama kraj koje je ljetos prošao, da vidi kuda sunce dopire kad bukva zbaci list i da mu se, poslije onoga uskog prolaza, odjednom otvore Majstori. Ima u tome i malo moje sebičnosti. Volio bih jednom čuti što je neko drugi na toj istoj stazi zapazio, a kraj čega sam ja, ko zna koliko puta, mirno prošao.

Foto: Božidar Proročić
Polako se uspinjem. Neđe na polovini puta s moje desne strane počinju da se nižu velike stijene. Liče mi na stare branioce Lovćena. Jednoj pažljivo priđem prije nego što ugledam drugu iza nje. Odozdo ih čovjek gleda nekako s poštovanjem, pogotovo kad mu se učini da mu ova najbliža čuva cio jedan kraj neba. Nije njima, rekao bih, po volji onaj naš običaj da za svaki vrh na koji izađemo kažemo da smo ga osvojili. Ja i dok prolazim ispod njih već pogledom tražim onu po kojoj ću u povratku poznati put.
Izlazim najzad na dio staze odakle se lijepo vide Majstori. Zastajem da ih se nagledam. Taman mi se pogled privikne na daljinu poslije tolike šume i kamena, kad mi preko nje prelazi nešto bijelo. Magla. Kod Zvjerinjačkih rupa gledao sam je izdaleka, a sad je već između mene i prve stijene. Gledam još koji čas put Majstora, nadajući se da će se ponovo ukazati. Kad se okrenem, već se jedva razaznaje stijena kraj koje sam maločas prošao.

Foto: Božidar Proročić
Ośetim maglu na licu, a ubrzo mi se učini da mi je hladnoća doprla do kostiju. Prsten bjeline oko mene polako se zatvara, baš kao u nekom Karpenterovom filmu. I tek tada primijetim kolika je tišina. Jutros sam sklanjao suve grane s puta, a sada bih volio da čujem kako neđe u gori makar jedna pukne. U toj tišini i sam sebe iznenadim kad čizmom dodirnem kamen. Kratko kucne, pa opet mir. Pomislim kako bih među dvojicom saputnika taj zvuk lako prečuo. Sad mi prija što mu znam i mjesto i uzrok.
Znao sam i ranije kroz kakvu maglu na Lovćenu valja proći. Teško je, međutim, nekome kraj koga su Majstori još na vidiku objasniti koliko se brzo taj isti čovjek može obradovati pogledu na nekoliko koraka staze. Mene upravo to snalazi. Polako se privikavam na ono malo prostora koji još vidim. Pogled mi se zadržava na ivici puta, na ponekom kamenu, na mokrom lišću među kamenjem. Ima i taj mali, preostali dio Lovćena svoju ljepotu, samo joj se sada kraće divim i pažljivije gledam đe stajem.
Na Đurđevcu mi se iz bjeline prvi ukaže komad podzida. Za njim razabiram šanac, pa malo dalje još jedan. Brojni su ovđe šančevi, iskopani u zemlji i podzidani kamenom. U ovoj magli svaki mogu da sagledam tek kad mu priđem. Stojim kraj jednog i gledam kako je kamen uz kamen priljubljen da podupre zemlju. Ne znam ko ga je slagao. Pokušavam da zamislim čovjeka koji je posljednji izišao iz toga šanca. Je li se osvrnuo? Je li i njemu odavde pogled išao prema Majstorima ili se i tada, kao danas, vidjelo samo do prvoga zida?

Foto: Božidar Proročić
Fotografišem šančeve dok im se još vide obrisi. Namjestim kadar da uhvatim cio zavoj podzida, a dok spustim ruku, magla mu je već zahvatila jedan kraj. Kasnije ću na fotografiji moći da razgledam kako je složen kamen. Teže ću objasniti zašto mi je, dok sam gledao preko zida, došlo da ostavim u kadru mjesta za još nekoga. Čini mi se da šančevi još čekaju svoje vojnike, makar da im se kao sjenke vrate. Toliko je ljudske snage trebalo da se ukopaju i podzidaju, toliko želje da se odavde gospodari planinom. A jutros sav taj kamen stane u jednu fotografiju, i još se moram primaći da mi ga Lovćen ne sakrije.

Foto: Božidar Proročić
Vrijeme je za povratak. Spuštam se oprezno i osluškujem sebe. Začudo, otkako sam krenuo niz stazu ośećam mir. Maločas mi je kod šančeva sve oko mene izgledalo tuđe, a sad mi se, jedna po jedna, vraćaju pojedinosti jutrošnjeg uspona. Evo onoga suženja. Iza njega će stijena što mi je jutros bila s desne strane. Kad mi se ukaže slijeva, obradujem joj se kao da sam u ovoj pustoši sreo nekoga svoga. Jutros sam je gledao odozdo i mislio kakav je silan branilac Lovćena. Sad mi je draga što mi je tako blizu ramena.
Izbijam na put koji preko Kraljevog počivala vodi prema katunu Dolovi. A magla steže li steže. Gore sam jedva čekao da izađem na širi put, a sad bih volio da još koji korak potraje ona tijesna staza uz kamen. Na širini se rubovi gube. Čujem zato lijepo svoje korake, a kad zastanem, iznenadi me kako su mi dobro društvo pravili. Znam ja đe su Dolovi i koliko još do njih ima. Pa ipak pogledam u onom pravcu, kao što čovjek i s poznatog puta gleda prema kući ne bi li je malo ranije ugledao.

Foto: Božidar Proročić
Tako je još jedna reportaža o našoj svetoj planini dobila svoje posljednje redove na putu prema Dolovima. Da me je jutros, dok me je sunce pratilo s Ivanovih korita, neko pitao koji ću pogled s ovog pohoda ponijeti, bez premišljanja bih rekao da će to biti Majstori s Đurđevca. Sad bih od sve te ljepote, kad bih mogao birati, poželio samo da mi se kroz maglu ukaže krajičak jednog katunskog krova.
PRAVILA KOMENTARISANJA
Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.
U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.
Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].