U ULCINJ SA KNJIGOM I ZAHVALNOŠĆU

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik

 Kada sam odlučio da napišem i priredim monografiju „Albanski slikari Crne Gore – Most boja Mediterana“, smatrao sam to posebno važnim kulturološkim zadatkom. Želio sam da svojim radom podržim umjetnike i albansku zajednicu čije bogato kulturno nasljeđe pripada i ukupnom kulturnom iskustvu Crne Gore. Na kapiji Otranta, u gradu zagledanom u Mediteran, stasava slikarstvo koje zavređuje pomnu pažnju i dostojan zapis, da ostane u nasljeđe potonjim naraštajima i da njegova ljepota nadživi naše vrijeme. Ta namjera dobila je jasniji oblik krajem 2024. godine, na izložbi u Podgorici, kada sam Gzimu Hajdinagi kazao da rad ovih umjetnika zaslužuje monografiju. Želio sam knjigu u kojoj će reprodukcije i tekst omogućiti duži, prisniji susret sa njihovim djelima. Znao sam i koliko je odgovorno pisati o ljudima koji su sopstveni život uložili u slikarstvo. Sa tim mislima došao sam na promociju u ulcinjski hotel „Mediteran“, u okviru manifestacije „Dani kulture manjina Crne Gore 2026“. Preda mnom su sada bili ljudi o čijem sam stvaralaštvu pisao, prijatelji i brojni pośetioci. Knjiga je stigla u grad kojem je posvećena. Ośetio sam radost, ali i onu sasvim ljudsku tremu pred susret sa onima do čijeg vam je mišljenja stalo.

Slikari i prijatelji

U društvu Edina Kaplanija, Bilala Nikezića i Nasera Hase ośećao sam se na neki način, privilegovano. Dobiti priliku da pišete o nečijem stvaralaštvu znači da vam je povjeren ośetljiv posao. Pred slikom možete dugo ostati nesigurni u sopstvenu rečenicu. Susret sa njenim autorom tu odgovornost čini još neposrednijom. Zato mi je bilo važno da te večeri budem među njima i da im lično iskažem zahvalnost. Posebno me obradovao susret sa dragim prijateljem Mustafom Cankom i njegovom suprugom Valbonom. Među brojnim licima lijepo je ugledati ljude uz koje se ośećate dobrodošlo. Mustafu i Valbonu bilo mi je milo viđeti. Obradovao sam im se kao svojima, srećan što radost zbog knjige mogu da podijelim sa dragim prijateljima. Pišući o ulcinjskim slikarima, prihvatio sam odgovornost prema godinama njihovog rada i prema gradu kojem su darovali svoje stvaralaštvo. Sada sam stajao među njima, sa završenom knjigom, i bilo mi je silno važno da u mojim riječima prepoznaju koliko ih uvažavam. Pred njihovim povjerenjem svaka napisana (ličnaI slikaraska kritika i misao ponovo se odmjerava. U Ulcinju sam te večeri još snažnije ośetio koliko mi je stalo do tih ljudi i koliko želim da knjiga bude dostojna dara kojim su obogatili svoj zavičaj i Crnu Goru.

Gzimovo razumijevanje i ulcinjsko domaćinstvo

Gzim Hajdinaga, direktor Centra za očuvanje i razvoj kulture manjina Crne Gore, prepoznao je smisao ove knjige i podržao njeno objavljivanje. Na tome sam mu iskreno zahvalan. Iza monografije stoji i spremnost CEKUM-a da umjetnicima posveti vrijeme, urednički rad i sredstva potrebna da njihovo stvaralaštvo bude predstavljeno dostojno. Takva podrška ostaje dio važne ali i plemenite misije u kulturi a te mislije često nisu lake.  Slušajući Gzima kako govori o kulturi i podśeća na 2003. godinu, kada su prvi put organizovani Dani kulture manjina, razmišljao sam o istrajnosti koju taj posao traži. Svaki novi program ponovo zavisi od nečijeg zalaganja. Značaj kulturne ustanove za mene se vidi i u tome koliko je umjetnicima pristupačna, koliko ih poznaje i koliko je spremna da njihove zamisli ozbiljno razmotri. Program je vodila novinarka Radio Ulcinja Eliana Peku, kojoj dugujem posebnu zahvalnost. Voditi veče posvećeno knjizi i izložbi znači posvetiti pažnju svakom učesniku i publici pred sobom. Njeno ime s razlogom želim da ostane u ovom zapisu, zajedno sa imenima govornika i umjetnika. Radovalo me je prisustvo poslanika Albanske alijanse dr Ilira Čapunija, predsjednika Nacionalnog savjeta Albanaca u Crnoj Gori Faika Nike, državnog sekretara Ministarstva ljudskih i manjinskih prava Astrita Hodže i sekretara za budžet i finansije Opštine Ulcinj Ariana Lamoje. Zahvalan sam i svim drugim gostima koji su odvojili svoje vrijeme da budu uz ulcinjske slikare. Puna sala bila je lijepa potvrda koliko njihov rad znači ovom gradu.

Riječi koje sam slušao sa zahvalnošću

 Profesor Veljko Đukanović, lektor monografije, govorio je o čitanju mog teksta s pažnjom koja me je dirnula. Posebno mi je značilo što je prepoznao nastojanje da riječima približim doživljaj slike i podstaknem čitaoca da je ponovo pogleda. Pisac često ostaje nesiguran koliko je uspio u onome što je namjeravao. Zato takvo zapažanje čovjeka koji je rukopis čitao polako i savjesno primam sa zahvalnošću. Njegovo śećanje na prijateljstvo sa pokojnim Đerđom Noc Martinijem dalo je razgovoru o knjizi naročitu ljucku dimenziju nekih lijepih godina saradnje ali i susreta kako u Ulcinju i Štoju tako i na Cetinju i u Podgorici. U tom śećanju umjetnik je bio prisutan i kao čovjek kojeg je neko poznavao i volio. Važno mi je da monografija sačuva prostor i za takvo razumijevanje umjetnosti. Likovni kritičar iz Prištine, briljantni profesor Hivzi Muharemi, predstavio je osobenosti autora zastupljenih u knjizi. Njegovo izlaganje podśetilo me je koliko svaki od njih zahtijeva zasebnu pažnju. A kada se u ime ulcinjskih slikara obratio Naser Hasa, naročito su mi značile njegove riječi zahvalnosti. U njegovom obraćanju prepoznao sam i potrebu umjetnika da imaju podršku za predstavljanje svog rada izvan sredine u kojoj stvaraju.

Pozdrav na jeziku domaćina

Dio svog govora svjesno sam pripremio na albanskom jeziku. Tu odluku smatrao sam važnom još dok sam razmišljao o nastupu u Ulcinju. Želio sam da se domaćinima najprije obratim njihovim jezikom i da trudom koji sam uložio u taj pozdrav iskažem poštovanje prema njima. Vjerujem da se kulturna bliskost stvara i kroz takve male, svjesne postupke. Kada nekome dolazite s knjigom o njegovoj kulturi, prirodno je da poželite da mu se i na taj način približite. Aplauz kojim je taj pozdrav primljen dirnuo me je. Ośetio sam da je publika razumjela moju namjeru. Bilo mi je drago što sam pokušao, što sam dio večeri mogao da podijelim sa domaćinima i kroz jezik koji je njima blizak. Takvi trenuci čovjeka ohrabre da uči dalje. Tako razumijem i multikulturu u Crnoj Gori. Ona traži da se zainteresujemo za ono što drugi stvaraju, da pročitamo njihovu knjigu, naučimo kako se pravilno izgovara njihovo ime i obratimo pažnju na jezik kojim nam govore. O albanskim slikarima želio sam da pišem sa sviješću da njihovo stvaralaštvo pripada kulturnoj istoriji ove zemlje i da zaslužuje trajno mjesto u njenim izdanjima, galerijama i obrazovanju. Volio bih da češće budemo publika jedni drugima. Da odlazak na izložbu umjetnika iz druge nacionalne sredine postane obična, radosna potreba. U zemlji kakva je naša, mnogo toga možemo naučiti ako se zadržimo pred djelom čovjeka čiji je maternji jezik drugačiji od našeg. Za to su potrebni radoznalost i spremnost da mu posvetimo dio svog vremena.

Mediteran u dvanaest slikarskih rukopisa

Dok sam pisao monografiju, Mediteran sam doživljavao i kroz pitanje kako se život uz more nastanjuje u nečijem pogledu. Svjetlost, prostor i blizina pučine pripadaju svakodnevici Ulcinja, ali svaki slikar iz tog iskustva izdvaja nešto svoje. Zbog toga mi je bilo važno da ih posmatram pojedinačno, da se zavičaj u tekstu ne pretvori u unaprijed pripremljeno objašnjenje svake njihove slike. Na 296 stranica dvojezičnog izdanja CEKUM-a predstavljeni su Đerđ Noc Martini, Ruždi – Rudi Goga, Bilal Nikezić, Naser Hasa, Vahida Hasanaga – Nimanbegu, Mersiha Resulbegović – Mavrić, Edin Kaplani, Jozo Kočović, Brigita Antoni, Aldemin Suka, Jetmira Hodža i Emina Nimanbegović. Iza tih imena stoje različiti slikarski putevi. U knjizi sam nastojao da sačuvam njihovu prepoznatljivost i pravo svakog autora da bude sagledan kroz sopstveno djelo. Pisanje o slikarstvu tražilo je od mene da usporim. Ponekad je potrebno odustati od dopadljive rečenice jer se udaljila od onoga što zaista vidite. Želio sam da moj tekst bude koristan čitaocu koji tek upoznaje ove umjetnike, a dovoljno pažljiv prema onome ko njihovo djelo već poznaje. Najviše bih volio da neko poslije čitanja knjige poželi da vidi originalnu sliku i pred njom provede vrijeme koje joj pripada. Ulcinj na kapiji Otranta ima posebno mjesto u mom doživljaju Mediterana. Pišući ovu knjigu, tom prostoru prilazio sam preko ljudi koji u njemu stvaraju. Njihovo slikarstvo pomoglo mi je da grad gledam pažljivije i da razumijem koliko još toga u njemu ostaje da se upozna.

Još malo zajedno poslije promocije

Muzičkom dijelu večeri svoj doprinos dali su klapa „Detaret“, izvodeći ulcinjsku starogradsku pjesmu „O, ti more“ i evergrin Miša Kovača, i učenica ulcinjske Muzičke škole Arija Hasanaga. Bilo mi je drago što je u programu posvećenom afirmisanim umjetnicima učestvovala i mlada učenica. Želim da i ona iz te večeri ponese lijepo iskustvo nastupa pred svojom publikom. Po završetku promocije i otvaranja izložbe, domaćini su priredili koktel. Razgovori su se nastavili, sada bez redosljeda obraćanja i obaveze da se sve kaže u nekoliko minuta. Taj dio susreta mi je drag jer se tada najneposrednije ośeti zadovoljstvo što smo se okupili. Zahvalan sam svima koji su ostali da još malo budemo zajedno. Iz Ulcinja sam ponio radost zbog knjige koja je predstavljena među svojim slikarima i zahvalnost ljudima koji su je prihvatili. Mislim na Edina, Bilala i Nasera, na Gzima, na Mustafu i Valbonu, na sve koji su govorili, svirali, pjevali ili slušali.