CRNOGORSKO SLOVENAČKA OSVRTANJA / SLOVENSKO ČERNOGORSKA OZIRANJA 3

CRNOGORSKO SLOVENAČKA OSVRTANJA / SLOVENSKO ČERNOGORSKA OZIRANJA
3

Uskoro iz štampe izlazi dvojezična zbirka eseja CRNOGORSKO SLOVENAČKA OSVRTANJA (SLOVENSKO ČRNOGORSKA OZIRANJA) 3, čiji je izdavač Savez „Kulturni centar crnogorskih društava Slovenije“. Tekstove u knjizi potpisuju: Peđa Ašanin Gole (Osvrtanja: sjećanje, glas i odgovornost pogleda (prolegomena),( Osmijeh prkosa Ljube Ćupića: vječnost uhvaćena u klinču sudbine), (Kad imena postanu pripadnost: između crnogorstva i srpstva), Remzo Skenderović (Slovenački stvaraoci crnogorskog porijekla: Bojan Labović), Jovo Grobovšek (Slovenački stvaraoci crnogorskog porijekla: Momčilo Momo Vuković), Željko Rutović (Miladin Šobić – tragač nade: Sunca žarkog ima svima), Božidar Flajšman (Bilješke s putovanja po Crnoj Gori: partizanski spomenici između istorije, sjećanja i sadašnjosti), Zoran Raičević (Crnogorci u dijaspori: Nema kraja od svijeta Crnogorac đe ne šeta), Iztok Simoniti (O pravoj i pogrešnoj strani istorije), Dejan Jelovac (Vještačka inteligencija kao temelj i horizont transmoderne kulture urbanog turizma i gostoprimstva), Selma Skenderović(Ko se boji tuđeg korova?), Remzija Cucak (Zašto slovenačka književnost).

Zbirku je sa crnogorskog na slovenački, ili obrnuto, preveo Peđa Ašanin Gole, naslovnu stranu uradila je Sandra Hrovat, za izdavača je potpijuje Nenad Martinović a knjigu je finansijski podržalo Ministarstvo dijaspore Crne Gore.

U uvodnom tekstu Peđa Ašanin Gole je napisao:

Osvrtanja: sjećanje, glas i odgovornost pogleda (prolegomena)

Dr Peđa Ašanin Gole

Na naslovnoj strani trećih Osvrtanja nalazi se bik. Njegova slika može prizvati snagu, tvrdoglavost, ranjivost ili bijeg. Značenje nastaje u susretu slike, našeg iskustva i priče koju o njoj ispričamo. U filmu »Bik«, o kojem u ovoj zbirci go- vori reditelj Bojan Labović, bijeg životinje iz klanice pokazuje koliko brzo javna priča borbu za život može pretvoriti u zabavnu vijest. Način pripovijedanja određuje čemu ćemo posvetiti pažnju, a prema čemu ćemo ostati ravnodušni.

Upravo pitanje odgovornosti pogleda povezuje tekstove pred vama.

U prvoj zbirci promišljao sam osvrtanje kao proces stvaranja značenja, u drugoj kao susret misli i duha. Treća otvara pitanje ko može da govori i čija riječ dobija priliku da se čuje. Biramo sliku, određujemo joj okvir, imenujemo je i prenosimo drugima. Pritom nikada ne obuhvatamo sve. Neko stoji iza foto aparata, neko ispred njega; nečije je ime uklesano u spomenik, dok rad drugih ostaje nevidljiv. Uredničko osvrtanje zato uključuje i preispitivanje sopstvenog položaja: koje smo priče umjeli da uključimo u knjigu, koje smo previdjeli i po kojim smo mjerilima procijenili da su vrijedne zajedničkog vremena.

Javna pažnja je ograničen resurs. Novine, film, izložba, komemoracija i digitalna platforma na različite načine određuju šta izbija u prvi plan, a šta prolazi nezapaženo. Zato komunikacija nije samo prenošenje već oblikovanih značenja. Značenja nastaju i izborom glasa, prizora i riječi, redoslijedom priča i odgovorom slušaoca. Ta moć obavezuje i onoga ko pripovijeda i onoga ko čita: prvoga na preciznost, drugoga na pitanje šta u uvjerljivoj priči nedostaje.

U prostoru između njih može nastati javnost sposobna za više od ponavljanja najglasnijih sudova.

Slovenački i crnogorski prostor dugo su se preplitali u zajedničkoj državi, u ustanovama, školama, radionicama, tokom vojne službe i u porodičnim pričama. Nezavisnost dvije države dala je tim vezama nove političke okvire, ali ih nije izbrisala. Razumijevanje tih odnosa traži pogled na svakodnevne prakse: jezik za porodičnim stolom, rad u drugom gradu, pjesmu koja putuje s ljudima ili način na koji mještani brinu o spomeniku. Etnologija nas podsjeća da i svakodnevna upotreba predmeta i riječi nosi istoriju. Identitet u tim okolnostima nastaje kroz postupke, navike i odnose. Čovjek može u sebi nositi više mjesta odjednom, a da ne mora svoju pripadnost dijeliti na jednake djelove niti je bilo kome dokazivati.

To se vidi u životnim putevima dvojice stvaralaca crnogorskog porijekla koji su djelovali u Sloveniji. Remzo Skenderović predstavlja filmskog reditelja Bojana Labovića, koji je još veoma aktivan, a Jovo Grobovšek vajara i konzervatora Moma Vukovića. Jedan posmatra kako mediji i film oblikuju naš odnos prema ranjivosti živog bića; drugi je život posvetio umjetninama na kojima vrijeme, vremenske prilike i ljudska upotreba ostavljaju trag. Njihove oblasti su različite, ali nas obojica suočavaju s pitanjem pažnje. Šta primijeti čovjek koji zastane pred sudbinom bika? Šta restaurator vidi u pukotini kamena pored koje drugi žurno prolaze? U oba slučaja sposobnost da vidimo povezana je s odlukom kako ćemo postupiti.

Vukovićevo djelo otvara i filozofsko pitanje trajanja. Starost sama po sebi ne čuva kulturnu baštinu. Za njeno očuvanje potrebni su znanje, prosuđivanje, sredstva i ljudi spremni da preuzmu odgovornost za svaki zahvat. Kopija Robove fontane čuva njeno prisustvo u javnom prostoru, dok se original može nalaziti u bezbjednijim uslovima. Između njih stoji odluka zajednice šta želi da pokaže, a šta je spremna da sačuva. Grobovšekovo sjećanje na saradnika otkriva i drugi sloj baštine: radne odnose, razgovore, sporove i pomirenja, koje nije moguće smjestiti u muzejski depo. I stručno znanje prenosi se među ljudima, uz strpljenje i povjerenje.

U Osvrtanjima se više puta susrijećemo sa znamenjima istorijskog sjećanja. Fotografija Ljuba Ćupića u eseju o njegovom prkosnom osmijehu bilježi čovjeka u trenutku krajnjeg nasilja. Pjesme Miladina Šobića, o kojima piše Željko Rutović, prenose iskustva slobode, tuge i nade s generacije na generaciju. Slika i pjesma mogu nadživjeti vrijeme u kojem su nastale, pa upravo zato traže pažljivo čitanje i slušanje. Ako čovjeka svedemo na simbol, gubimo okolnosti njegovog života i cijenu njegove odluke. Ako umjetnika proglasimo vlasništvom jednog mjesta ili naroda, osiromašujemo njegovu riječ upućenu svima koji ga osjećaju kao svoga. Sjećanje čuva snagu kada nam dopušta da se od simbola vratimo ljudskoj sudbini.

Božidar Flajšman kreće na put do spomenika Narodnooslobodilačke borbe. Fotografiše ih, razgovara s mještanima, bilježi njihovo stanje i prati kako se mijenja njihovo značenje. Terenski zapis pokazuje da isti spomenik različitim ljudima može značiti žalost, ponos, spor, ravnodušnost ili obavezu prema precima. Etnološki rad ovdje zahtijeva prisustvo na terenu, provjeravanje i slušanje ljudi čija se svakodnevica odvija uz ta obilježja. Njihova sjećanja nisu istovjetna, a ni njihova činjenična osnova nije uvijek podjednako čvrsta. Zato moramo razlikovati istorijski događaj, svjedočenje o njemu i današnju političku upotrebu njegove slike.

Od spomenika koji ostaju na svom mjestu, ponovno objavljivanje teksta Zorana Raičevića iz revije Monitor (1991) vodi nas za ljudima koji su odlazili. Tragove crnogorskih iseljenika prati u evropskim krajevima, uz Suecki kanal, na američkim kontinentima i drugdje; pominje i njihov rad na izgradnji željeznica na prostoru današnje Slovenije. Iseljavanje povezuje s oskudicom, radom, nasiljem i političkim prelomima, ali i s osnivanjem društava i održavanjem veza sa zavičajem. Taj tekst čitamo kao novinski izvor iz 1991. godine. Njegove brojčane procjene, nazivi i tumačenja govore i o vremenu u kojem su zapisani; bez dodatne provjere ne možemo ih uzeti kao današnju statistiku ili konačan istorijski sud. Ljudi su putovali, a imena pod kojima su ih bilježili mijenjala su se.

Tim imenima posvećen je esej Kad imena postanu pripadnost: između crnogorstva i srpstva. Političko tumačenje Sava Brkovića i etnogenetsko istraživanje Špira Kulišića sučeljava s različitim vrstama izvora: poreskim popisima, vladarskim poslanicama, novinama, udžbenicima i crkvenim aktima. Osnivanje Cetinjskog manastira prije obnove Pećke patrijaršije pokazuje zašto političke i crkvene okvire treba čitati u vremenu njihovog nastanka i ne s današnjim značenjima. Slična oznaka ne mora imati isto značenje u svakom vijeku i u svakoj ustanovi. Izvor pokazuje kako je riječ upotrijebljena, ali mnogo manje govori o uvjerenjima svih ljudi na koje se odnosila. Zato nastojim da s jednakom pažnjom razmotrim dokumentovanu srpsku samoidentifikaciju crnogorskih aktera i istorijsku crnogorsku političku posebnost. Oba teksta zajedno postavljaju pitanje ko je mogao da imenuje zajednicu i kako je to ime postalo javno mjerodavno.Pitanje kako živjeti s različitim tumačenjima prošlosti oštro otvara Iztok Simoniti u eseju o raskolu, laičnosti i odnosu vjerske i političke vlasti. Njegove tvrdnje pozivaju na raspravu, pa i na neslaganje. Javnom prostoru takva rasprava treba: ona zahtijeva argumente, provjeru izvora i mogućnost odgovora.

Kritikujući institucije, moramo sačuvati osjećaj za dostojanstvo ljudi koji im pripadaju ili vjeruju drugačije od nas. Demokratska zajednica svoju snagu pokazuje time što sporovima postavlja poštena pravila, a svima priznaje jednako pravo na javnu riječ. To je zahtjevan zadatak, naročito tamo gdje su istorijske rane još dio savremenog političkog govora. Dejan Jelovac pogled okreće budućnosti, gradu, turizmu i mogućnostima vještačke inteligencije. O urbanom prostoru razmišlja kao o mjestu susreta, a o tehnologiji kao o sredstvu koje bi moglo olakšati snalaženje i gostoprimstvo.

Njegova izrazito polemična teza u ovoj se knjizi susrijeće s terenskim razgovorima u selima i s radom stručnjaka u mjestima udaljenim od centara. Ta razlika je plodna: otvara pitanje gdje nastaje javnost i čije znanje uzimamo u obzir kada planiramo budućnost. Digitalni sistemi mogu otkriti puteve koje bismo inače previdjeli; odluke o tome koji su putevi važni uvijek se tiču ljudi. Ko je vidljiv u podacima, koji jezik usluga razumije, ko može da učestvuje, a ko postaje samo predmet preporuke? Tehnološka novina dobija društveni smisao tek kada odgovorimo na takva pitanja.

Najneposrednije nas na razmišljanje o glasu pozivaju Selma Skenderović i Remzija Cucak. Selma u tekstu koji ponovo objavljujemo piše o očekivanjima koja drugi vezuju za njeno ime, naglasak i pretpostavljeni maternji jezik.

Iskustvo književnice koja se u slovenačkom osjeća kao kod kuće otkriva težinu naizgled bezazlenog pitanja: ko ima pravo da drugome određuje koji jezik je zaista njegov? Remzija svoj put ka slovenačkoj književnosti započinje sjećanjem na profesorku koja je živjela s dva doma i svojim predavanjima joj otvorila novi književni svijet. Ove dvije priče dolaze iz različitih životnih iskustava. Zajedno pokazuju da jezik živi kroz upotrebu, učenje, naklonost i institucije. U njemu čovjek može pronaći dom, a drugi mu mogu osporiti pravo da u taj dom uđe.

Zato je dvojezičnost Osvrtanja urednički i komunikacijski čin. Svaki prilog obraća se čitaocu na slovenačkom i crnogorskom jeziku. Prevođenje traži odluke o tonu, ritmu, istorijskom prizvuku i značenju riječi koje u jednom prostoru zvuče blisko, a u drugom bude drukčije predstave. Prevod otvara tekst novom sagovorniku; pritom nas uči da isto iskustvo ne možemo podrazumijevati samo zato što su jezici srodni. Takav rad zahtijeva pažnju i spremnost na ispravku.

Posebno kada riječima ljude razvrstavamo prema porijeklu, vjeri ili jeziku, preciznost je oblik poštovanja.

Treća Osvrtanja, vjerovatno i zadnja, okupljaju sjećanja, lična svjedočenja, terenske bilješke, novinski dokument, istorijsku analizu i izrazito polemične rasprave. Njihovi autori govore iz različitih iskustava i pozivaju na različite odgovore. Čitalac ima priliku da uporedi njihove poglede, da im prigovori i uz njih izoštri sopstveni. U tome vidim smisao zajedničke knjige: da omogući susret u kojem se može govoriti jasno, slušati pažljivo i priznati i ono što još ne znamo. Kada okrenemo posljednju stranicu, osvrtanje će se nastaviti u našim razgovorima, u odnosu prema baštini i u tome kako ćemo saslušati čovjeka koji ulazi u naš prostor sa svojim jezikom i svojom pričom.

Oziranja: spomin, glas in odgovornost pogleda (prolegomena)

Dr Pedja Ašanin Gole

Na naslovnici tretjih Oziranj je bik. Njegova podoba lahko prikliče moč, trmo, ranljivost ali beg. Pomen nastane v srečanju med podobo, našimi izkušnjami in zgodbo, ki jo o njej povemo. V filmu »Bik«, o katerem v tej zbirki govori
režiser Bojan Labović, pobeg živali iz klavnice razkrije, kako hitro lahko javna pripoved boj za življenje spremeni v zabavno novico. Način pripovedovanja določa, čemu bomo namenili pozornost in ob čem bomo ostali ravnodušni.
Prav vprašanje odgovornosti za pogled povezuje besedila, ki so pred vami.
V prvi zbirki sem oziranje premišljeval kot proces ustvarjanja pomena; v drugi kot srečanje misli in duha. Tretja odpira vprašanje, kdo sme pomen izreči in kdo
ima možnost, da je slišan. Izberemo podobo, ji določimo okvir, jo poimenujemo in posredujemo drugim. Pri tem nikoli ne zajamemo vsega. Nekdo stoji za fotografskim aparatom, nekdo pred njim; ime nekoga je vklesano v spomenik, delo drugih ostane nevidno. Uredniško oziranje zato vključuje tudi premislek o lastnem položaju: katere zgodbe smo znali povabiti v knjigo, katere smo spregledali in po kakšnih merilih smo presodili, da so vredne skupnega časa.
Javna pozornost je omejena dobrina. Časopis, film, razstava, spominska slovesnost in digitalna platforma na različne načine določajo, kaj stopi v ospredje in kaj zdrsne mimo. Zato komuniciranje ni le prenos že izdelanih pomenov. Pomeni se oblikujejo tudi v izbiri glasu, prizora in besede, v vrstnem redu zgodb in v odzivu poslušalca. Ta moč nalaga odgovornost tako pripovedovalcu kot bralcu: prvega zavezuje k natančnosti, drugega k vprašanju, kaj v prepričljivi zgodbi manjka. V prostoru med njima lahko nastane javnost, ki zmore več od ponavljanja najglasnejših sodb.
Slovenski in črnogorski prostor sta se dolgo srečevala v isti državi, v ustanovah, šolah, delavnicah, na vojaških poteh in v družinskih zgodbah. Samostojni državi sta temu sobivanju dali nove politične okvire, starih povezav pa nista
izbrisali. Razumevanje teh razmerij zahteva pogled v vsakdanje prakse: v jezik za družinsko mizo, delo v tujem mestu, pesem, ki potuje z ljudmi, ali v način, kako domačini skrbijo za spomenik. Narodoslovje nas spomni, da je tudi vsakdanja raba predmetov in besed nosilka zgodovine. Identiteta v teh okoliščinah nastaja skozi ravnanje, navade in odnose. Človek lahko nosi več krajev
hkrati, ne da bi moral svojo pripadnost razdeliti na enake dele ali jo komur koli dokazovati.
To se pokaže v življenjskih poteh dveh ustvarjalcev črnogorskega porekla, ki sta delovala v Sloveniji. Remzo Skenderović predstavi filmskega režiserja Bojana Labovića, ki je še dejaven, Jovo Grobovšek pa kiparja in konservatorja Moma Vukovića. Eden opazuje, kako mediji in film oblikujejo naš odziv na ranljivost živega bitja; drugi je življenje posvetil umetninam, ki jim čas, vreme in človeška raba spreminjajo podobo. Njuni področji sta različni, vendar oba pred nas postavljata vprašanje pozornosti. Kaj opazi človek, ki se ustavi ob usodi bika? Kaj
vidi restavrator v razpoki kamna, mimo katere drugi pohitijo? V obeh primerih je sposobnost gledanja povezana z odločitvijo, kako ravnati.
Vukovićevo delo odpira tudi filozofsko vprašanje trajanja. Kulturne dediščine ne ohranja že njena starost. Zanjo so potrebni znanje, presoja, sredstva inljudje, ki sprejmejo odgovornost za poseg. Kopija Robbovega vodnjaka omo-
goča navzočnost podobe v javnem prostoru, izvirnik pa lahko živi v varnejših razmerah. Med obema stoji odločitev skupnosti o tem, kaj želi pokazati in kaj je pripravljena varovati. Grobovškov spomin na sodelavca ob tem razkrije še drugo plast dediščine: delovne odnose, pogovore, spore in sprave, ki jih ni mogoče shraniti v muzejski depo. Tudi strokovno znanje se prenaša med ljudmi, s potrpežljivostjo in zaupanjem.
V Oziranjih se večkrat srečamo z znamenji zgodovinskega spomina. Fotografija Ljuba Čupića v eseju o njegovem kljubovalnem nasmehu ujame človeka v trenutku skrajnega nasilja. Pesmi Miladina Šobića, o katerih piše Željko Rutović, prenašajo izkušnje svobode, žalosti in upanja med generacijami. Podoba in pesem zmoreta preseči čas svojega nastanka, prav zato pa terjata pozorno branje in poslušanje.
Če človeka skrčimo na znamenje, izgubimo okoliščine njegovega življenja in ceno njegove odločitve. Če umetnika zapremo v lastništvo enega kraja ali naroda, osiromašimo njegov nagovor vsem, ki ga prepoznajo za svojega. Spomin ohranja svojo moč, ko dopušča, da se vrnemo od simbola k človeški usodi.
Božidar Flajšman se k spomenikom narodnoosvobodilnega boja odpravi na pot. Fotografira jih, posluša domačine, beleži njihovo stanje in spremlja, kako se njihov pomen spreminja. Terenski zapis pokaže, da isti spomenik za ljudi
lahko pomeni žalovanje, ponos, spor, brezbrižnost ali obveznost do prednikov.
Narodoslovno delo tu zahteva navzočnost, preverjanje in poslušanje ljudi, katerih vsakdan poteka ob teh obeležjih. Njihovi spomini niso vsi enaki in tudi njihova dejanska podlaga ni vedno enako trdna. Prav zato moramo razlikovati med zgodovinskim dogodkom, pričevanjem o njem in današnjo politično rabo njegove podobe.
Od spomenikov, ki ostajajo na svojem kraju, nas ponatis članka Zorana Raičevića iz revije Monitor (1991) popelje za ljudmi, ki so odhajali. Sledi črnogorskih izseljencev išče v evropskih krajih, ob Sueškem prekopu, v Amerikah
in drugod; med drugim opisuje njihovo delo pri gradnji železnic na območju današnje Slovenije. Izseljevanje povezuje s pomanjkanjem, delom, nasiljem in političnimi prelomi, obenem pa z nastajanjem društev in vezi z domovino.
Članek beremo kot časopisni vir iz leta 1991. Njegove številčne ocene, poimenovanja in razlage govorijo tudi o času, v katerem so bile zapisane; brez dodatnega preverjanja jih ne moremo prevzeti kot današnjo statistiko ali dokončno zgodovinsko sodbo. Ljudje so potovali, imena, s katerimi so jih popisovali, pa so se spreminjala.
Prav k tem imenom se obrne esej Ko imena postanejo pripadnost: med črnogorstvom in srbstvom. Politično razlago Sava Brkovića in etnogenetsko raziskavo Špira Kulišića sooči z različnimi vrstami virov: davčnimi popisi,
vladarskimi poslanicami, časopisjem, učbeniki in cerkvenimi akti. Ustanovitev cetinjskega samostana pred obnovitvijo Pećke patriaršije je pomenljiv primer, zakaj je treba politične in cerkvene okvire brati v času njihovega nastanka, ne z njihovim današnjim pomenom. Podobna oznaka nima nujno istega pomena v vsakem stoletju in v vsaki ustanovi. Vir pove, kako je bila beseda uporabljena; o
prepričanju vseh ljudi, na katere se je nanašala, pove precej manj. Zato si prizadevam enako natančno obravnavati dokumentirano srbsko samoidentifikacijo
črnogorskih akterjev in zgodovinsko črnogorsko politično posebnost. Obe besedili skupaj sprašujeta, kdo je smel skupnost poimenovati in kako je to ime postalo javno veljavno.
Vprašanje, kako živeti z različnimi razlagami preteklosti, ostro odpre Iztok Simoniti v eseju o razkolu, laičnosti in razmerju med versko ter politično oblastjo. Njegove trditve vabijo k razpravi in tudi k ugovoru. Javni prostor takšno
razpravo potrebuje: terja argumente, preverjanje virov in možnost odgovora. Ob kritiki institucij je treba ohraniti občutek za dostojanstvo ljudi, ki jim pripadajo ali verujejo drugače od nas. Demokratična skupnost se izkaže v tem, da sporom določi poštene pogoje in vsem prizna enako pravico do javne besede.
To je zahtevna naloga, posebno tam, kjer so zgodovinske rane še vedno del sedanjih političnih govorov.
Dejan Jelovac pogled usmeri naprej, v mesto, turizem in možnosti umetne inteligence. Razmišlja o urbanem prostoru kot kraju srečevanja ter o tehnologiji, ki
bi lahko olajšala orientacijo in gostoljubje. Njegova izrazito polemična teza se v tej knjigi sreča s terenskimi pogovori iz vasi in z delom strokovnjakov v krajih, oddaljenih od središč. Ta razlika je rodovitna: odpira vprašanje, kje nastaja javnost in čigavo znanje upoštevamo, ko načrtujemo prihodnost. Digitalni sistemi lahko razkrijejo poti, ki bi jih sicer spregledali; odločitve o tem, katere poti
so pomembne, pa vedno zadevajo ljudi. Kdo je v podatkih viden, kateri jezik razume storitev, kdo lahko sodeluje in kdo postane zgolj predmet priporočila?
Tehnološka novost dobi družbeni pomen šele v odgovoru na takšna vprašanja.
Najbolj neposredno nas k premisleku o glasu povabita Selma Skenderović in Remzija Cucak. Ponatis Selminega besedila je o pričakovanjih, ki jih drugi pritaknejo njenemu imenu, naglasu in domnevnemu maternemu jeziku. Izkušnja pisateljice, ki se v slovenščini počuti doma, razkrije moč na videz nedolžnega vprašanja: kdo ima pravico določiti, kateri jezik je za drugega zares njegov?
Remzija svojo pot k slovenski književnosti začne pri učiteljici, ki je živela z dvema domovoma in ji je s predavanji odprla nov literarni svet. Ti zgodbi
govorita iz različnih življenjskih položajev. Skupaj kažeta, da jezik živi skozi rabo, učenje, naklonjenost in ustanove. V njem lahko človek najde dom, vanj pa mu lahko nekdo drug postavi prag.
Zato je dvojezičnost Oziranj uredniško in komunikacijsko dejanje. Vsak prispevek nagovori bralca v slovenščini in črnogorščini. Prevajanje zahteva odločitev o tonu, ritmu, zgodovinskem prizvoku in pomenu besed, ki v enem
prostoru zvenijo domače, v drugem pa zbujajo drugačne predstave. Prevod odpre besedilo novemu sogovorniku; ob tem nas uči, da enake izkušnje ni mogoče predpostaviti samo zato, ker sta si jezika sorodna. Takšno delo potrebuje
skrbnost, pa tudi pripravljenost na popravek. Posebno pri besedah, s katerimi ljudi razvrščamo po poreklu, veri ali jeziku, je natančnost oblika spoštovanja.
Tretja, najbrž tudi zadnja Oziranja združujejo spomine, osebna pričevanja, terenske zapiske, časopisni dokument, zgodovinsko analizo in izrazito polemične razprave. Njihovi avtorji govorijo iz različnih izkušenj in vabijo k različnim od-
govorom. Bralec ima priložnost, da njihove poglede primerja, jim ugovarja in ob njih izostri svojega. V tem vidim smisel skupne knjige: omogočiti srečanje, v
katerem je mogoče govoriti jasno, poslušati pozorno in priznati tudi tisto, česar še ne vemo. Po zadnji prebrani strani se lahko delo oziranja nadaljuje v naših pogovorih, v ravnanju z dediščino in v tem, kako bomo prisluhnili človeku, ki vstopa v naš prostor s svojim jezikom in svojo zgodbo.