Sretne ti fešte Grade moj!

1
Jovica Martinović, KAPO KRNEVALA, foto: Skala Radio

Sretne ti fešte Grade moj!


Sa stranica spomenara za Dan Kotora.
Priča za nastavak drugog dijela knjige Dubravke Jovanović, Štorija na špigete.
Jovica Martinović

Kapo o monumenata, zborili su Kotorani za mr. Jovana-Jovicu Martinovića, arheologa prije svega po struci.
Oriđinal reći ću takođe po profesiji.
Šušter u slobodno vrijeme u butigu ko Mila postolara.
Kapo o krnevala.
I meštar o reda za svaku vanjsku feštu, o mormarice, do đira delegacija po Kotoru.
Hroničar Kotorskih ura i aura.
Ćućadur i bonvivan.
Bajica kotorskoga mota i Kotoranin bajičkoga porijekla.
Glasa kao u špikera, kao mužika iz đenisa. Poštrucane bradice,onako od art mota, sa obaveznom francuzicom.
Parlao je više lingvi a najbolje fetivi bokeški, pa bi da izludi furešte iz regiona znao rijeć govorom argoa mornara, kako su stari Bokelji prijed zborili: da je vapor apen arivao u porat i subito partijo, ili ribara koji su zametnuli parandalu pa se jednoj fureštoj spaventao lugarin i ne umije više da kanta –per amor di Dio.
Ajde sad ti to prevedi, kućo moja!
Tako je i pisao škritorije za čuvenu Karampanu ka su njeni fojevi humoristično satiričnog sadržaja bili kako Bog zapovijeda, pisani antici parlatinom.
Znao se za malu najedit, ma i brzo oprostit, ali je uvatio brzo i onu bokešku : sa svakim lijepo, s nikim iskreno.
Jovica Jovo Martrinović najviše je volio onaj dobri kotorski puk, koji je posebno opiturao emocijom i akvarelom svoje duše u pjesmi Kotorski ortiđinali,za koju je mužiku napisao maestro Zoran Proročić koji je Jovicu zvao kume, jerbo mu je krstio butigu -konobu Skala Santa na škaljarsku pjacu.
Oriđinale koji su svoju dušu Kotoru dali, nanizao je Jovica na kolani dana od nostalđije i malinkonije, pa kao da i danas kaletom Pušti me proć, pasaju Petrica Crna o mačaka i kažina, Nane Dela moda, Ivo Rajko Kašun, Đuro coto, Milo tica i Puro …
Ova pjesma ponijela je pobjedu na jednom budvanskom mediteranskom festivalu sa sve scenografijom u kojoj je na bini, Kotor stao u malome izdanju. A Jovo naš je u maju na ringe naginjao demižanu punu crnoga, cotao i kokolao.
A koji je tek get i kažin bio u šušteraj s vratima na koljeno, isto na čuvenu Škaljarsku pjacu, đe su mačke kunjale i čekale dva galiota da otpataju butigu s mirisom kole, ulja i patine o crevalja.
Milo i Jovo su udarali malim čekićima brokvice, da šolaju crevlje.
Po zidovima ali i na banak i ispo banka, su sa špigetama i alatom visile razne slike o golih žena sa svim atributima, odma iznad glava o meštara po cijeloj radioni.
Šušteraj je jedno vrijeme bio kultno mjesto đe su samo izabrani mogli dospjet na po dvije s nogu a bira je bila obavezno piće zimi i ljeti.
I ka bi zapatali preko podna šušteraj, obavezno su vanka, ispre vrata ostale po dvije poluprazne botilje Nikšićkoga.
Nerijetko se tu zakantala ona čuvena „Svi su te luštrali“ ili i ona „A što si se nakenkerušila“. Ka bi koja lijepa tete arivala na vrata o šušteraja da joj udare flekicu na petu, uglas bi zborili; ajte gospođo naprijed ne bojte se, moramo vi uzet mjeru o noge da što ne falimo.
Imala sam privilegiju da svratim kod galiota preko marende o radija ili ka bi Zoranu( koji živi u susjedstvu, odila dodat kakvi moj novi tekst za mužiku i novu pjesmu).
Ajde mala ovamo, na mot bi mi rekli, čim bi me aloćali. I dan danas ne mogu prežalit što nijesam prekopirala zajedničku pjesmu koju smo Jovo i ja na dah pisali i rimovali, pretičući jedno drugo, upravo o ovome šušteraju i malim životima svakodnevice u njemu. Te male živote velikoga dana živio je Jovo kao što žive svi fetivi Kotorani sa svojim užancama od jutra do kasno po noći.
Pjesma je bila ludilo i znam da su je na brokvu pripetali,kao nekad račun u butigu komestibile. Tako su stihovi naši visili na zid među šporkarijom o golotinje i onih stvari.
Neću u ovoj štoriji o Jovovim škritorijama o monumenata, palača, palacuna, citadela, crkava, stećaka, kapošanta (Campo Santo) itd.
Jer je Jovica sam bio hodajuči monumenat izuzetno bogate likovnosti i znanja.
Kad se tome doda njegov specifičan glas koji mi se po nekad parao kao da sami zaliv progovara, ili da kiša iz gurli muzicira, i teatralnost njegova dok zbori, ili strancima kažuje kotorske dragulje , (100 kotorskih dragulja, istoimena knjiga J. Martinovića), onda je đir potpun a Kotor ispod pazuha njegovog.
Evo ih o Gurdića, opet će pjesma a s njima, tim maškaranim veselim svijetom i kapo o Krnevala u monturu crveno- plavu sa starinskim kapelinom, bagulinom i motom o tanca, praćen đenisima i bombardinom.
Ponosno predvodi šempjanu povorku u đir o krnevala, podiže bagulin, vrti se kao đirašol i opet vata korak, sve dok se kreće povorka šarenih slika, figura i karoca, i dok jada krnja ne doremućaju na Maceo.
E tu Kapo daje senj da ga poliju benzinom. Po staroj užanci on ga prvi mora uždit. Tu su okolo pompijeri sa crvenim autom, Baba korizma kuka, maškare balaju a mužika kanta marču funebru.
Kapo sretan ide doma jer je s anđelima finila još jedna maškarada.
Samo li se ta fešta svrši a naš Jovo već smišlja novi mot za nove zabave i onu čuvenu ljetnju Bokešku noć o bulikana i svake Božije gracije.
Sjećanje me lakom tugom ovi, što bi sjani Leso Ivanović špjegao, kad mi je po ko zna koji put Jovica bio gost u radio emisiji „Stare ure“.
Taj put sam smislila da učinimo đir po Kotoru koji je sve više gubio svoj štanap, svoju kožu i svoj vonj, pa i onaj na piš na Parilo, đe je nekako najviše vazda voljalo. I to bi Jovo i ja podnijeli, ma deboto nam je i falilo u odnosu na nove kolure i mjere staroga našega Kotora.
In tanto, dogovorili smo se da se kao nekad sastanemo ispo sata u 5 ura i da krenemo đir Gradom u kome bi mi on zborio što je nekada đe bilo, ko je đe živio od kotorskoga svijeta. Baš sam guštala i na po puta ka se umorio, predložila sam mu da počinemo na bićerin. Pošli smo u Miška u Forcu. Stvarno su skočili, Miško častio piće, sve je bilo nama u čast ali ke!
Ni Jovo ni ja nijesmo bili konteni od modernoga kafića,ckla,kalijergi svemirskih, čaša visokih,velikih, bez kupica i gota pravoga sve praćeno stranskom mužikom-zipa, zipa.
Malo smo ostali, zafalili i s malo nostalđije zaključili da nemamo đe fermat i po naški kao nekad popit bićerin. Jerbo u Kotor nema više kafane, betule, bifea.
U zadnje smo ipak pasali u invalide, đe i danas volim s nekim rijetkim Kotoraninom popit piće uz obaveznu onu : Eee moja Dube, nema ti Kotora statroga neee.Tempi pasati.
Rijeke furešta pored lampadina i tapića, tantarica i boršina, sve made in Turkiš, pa umjesto ke nova, bujrum će danas Bećo Latković meni i ja njemu, đe se goć sretnemo.
Jovo, sigurna sam gore neđe je našao svoju ombru i gušta bevandu, biru ili bićerin domaće loze.
Živio na pravom mjestu i u uspomeni.

1 COMMENT

  1. Hvala ti Dube na predivnom buketu uspomena na Kotor-grad istorije, kulture, fešti i UNESKO-ve značke koja mu svijetli na reveru.Uprkos svim burama i neverama, on ostaje KOTOR. Velikim dijelom zahvaljujući tebi koja kroz svoje štorije čuvaš njegovu svjetlost sa vječne kandele koja ne nikada neće ugasiti.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

PRAVILA KOMENTARISANJA

Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.

U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.

Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].