Što donose današnji međuizbori za američki Kongres

Ovaj utorak označiće početak kraja političke svemoći i bahatosti Donalda Trumpa. Demokrate će na današnjim izborima za Predstavnički dom i trećinu Senata Kongresa, prema istraživanjima javnog mnijenja, analitičkim prognozama i kladionicama, pomesti Trumpove republikance koji od izbora u jesen 2024. imaju tijesnu većinu u oba doma. Oni danas brane neodbranjivo jer je razlika takva da nije pitanje hoće li republikanci izgubiti nego s kolikom razlikom će demokrate pobijediti.

Istraživanje, koja u kontinuitetu provode Ipsos i Reuters, pokazuje trend kontinuiranog rasta demokrata i pada republikanaca od početka 2025, a naročito u protekla tri mjeseca.

No, istraživanja znaju i da promaše prije svega zbog poznatog odbijanja radikalnih glasača u svim društvima da se anketarima iskreno izjasne. Zato je u posljednje vrijeme sve relevantnija platforma Polymarket koja funkcioniše na jednostavnom principu – kvotu određuju ulaganja za jednu ili drugu opciju.

Ova platforma, koju stručnjaci u posljednje vrijeme prate pomnije nego ranije jer je sve protekle izbore „pogađala“, davala je u ponedjeljak, dan pred izbore, 95% šansi da demokrate preuzmu Predstavnički dom, 73% šanse da budu većina u Senatu, i 71% šanse da pod svoju kontrolu stave oba doma Kongresa.

Statistički model čuvenog analitičara Natea Silvera poklapa se sa Polymarketom za Predstavnički dom, dok za Senat on daje demokratama 80% šansi. Pri tome, on napominje da republikanci iz dana u dan padaju.

Trump – od kmečanja do prijetnji i neizvjesnosti

Svakako zna i vidi sve ovo i Donald Trump. Tokom čitave kampanje je nastupao na predizbornim skupovima republikanaca ne bi li im pojačao šanse, ali je na kraju tipično kmečanje na račun medija, i jeftini humor na račun prethodnika Joea Bidena i Baracka Obame, zamijenio prijetnjom.

„Postaću gospodin Veto“, kazao je svjestan da od 3. januara, kada novi saziv Kongresa stupi na dužnost, slijede blokade njegovih politika, i njegove blokade odluka Kongresa.

„Oni će slati zakone, a vi stavite veto. Na kraju, nakon mjesec ili dva konstantnih veta – znate, to je samo gubljenje vremena – oni će doći i postići ćemo dogovor“, kazao je Trump u intervjuu New York Postu objavljenom u neđelju.

Iako Trump govori o blokadama, stanju uobičajenim širom svijeta za političke kohabitacije, može se lako pokazati, i vjerovatno će se pokazati, da će ta vrsta odluka Kongresa biti njegova najmanja briga.

Demokratska većina u oba doma Kongresa, za razliku od sadašnje republikanske, donosi Donaldu Trumpu potpuni gubitak kontrole nad političkim procesima. Nema usvajanja konzervativnih zakona, nema dodatnog smanjenja poreza ili finansiranja projekata koje demokrate ne podržavaju.

Predstavnički dom kontroliše državnu kasu. To znači da svaki budžet ili odluka o podizanju granice duga, što je u SAD uvijek aktuelno, a s Trumpovim mahnitanjem koje je u nebesa podiglo cijene energenata više nego izvjesno, dovode do blokada rada vlade (Government shutdowns) i do teških kompromisa. Sa demokratskom većinom u Senatu, Trump više ne bi mogao imenovati konzervativne sudije u vrhovne ili federalne sudove, niti slobodno birati ministre i ambasadore.

Ali sve to još nije ono po njega najgore. Osvajanje većine i preuzimanje predsjedavanja svim ključnim odborima u oba doma omogućava demokratama da krenu punom parom u kongresne istrage. A Trump je tu više nego zahvalna mušterija.

Samo poigravanje berzanskim cijenama nafte ponovljenim izjavama biće s Iranom rata, pa biće mira, pa opet nanovo biće rata, zrelo je za ozbiljnu kongresnu istragu. A gdje je sve drugo? I demokrate i mediji su nebrojeno puta postavljali pitanja o Trumpovoj administraciji, njegovim poslovima, vezama politike koju je vodio i poslova kako ličnih, tako i njegovih prijatelja i saveznika. I, konačno, Kongres ima mogućnost pokretanja procedure opoziva predsjednika (Impeachment).

Eventualno zadržavanje kontrole republikanaca nad Senatom, pomoglo bi Trumpu tek djelimično. Mogao bi imenovati sudije, ne bi bilo prijetnje opozivom, ali bi istrage ostale, samo bi se preselile u Predstavnički dom.

Zašto republikanci gube

Na pitanje što je dovelo do situacije da nakon što su republikanci 2024. pobijedili i u trci za predsjednika i u oba doma Kongresa, sada ovako gube – najjednostavniji odgovor bi bio: Uzrok je Donald Trump. To je tačno, ali samo djelimično. Trumpova avanturistička politika napumpala je cijene goriva i podigla troškove života prosječnog Amerikanca. Ali je toga bilo i ranije. Gorivo je u jednom navratu 2022. čak bilo skuplje nego danas. Srozanju životnog standarda treba dodati i apatiju i slab odziv tradicionalnih republikanskih glasača. Ali i tradiciju.

Stranka iz koje su predsjednici tradicionalno gubi međuizbore. Od kraja II sv. rata do danas bilo je ukupno 20 međuizbora. Predsjednikova stranka je izgubila Predstavnički dom 18 puta. Rijetki su izuzeci da je na međuizborima stranka iz koje je predsjednik zadržala ili povećala većinu u Kongresu.

Uspjelo je to kada su veliki igrači napravili velike stvari – demokratama 1934. nakon što je Franklin D. Roosevelt usred Velike depresije lansirao ekonomski program New Deal koji je spasio Ameriku i vratio Amerikancima vjeru u sistem, i 1998. nakon što je Bill Clinton ostvario vrhunsku ekonomsku stabilnost i rast.

Treći je slučaj uzrokovan dramatičnim događajem. Republikanci su dobili međuizbore 2002, kadaje George W. Bush godinu dana nakon terorističkih napada 11. septembra personifikovao neophodno nacionalno jedinstvo.

Vladajuće stranke, pogotovo ako imaju potpunu vlast – i predsjednika i većinu u oba doma – gube jer kod pobjednika nestaje entuzijazam, a kod opozicije raste mobilizacija i motivacija. Ako je pri tome na vlasti predsjednik koji je problematičan ili kontroverzan – gubitak se povećava dramatično kao npr. nakon afere Watergate, kada su tri mjeseca nakon ostavke predsjednika Richarda Nixona njegovi republikanci izgubili čak 48 mjesta u Kongresu.

Što poslije Trumpa

Ne treba daleko gledati za nalaženje odgovora. Donald Trump se kao predsjednik u SAD ponašao onako kako se u Srbiji ponašao Aleksandar Vučić. Iako su vladali u različitim političkim sistemima, ustavnim okvirima i geopolitičkim okolnostima, dijelili su politički stil nacional-populizma.

Institucije su podredili sebi po sistemu ja sam najvažnija institucija. Političke odluke se nijesudonosile u institucijama, već unutar njihovog najužeg kruga.

Političku scenu su pretvorili u permanentno ratno stanje. Društvo su oštro podijelili na „patriotsku“ većinu i „izdajničku“, „neprijateljsku“ manjinu. Sredina ili kompromis u njihovom političkom rječniku ne postoje.

Ratovali su s kritičkim medijima. Obojica su tvrdili da mediji „šire laži“, Trump ih je proglašavao za „neprijatelje naroda“, a Vučić nazivao „antidržavnim“ i „tajkunskim“. Istovremeno su obojica imala potrebu konstantne dominacije javnim prostorom. Trump je to radio nepredvidivim objavama na društvenim mrežama, a Vučić kroz gotovo svakodnevna, višesatna televizijska obraćanja i vanredne konferencije za medije.

Davali su velika obećanja megaprojekata: Trump je obećavao izgradnju zida i povratak fabrika sloganom „America First“, dok je Vučić koristio narative o „Zlatnom dobu“, izgradnji auto-puteva i projektu EXPO. Obojica su se hvalili istorijskim ekonomskim uspjesima, često koristeći kao „dokaz“ selektivnu statistiku.

Tvrdili su da su pokrenuli privredna čuda: Sprovodili su navodne esencijalne ekonomske reforme, pri čemu je suština dilova ostala izvan očiju javnosti. Trubili su svakodnevno o privrednim čudima, a troškovi života su rasli.

Oni su „žrtve“ i „spasioci“: Obojica su sebe prikazivala kao mučenike koje „mračne sile“ (strane ambasade, domaći izdajnici, globalisti) neprekidno napadaju samo zato što brane interese sopstvene države.

Neprijatelj je elita: Trump se „borio“ protiv „vašingtonskog močvarnog sistema“ (the swamp) i „duboke države“, a Vučić protiv „bivšeg režima“, „tajkuna“ i „kruga dvojke“.

Direktna veza s bazom: Predstavljali su se kao autentični glas „običnog naroda“ – Trump američke radničke klase, a Vučić „običnih, poštenih ljudi“ u Srbiji.

Zahtijevali su apsolutnu lojalnost. Eliminisali su unutar svojih stranka unutarpartijsku opoziciju, a saradnike birali na osnovu lične lojalnosti, a ne stručnosti.

Gradnja spomenika sebi: Imali su potrebu ostavljanja kič građevina kao spomenika sebi – Vučić Beograda na vodi, a Trump vašingtonske Trijumfalne kapije i proširenja Bijele kuće.

Međuizbori su kresanje krila Donaldu Trumpu, prvi, ali presudan korak u okončanju njegove apsolutističke vlasti. Od 3. januara kada novi saziv Kongresa preuzme dužnost Donald Trump će imati veoma ograničenu moć. Kao što je nemoguće zamisliti vladavinu Aleksandra Vučića bez apsolutne kontrole nad Skupštinom Srbije, tako je nemoguća dosadašnja vladavina Donalda Trumpa bez podrške Kongresa.

Trump je u SAD nailazio na snažan otpor duboko ukorijenjenih nezavisnih institucija koje su koliko-toliko ograničavale njegovu moć, dok je Vučić u Srbiji imao sve pod sobom. Zato je i njegov pad bio ovako spektakularan.

U slučaju Trumpa neće biti spektakularnog pada. To će se dešavati kroz niz koraka. Sigurno je da će brojne institucije koje su se i do sada odupirale pokušajima apsolutističke vladavine Donalda Trumpa biti ohrabrene novom političkom realnošću. Ne treba isključiti ni neke nove vjetrove unutar Republikanske stranke.

Trump se ne može treći put kandidovati, a republikanci s njim na vlasti nemaju čemu da se nadaju. Možda pod prijetnjom moguće bipartijske saradnje u kongresnim istragama, a to ne bi bilo prvi put, Trump čak naprasno „odluči“ da odstupi. On je tip vladara koji ne umije da vlada drugačije nego kad drži sve pod kontrolom. Ima poprilično ozbiljnih analitičara koji odavno prognoziraju da će on teško dočekati kraj mandata.

Portal Analitika