Rđava arhitektura ne može se pravdati religijom

Savremena pravoslavna sakralna arhitektura u Crnoj Gori, prema ocjeni arhitekte Miodraga Bajkovića, ne predstavlja nastavak autentične graditeljske tradicije, već njeno potiskivanje nametanjem tuđih arhitektonskih obrazaca.

„Hramovi izgrađeni u potonjih tridesetak godina, koji su lišeni bilo kakve arhitektonske vrijednosti i najveći dio njih estetski nas ugrožava, jasno oslikavaju dubinu ovdašnjega kulturnoga i duhovnoga sunovrata“, kaže Bajković u trećem dijelu intervjua za Antenu M.

Govoreći o nestajanju tradicionalne crnogorske arhitekture, posebno nakon zemljotresa 1979. godine, Bajković upozorava da je izgubljen i dio identiteta prostora. „Izuzev Godinja, slika crmničkoga sela kakvo pamtimo prije aprila 1979. godine više ne postoji. I to je – pa još kako! – gubitak identiteta, jer je vernakularna arhitektura odraz nas samih.“

Kako biste opisali pravoslavnu sakralnu arhitekturu koja je u Crnoj Gori nastajala posljednjih nekoliko decenija?

– Na prijelomu drugoga u treći milenijum, stvarati arhitekturu spram morfoloških i likovnih kanona iz srednjega vijeka nije pitanje pozitivnoga kontinuiteta i pohvalne dosljednosti, već svjesno pristajanje na estetski i ideološki falsifikat, koji pod krinkom tradicije vrši svojevrsnu urbanu, estetsku i identitetsku tiraniju nad savremenim prostorom, a tijem i sviješću onih žitelja Crne Gore koji ne pristaju na bezočne podvale i drske prijevare.

Kako je (i sakralna) arhitektura vjerni odraz vremena, prostora i društvenih prilika u kojima nastaje – odnosno materijalizovani izraz duha vremena, konkretnoga prostora i društvenoga konteksta kroz koji se očitava njegov identitet – hramovi izgrađeni u potonjih tridesetak godina, koji su lišeni bilo kakve arhitektonske vrijednosti i najveći dio njih estetski nas ugrožava, jasno oslikavaju dubinu ovdašnjega kulturnoga i duhovnoga sunovrata.

Ako bismo sa fotografije uklonili sve podatke o mjestu i pokazali nekome crkvu podignutu u Crnoj Gori posljednjih decenija, bi li po njenoj arhitekturi mogao prepoznati da je u Crnoj Gori? Koliko je lokalna osobenost uopšte opstala?

– U tom slučaju nipošto ne bi bilo moguće prepoznati prostor Crne Gore.

Za primjer uzmimo novu crkvu u Plužinama podignutu pokraj Pivskoga jezera, za čiju mi je (nazovi) arhitekturu jedna koleginica, međunarodno poznata, priznata i vrlo ugledna arhitektica, rekla (citiram):

„Boli dok se gleda!“

U samo četrnaest slova sve je rečeno.

Opetujem, ni njezinu fotografiju neću priložiti da stranice ovoga teksta ne bi bile naružene.

Nešto slobodnijim rječnikom od akademskoga – navedena novonastala crkva arhitektonsko je ruglo, to jeste zastiđe u arhitekturi savremenoga doba.

Znamo da poviše samih Plužina postoji prelijepa Crkva Svetoga Jovana Krstitelja, koja je prototip crnogorskih crkava duž cijele naše Domovine, od Pljevalja do Ulcinja i od Rožaja do Igala. Ako se već htjelo držati do graditeljske tradicije – a ne njezine savremene modifikacije kroz osnovnu strukturu volumena i novu interpretaciju arhitektonskih elemenata – kako to da ova autentična crkva nije uzeta za uzor kao crnogorsko nasljeđe, umjesto uvezenoga, tuđega i u crnogorskim vrletima duboko nakaznoga modela?!

Cilj je bjelodano jasan i, nažalost, brutalno predočen.

Može li veliki broj novih objekata određenog arhitektonskog izraza vremenom promijeniti našu predstavu o tome kako „izgleda“ crnogorski identitetski prostor?

– Može, i to se već događa u više crnogorskih gradova.

U tom smislu, za mene je prostor Bara dramatično narušen i naružen izgradnjom tamošnjega sabornog hrama koji, u prostornom i estetskom smislu, predstavlja pravu arhitektonsku skalameriju.

Da ne propuštim reći – neko se može zapitati: kako Bajković za ove takozvane Božje kuće (takozvane jer u njima ne stanuje hrišćanstvo – prim. aut.) može reći da su rugla, zastiđe i skalamerije? Evo kako – sasma lako!

Naime, postoje Božji, nebeski zakoni, kojih se upravo trebaju opako i žestoko pribojavati službenici i vjernici Crkve Srbije – ako je to uopšte crkva. S druge strane, postoje ovozemaljski, stručni – arhitektonski, estetski i umjetnički kriterijumi. Dakle, pomeđu njih nema dodirnih tačaka – radi se o raznolikim opusima. U stvari, vjerska dogma i arhitektonska estetika dva su potpuno različita svijeta, pa se rđava arhitektura nipošto ne može pravdati religijom.

Nadalje, hram u Podgorici jeste proporcionalno usklađen, ali on u suštini reprezentuje anahroni kumbulj i eklektični konglomerat svega i svačega iz povjesnice arhitekture ovdašnjega užega, ali i znatno širega prostora.

Istu matricu prate i izgrađeni objekti u Mojkovcu, Beranama i drugim sredinama, dok su u pripravi novi zahvati na Žabljaku, u Budvi, na Prevlaci kod Tivta i drugđe.

Ova, takozvana, arhitektonska ostvarenja u mojem zanatu (kako arhitekturu đekad rad nazivam) planski i organizovano bivaju promovisana u turističke atrakcije. Tijem ne samo da se iznutra agresivno ugrožava i degradira crnogorsko identitetsko biće koje traje (i do samo jedne ure opstaje) u takvom narušenom i izmijenjenom prostoru, nego evidentna masovnost te neprirodno nametnute, a suštinski sasma beznačajne arhitekture, već uveliko poprima internacionalnu dimenziju.

Kako tumačite širi društveni i politički kontekst tih promjena?

– Sve je pitanje strategije.

I ovo o čemu smo razgovarali, glede postupanja pripadnika Crkve Srbije – čiji je mentalni sklop srednjovjekovni, razbojnički – odraz je dobro osmišljene strategije. Isti je usud i s crnogorskim jezikom, i sa svakim drugim segmentom našega bića, djelanja i postojanja. Danas se, očito, realizuje Tom V srpske bukvice – slikovito rečeno – zlonamjernoga sadržaja pod naslovom Strategija uništenja Crne Gore i crnogorstva:

  • Tom I bilo je Garašaninovo Načertanije.

  • Tom II obuhvatao je period od 1903. do (nenadane) 1941., to jest 1945. godine.

  • Tom III odnosio se na razdoblje 1945–2006. godine.

  • Tom IV doticao je vrijeme (jalove) nezavisne Crne Gore 2006–2020. godine.

  • Tom V sadrži savremenu anticrnogorsku strategiju u ovo doba sramne i sramotne aktuelne bjelaško-četničke, alias klerofašističke vlasti od 2020. godine, pa do daljega.

Danas se identitet prostora mijenja i mimo sakralne arhitekture masovnom gradnjom, nestajanjem starih ambijenata, napuštanjem sela i transformacijom gradova. Da li smo izgubili prepoznatljivost crnogorskog prostora?

– O prepoznatljivosti crnogorskoga prostora moglo se zboriti do začetaka intenzivne industrijalizacije nakon Drugoga svjetskoga rata. Naravna je stvar, industrijalizacija i internacionalizacija u arhitekturi nijesu mogle zaobići ni našu evropsku zemlju. Problem je što smo spomenuti proces industrijalizacije izveli na krajnje drastičan način. Ipak, za razliku, recimo, od Slovenije, koja je izgradnjom raznolikih fabrika ili pogona u manjim mjestima, čak i selima, pokušala i većinom uspjela mudro zadržati ravnotežu selo – grad, u Crnoj Gori se više sprovodio model koncentracije, a ne disperzije.

Naglašavam, zborim o razdoblju 1950-1980. godina (kada je Crna Gora doživjela jednu od najbržih i najšokantnijih transformacija strukture stanovništva u Evropi, đe je udio poljoprivrednog stanovništva pao sa preko 70 % na manje od 20 %). Kod nas se i laka (prerađivačka, ekološki čista) industrija uglavnom, moram tako reći, trpala u gradove, a to je za sobom povlačilo ishitrenu urbanizaciju i masovno napuštanje sela – što je, opetovano, uzrokovalo nužnost ubrzane stambene izgradnje, ali i neminovno opadanje dotadašnje poljoprivredne proizvodnje.

A sad, kao odgovor na Vaše pitanje – konkretno: Crna Gora nakon katastrofalnoga zemljotresa 1979. godine nije napravila strategiju kako obnavljati stare kuće i očuvati sliku sela u basenu Skadarskoga jezera. Zanago se moglo napraviti deset do najviše petnaest različitih tipskih projekata i darivati ih onima koji su namjeravali graditi nove kuće, kada su se već (manje ili više) stradale stare ostavile zanemarene – napuštene. Ti projekti bi se razlikovali glede veličine ukupnoga gabarita (shodno potrebama konkretne famelje), konfiguracije terena, te ambijentalnoga, prirodnoga ili građenoga ruralnoga konteksta – kulturnoga pejzaža uopšte.

Jednomašice (u isti mah), država, odnosno njezine stručne i zakonske institucije, morale su zaštititi poljoprivredno zemljište. Naime, skoro sve nove kuće podignute su na dočevima, njivama, baštinama, livadama, ledinama – ili što bi u Sotonićima rekli: nogaljama, a u Građanima: zgradama. Negda se plodno zemljište strogo šparalo za potrebe domaćinstva, a kuće su se gradile na mjestu koje nije imalo takvu vrijednost.

Navedenim projektima sačuvala bi se osnovna tradicionalna tipologija gradnje – vernakularna arhitektura – poput: brojnim faktorima uslovljene orijentacije, oblikovanja kubusa, proporcija okana, nagiba dvovodnoga (a nikako novouvedenoga četvorovodnoga) krova, položaja skala vanka kuće i podobno (slično).

Materijalizacija bi u jednoj mjeri bila promijenjena, ali, molim lijepo, to je neminovnost koja se (samo) dijelom mora prihvatiti; zato bi, ukupno sagledano, opstali osnovni ruralni koncept i tipologija crnogorske organske arhitekture u tom dijelu Crne Gore. Izuzev Godinja, slika crmničkoga sela kakvo pamtimo prije aprila 1979. godine više ne postoji. I to je – pa još kako! – gubitak identiteta, jer je vernakularna arhitektura odraz nas samih.

Koliko je tradicionalna arhitektura važna za očuvanje kulturnog identiteta jednog naroda?

– Pitanje kontinuiteta identiteta nekoga naroda je pitanje njegovoga opstanka.

Očuvanje kulture svakoga naroda – kao središnjega dijela identiteta – temeljni je uslov samoodržanja.

Nikad ne propuštim iskazati ili napisati sljedeće: Predmet Obnova i zaštita arhitektonskoga nasljeđa predavao mi je prof. dr Peter Fister.

Jednom prilikom, tokom 1984. godine, profesor Fister je pred nama, studentima četvrte godine Arhitektonskoga fakulteta u Ljubljani, izgovorio (citiram – autorov prijevod na crnogorski):

”U cijeloj je Jugoslaviji najkvalitetnije i najvrjednije narodno arhitektonsko nasljeđe tradicionalna: makedonska kuća i crnogorska kuća u basenu Skadarskoga jezera. Kad sam vidio što su Crnogorci, poslije zemljotresa 1979. godine, učinjeli od svojih sela i seoskih kuća – oni za mene više ne postoje.”

Naravno, citirano mi nije bilo prijatno čuti, ali sam i kao student znao da čovjek u potpunosti ima pravicu da tako nešto izjavi.

KRAJ 

Prvi i drugi dio intervjua možete pročitati na linkovima ispod 

https://www.antenam.net/clanak/gradevinske-intervencije-na-crnogorskim-manastirima-bile-su-alat-za-falsifikovanje-i-brisanje-istorije

Dragulj crnogorske sakralne arhitekture postao je ogoljena laž