
DVIJE DECENIJE MONOGRAFIJE “MOST NA TARI”, AUTORA VUKAJLA MIŠA GLUŠČEVIĆA: SPOMENIK O SPOMENIKU
Piše: Željko Rutović
Stara i vječna istina podučava da su knjiga i most civilizacijski spomenici. Baština čovječanstva sa kojom putujemo kroz vrijeme. Nasljeđe tragova i nas u njima. Zato su pripovijedanja o mostovima civilizacijski biljezi kultura, graditeljstva, emocija, mistike, sjećanja i divljenja. Svojim zivotom mostovi prerastaju u otvorenu istorijsku knjigu tumačenja epoha, ljudi, kultura, načina života u borbi sa moćima prirode.
A knjiga o mostu – podjednako i dokumentarna i književna, spomenik je o spomeniku.
Trajan baš kao i sami most.
Jedna od takvih osobenih upečatljivih knjiga – knjiga spomenika, obilježava dvije decenije prvog izdanja. Riječ je o dokumentarnoj dvojezičnoj monografiji ” Most na Tari “, u izdanju Grafo Crna Gora, Podgorica, 2006 / 2007 god. autora dr Vukalja Miša Gluščevića, sociologa, publiciste, višeg naučnog saradnika Istorijskog instituta Crne Gore. Njega evo već godinu i više nema među nama, ali, on je ovom knjigom sebi ispisao spomenik dužne kulture sjećanja. Uostalom, baštinari mostova bilježnici su vremena koje se računa nekim drugim mjerama. Onakav kakav je bio i znao, Mišo je pedantno znalački umotvorio zapis o mostu naših mostova – Mostu na Tari. Tako je, jer ovaj most, koji u vrijeme završetka gradnje bijaše najveći automobilski betonski lučni most u Evropi, nema samo infrastrukturno – ekonomsku, već i snažnu kulturološku dimenziju, čije stope rasta bilježe i nose neke druge i duge raspone ljudi, događaja i sjećanja, prostora i vremena. Kao takav Most je vremenom izgradio i pojedinačne – višegeneracijske unutrašnje ontološke mostove koji sigurno vode ka drugom čovjeku.
Monografija je tematski strukturirana u dijalektičko jedinstvo metodološkog koncepta serioznog istraživačkog diskursa. Pa opet, svako poglavlje koje zbori o “Poduhvatu dostojnog divljenja” priča je za sebe koja Mostu, tj dokumentarnom narativu o njemu, daje hrono arhetip kojom se cjelina čini bližom u razumijevanju i tumačenju, kako graditeljskog tako i društvenog izraza epohe u kojoj je Most ” rastao ” i nastao. Opisuje Glusčević tog, kako je on znao reći “džinovskog galeba ” između ostalih, zanimljivim, prijemčivim tekstovima: “Izrada skele”, “Završni radovi”, “Rušenje i obnova mosta”, sa bogatim prilozima, faksimilima ( Ugovor za građenje mosta preko rijeke Tare, Predracun vrijednosti mosta, Izvjestaj komisije za pregled ponuda za projektovanje i građenje mosta, Detaljni obračun izvršenih isplata) i posebno interesantnim bogatim svjedočanstvom – fotodokumentacijom Mosta. Pored bogate stručne, istorijske i književno – publicističke literature ,knjiga je utemeljena i na izvorima – Sjećanju ucesnika izgradnje mosta: Dušana Šljivančanina i Toma ( Mida ) Gluščevića. Knjiga sadrži i poetske priloge posvećene Mostu, autora: Janka Đonovića, Mira Bulića i Marijana – Maša Miljića.
Monografski rukopis, čiji je recenzent ugledni istoriča, prof. dr Đorđe Borozan, a drugi uglednik lektor, Marijan – Mašo Miljić, nažalost poćivši, istovremeno je i hronika i lirika, poetika i estetika, dokumentaristika i arhivistika. Kompozicija sklada koja donosi novu publicističku vrijednost. Konačno, knjiga koja je doživjela tri izdanja, sa prevodom na engleski i ruski jezik, i sama je most za izgradnju nekih novih rukopisnih mostova nužno potrebnih u obnavljanju i trajanju ne baš nam zavidne kulture sjećanja.
Podsjetimo se u recenom duhu, kako Vukajlo Mišo Gluščević govori u predmetnoj knjizi o mostovima, tim civilizacijskim dobrima: “…oni utiču na našu podsvijest i tu simbolizuju razne predstave, kao čovjekovu premoć nad ambijentom i njegov kulturni razvoj…on je i bračna veza između dvije duše ,između pojedinca i društva, tajne života i smrti…most je sam život…životna snaga u razmahu…simbol vremena i prolaznosti. Samim tim u njemu je dramatična moć…mostovi su istorija…Most na Đurđevica Tari predstavlja simbol arhitektonskog savršenstva i oličenje estetske tajne…”
Sjećanje kao novi oblik postojanja govori o plemenitoj ličnosti Miša Gluščevića, o jednom dobrom duhu tolerancije i ljudskosti, manirizma i kulture. Prostori koje je naseljavao ostaju bez njega prazni i neobično tihi, nostalgični i sjetni. A kako je on samo znao i govorio, i stavom i riječju, i blagošću i srdačnošću. A takvih, gotovo da je sve manje među nama. Zato odlazak takvih ljudi nestanak je i jednog čitavog svijeta kojem je Mišo dao najbolje od sebe. Pamtiti te svjetove znači biti u idealima neprolaznih ljudskih vrijednosti i dimenzija na kojima izrasta svijet dobra. Na putu ka tom svijetu iza Miša su ostali sigurni ljudski, publicistički, etički i humani mostovi po kojima treba ići. Da nije tih mostova i tog svijeta, na koga bi čovjek ličio?

PRAVILA KOMENTARISANJA
Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.
U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.
Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].