Dok je nama Spajke, biće para ka kod majke

Dok je nama Spajke, biće para ka kod majke

Piše: Slavko Mandić

–Dok je nama Spajke, biće para ka kod majke, pjevao je vladin hor uz pratnju finansijskog orkestra kojim je, u nedostatku premijerovog meštra od šoldi, dirigovao ministar poljoprivredni, sveobuhvatni deficit.

-Biće, biće, poskakivao je moravac nenadmašni Jokaš, otvarajući novopristigle pakete 400 miliona teškog duga u blindiranoj vladinoj kamari, đe ni tica ne može da priviri. Sem ako ne prokopa nečesovi tunel neđe dolje duboko ispod. Ali ni to nije za brinut, jer ima ko će ga zatrpat čim sve razgrabe pojedinačni slučajevi. Da trag ne ostane i ne vidi se koliko je država oštećena. O kojoj brinu vladajući taman ka o lanjskom snijegu.  Pozove se onaj provjereni grguravi kadar, spreman da zakopa stručno i ekspertski svaku istinu i stvar je riješena. Nema više strogo čuvane tajne, a ako novca zafali, tu je Spajke i eto odnekud opet žive pozajmice, koju ćemo mi vrćati, naša đeca i unučad, a ne on ni njegovi. Koji će biti zbrinuti đe god i kad god to bilo. A desiće se. Mora nekad.

Mnogo je važno što smo se uspješno zadužili, rekoše iz resornog ministarstva dubokoumni čimbenici. Nije lako dobiti uspješan kredit. Jer je između toga i onoga za sveukupnu propast tanka nit. Pa ako ne paziš, ka što nijesu oni prije, neće ti ni litije ni popovi pomoći.  Jer, zborio je nenadmašni Joko(Ono), oni su prije sve to činjeli toliko neuspješno da niko nije znao što je čije iz tijeh paketa. Pa se dešavalo da neki uzmu što im ne pripada po evropskom paf-paf modelu, pa ga je onda đavo ponio. Prevario se. Znali su ali ni slučajno ovoliko koliko ovi danas znaju. Za njih su, prostim jezikom rečeno, bili obični amateri.
-Sad je jasno, sve je naše, konstatovao je na kraju (ili na početku) balade poljoprivredno, rječno, jezersko, morsko, šumarsko, stočni poklisar, ili osoba od najvišeg mogućeg premijerovog povjerenja. Etičar, estetičar, humanista, ekspert za filozofiju morala (skoro koliko Bećir), prefinjene umjetničke raskoši, dostojanstveni potencijal u obliku ljudskog bića, znameniti Joko tinjalica. Junak mašte za odrasle u datim situacijama. Ko upregne sive ćelije na valjan način, samo će mu se kazati o kakvom se kapacitetu radi.

Završio se tako prvi dan najnovijeg kreditnog zaduženja. Koji, valja spomenuti, neće biti potrošen za ono što mnogi misle da oće, no za specifične projekte koje su osmislili 27 ministara, sedam potpreśednika Vlade i premijer. Koji o tome, sem ovaj potonji niti su znali niti sad znaju slovo jedno. Njihov ih je veslač preveslao. Čak i gospodina Vukovića, koji je, reklo bi se, pod stresom i ne umije se snać baš nikako.

Pored svega utisak je da se lakše diše. Ima para ka pljeve. Kasica  prasica nam se puni sporije no što se prazni. To smo mi krivi, a ne on, koji je sve uradio da nam olakša turoban i život bez ambicija. Pokrenuo je zamajac i naše je samo da ga pratimo. Ne uživo, na whatsApp-u, ka svi ostali iz Vlade.

Ovo što se dogodilo sa najnovijim zaduženjem treba tumačiti kao trening za ono veliko spasonosno milijardu teško, koje tek treba da uslijedi. Neće nas to omrčit, kako zbore dobroplaćeni ekonomski stručnjaci i tobošnji ekspertoliki preletačevići, no će nas blagosloviti i učiniti da konačno možemo bez straha uljest u trgovinu i dostojanstveno stat pred državne šaltere đe se porezi plaćaju i prikuplja finansijska opstojnost države. Naravno, taj ciljani programski sadržaj sadrži opšte blagostanje koje će čak dofatiti i umirene umirovljenike. Po nekoj računici koja je procurila, ovaj socijalni pogibelj koji broji 130.000 socijalne pojedinačne opskurnosti, dobiće po 50 € povećanja i još 100 € svako kao nadoknadu za božićnu trpezu. Ili, za ljekove, doktore privatne (jer se redovnim putem ne može privirit ni za šest mjeseci) po prioritetu bolesti, jer jedan pregled košta koliko i Spajićeva jednokratka nadoknada.

Valja se priśetiti, jer nam je pamćenje kratko, da nas je Spajić spašavao mnogo puta do sada. Do vijeka mu fala. Treba mu poperit spomenik neđe. Ne bi loše bilo tamo đe je bio onoga krvavog đenerala što je uteka s postamenta, pa ga ne može sva crnogorska policija nać. Ne iz ideoloških i nekih drugih pobuda, nego krajnje praktičnih, zato što postoji postolje koje bi se za ovu priliko moglo iskoristiti po mnogo nižoj cijeni. Spajić je praktičar, ne onaj kiropraktičar zadužen za diskus herniju, spondilozu, skoliozu, piriformis sindrom, glavobolju, no finansijski praktičar. Barata novcem ka nekadašnji mu lični prijatelj sa teniskim reketom, koji je darivao papi Lavu XIV. Mada se premijer  izuzetno dobro razumije i u sve vrste reketa. Provjereno 100%.

A da je to baš tako i da ga treba poperit na taj postament, spomenik a ne njega, evo i zašto.

Od decembra 2020. godine do danas, Vlada Crne Gore se javno i direktno zaduživala najmanje 10 puta kroz velike aranžmane (emitovanje euroobveznica na međunarodnom tržištu, domaće obveznice i milionske sindicirane kredite), ne računajući redovne manje bilateralne kredite i povlačenja sredstava od međunarodnih institucija za specifične infrastrukturne projekte. Značajan je učinak današnjeg premijera i kad još skroz nije bio ministar finansija, ali se pripremao na litijama i uz pomoć blistavih ekopopova sa tamjanom koji je oštrio svijest i finansijski naum za buduća neka pokoljenja. Kojima je bilo namijenjeno vrćanje kredita, koji su toliko oslačali da su se počeli uzimat više puta godišnje.

Nećemo se baviti onim sitnim zaduženjima do 200 miliona. Samo onim od kojih više boli i tek će boljeti glava.

U decembru 2020. Milojko je uzeo 750 miliona kroz emitovanje državnih obveznica na međunarodnom tržištu. Rok dospijeća je 7 godina a kamatna stopa 2.875%. Navodno zbog izbjegavanja bankrota. To mu je bilo uhodavanje i pripremanje za mart 2024. kada je premijer zadužio Crnu Goru putem emitovanja državnih obveznica na londonskoj berzi u iznosu od 687 miliona eura s kamatnom stopom od 5,8%. Godinu kasnije istorijsko zaduženje, ono od 850 miliona eura, najveće ikad realizovano, stiglo nam je u martu, sa rokom otplate od 7 godina i kamatnom stopom od 4.875%. A što smo mogli s tom sumom da učinimo? Ništa baš. Zato je u decembru iste godine (2025) premijer nabavio uspješnih još 500 (od čega 450 miliona na međunarodnom tržištu) za potrebe fiskalne rezerve, kako su zborili, sa kamatom od 4,5. Najvažnije je kad mlađani premijer ima „prijatelje“ koji mu daju kad prifali u svako doba i dana i noći. Posebno noći.

Ono oko investicija i milijarde koje će nam stizati iz Singapura, Japana, Alabara i sl. ipak je bila samo šala.

Zaduženja je bilo ihaha još. Kroz razne aranžmane i ugovore krpile su se rupe. Inflacija je punila kesu, kao i akcize i pdv. Država je živjela bolje no narod, što je izvjesna Zdenka Petrol javno saopštila građanstvu. No je izgleda nijesu dobro razumjeli. Ono što jesu je jasnoća da se u Crnoj Gori moraju graditi crkve i hramovi. Za to treba novac. I to državni. A da bi se izgradio zajam za vrćanje, crkva koja je Spajića i družinu dovela na vlast potrebno je zadužiti se. Jer otetih 530 crnogorskih hramova i 57 manastira, uz posjede i groblja naših prađevova, đedova i očeva ne zadovoljava nezajažljive potrebe mnogobrojnih popova koji su razmilili po Crnoj Gori. Zato nam treba novca. Malo i za izbore, razumije se. I za partijska zapošljavanja. I za beneficije…

Živnućemo kad nam Spajić poveča plate 60% i penzije crkavicu. Ili ćemo krepat. Brzo će januar pa će nam sve biti jasno. Uz onu narodnu: Crkni magarče do zelene trave.