Rat za Crnu Goru nije počeo 1918. godine

Crna Gora nije izgubila državu 1918. godine odjednom. Za publicistu, kulturologa i istoričara književnosti Dragana B. Perovića, njenom političkom nestanku prethodile su decenije borbe za to kako će Crnogorci razumjeti sopstvenu državu, prošlost i identitet.

„Prije nego što neka država bude politički uklonjena, potrebno je stvoriti predstavu da njena samostalnost nije prirodna“, kaže Perović.

Ta priča, prema dokumentima koje analizira, vodi najmanje sedamdesetak godina unazad, do Načertanija, prvih organizovanih mreža političkog uticaja i vremena u kojem su Beograd i Cetinje javno govorili o savezništvu, oslobođenju i zajedničkoj budućnosti, dok su se istovremeno unutar Crne Gore gradile mreže uticaja.

Uticajni ljudi, kako dokumentuje Perović, trebalo je da budu pridobijani novcem, položajima i drugim koristima, a predlagano je da im se novac daje periodično, tako da poprimi oblik svojevrsne plate.

Istovremeno, školovanje crnogorske đece u Srbiji zamišljano je kao dugoročna politička investicija: „Da se na ovome izranije u velikom prostranstvu radilo, naša politika ne bi danas na nikakve teškoće nailazila.“

Perović ukazuje i na efekte političke borbe u vidu pamfleta, novina, anonimnih proglasa i političke emigracije koja napada knjaza Nikolu i dinastiju Petrović, predstavljajući njihovu politiku kao prepreku „narodnom jedinstvu“.

„Propaganda će početkom XX vijeka posegnuti i za falsifikovanim dokumentom – navodnim tajnim ugovorom Crne Gore i Austro-Ugarske, koji je korišćen za kompromitovanje crnogorskog vladara i države“, kaže Perović.

U razgovoru za Antenu M, kroz dokumente i tajne prepiske, Dragan B. Perović čitaoce vodi od Ilije Garašanina i Načertanija do Milana Piroćanca i njegovog izvještaja sa Cetinja, pokazujući kako se politički uticaj širio preko agenata i glavara, knjiga i učitelja, novca i obrazovanja. Ali i kako se iz tajnog djelovanja postepeno prešlo na proizvodnju „narodne volje“.

Godine 1918. Crna Gora nestaje kao država. Da li je njeno političko ukidanje bilo završnica procesa koji je mnogo ranije počeo na polju identiteta i istorijskog narativa?

– Kada se govori o nestanku Crne Gore 1918. godine, najčešće se počinje od kraja.

Od tzv. Podgoričke skupštine. Od dolaska srpske vojske i saveznika. Od detronizacije kralja Nikole i ukidanja Crnogorske pravoslavne crkve. Od Božićnog ustanka. Od nestanka crnogorske države sa političke karte Evrope.

Ali država rijetko nestane onoga dana kada joj se ukinu institucije. Čak ni onda kada propagator bezuslovnog prisajedinjenja Crne Gore Srbiji, Savo Fatić, iznese famozni zaključak, da parafraziramo, „da smo do juče bili Crnogorci, a od danas smo Srbi”.

Mnogo prije toga počinje borba za njeno mjesto u svijesti ljudi.

Prije nego što neka država bude politički uklonjena, potrebno je stvoriti predstavu da njena samostalnost nije prirodna, da je njena posebnost prepreka nekom „višem“ cilju, da njen vladar ugrožava interese šire zajednice, a da njeno postojanje predstavlja prolaznu istorijsku epizodu.

Zato priču o 1918. godini ne treba početi 1918. Treba se vratiti najmanje sedamdesetak i više godina unazad u odnosu na tu godinu. U Srbiju 1844. godine.

I jednom dokumentu čiji će uticaj, tumačenja i politička upotreba decenijama opterećivati odnose dvije zemlje.

Njegovo ime je Načertanije.

Da naglasimo na početku, neminovno ćemo ponavljati neka ranija pisanja. Śedoci smo da se svakodnevno bombardovani raznim izmišljotinama, mitomanskim porukama, lažnim mitovima, kojima se nastoji dati status istine. Na drugoj strani, mi kao da se stidimo da insistiramo na faktima i stvarnoj istini. Crna Gora nema potrebu ništa da izmišlja ili mitologizuje. Svaki njen hod kroz istoriju je utemeljen i potvrđen.

Šta je Načertanije predstavljao za Crnu Goru i koliko je politika koja je iz njega proizašla odredila kasniji odnos Srbije prema Crnoj Gori? Taj dokument je trebalo da ostane tajna?

– Načertanije Ilije Garašanina nastalo je 1844. godine kao program spoljne i nacionalne politike Kneževine Srbije.

Decenijama nije bilo poznato široj javnosti. Objavljeno je tek početkom XX vijeka, kada je već postalo predmet brojnih tumačenja i sporova. Prvu cjelovitu analizu dao je 1931. godine Dragoslav Stranjaković objavljujući ga pod naslovom “Jugoslovenski i nacionalni državni program kneževine Srbije iz 1844. god.”. Od tada istoriografija nastanak Načertanija vezuje za saradnju Garašanina sa Čehom Františekom Zahom, predstavnikom poljske političke emigracije okupljene oko kneza Adama Čartoriskog. Zahov širi južnoslovenski koncept Garašanin je prilagodio interesima tadašnje Srbije.

To je važna činjenica. Jer Načertanije nije nastalo ni iz čega.

Poljski emigrantski krug oko Čartoriskog tražio je način da se na Balkanu stvori politička snaga sposobna da oslabi uticaj Rusije i Austrije. Srbija je u tim planovima viđena kao moguće središte okupljanja Južnih Slovena.

Ali Garašanin nije jednostavno prepisao ponuđeni projekat. Iz njega je uzeo ono što je odgovaralo njegovoj viziji Srbije.

Upravo tu počinje priča koja je za Crnu Goru mnogo važnija od rasprave o tome ko je napisao prvu verziju dokumenta.

Kako navodi i srpski istoričar Dušan Bataković, Načertanije je nastalo kroz saradnju Garašanina i Zaha, ali je izvorni koncept izmijenjen i prilagođen srpskim državnim ciljevima.

U tekstu(https://montenegrina.net/spijunski-rat-izmedu-srbije-i-crne-gore-dragan-b-perovic/) na kojem je zasnovan ovaj komentar ukazao sam na jednu od ključnih promjena: tamo gdje je Zahov projekat polazio od šire južnoslovenske koncepcije, Garašanin je politički centar sve jasnije smještao u Srbiju.

To nije bila samo igra riječima. U politici riječ često prethodi granici.

Kada i zbog čega Crna Gora, od mogućeg partnera Srbije u oslobađanju hrišćanskog stanovništva od Osmanskog carstva, počinje da se posmatra i kao politički problem?

– Sredinom XIX vijeka Crna Gora nije bila beznačajna balkanska periferija.

Bila je mala i siromašna, ali je imala ono što Srbija još nije u potpunosti imala: dugu tradiciju političke posebnosti, ratnički ugled, dinastiju koja je decenijama bila simbol otpora Osmanskom carstvu i snažan uticaj na pravoslavno stanovništvo u Hercegovini i okolnim oblastima.

Zbog toga je istovremeno mogla biti dragocjen saveznik i ozbiljan konkurent.

I Srbija i Crna Gora razmišljale su o oslobođenju hrišćanskog stanovništva pod Osmanskim carstvom. I u Beogradu i na Cetinju postojale su ideje o širem povezivanju Južnih Slovena. Problem nije bio u ideji saradnje. Problem počinje onda kada dvije državne politike više ne zamišljaju budućnost na isti način.

Ko će biti politički centar budućeg okupljanja? Ko će voditi oslobođenje? Koja će dinastija biti na čelu buduće države? I, na kraju, hoće li u toj budućoj konstrukciji postojati Crna Gora kao politički subjekt?

Načertanije je važno upravo zato što pokazuje da se u Beogradu već sredinom XIX vijeka razmišlja dugoročno. Dokument sadrži posebna razmatranja o Bosni, Hercegovini, Crnoj Gori i sjevernoj Albaniji, a političko djelovanje nije zamišljeno samo kao klasična diplomatija.

Trebalo je stvarati veze. Prikupljati informacije. Pridobijati ljude. Širiti politički uticaj. Oblikovati raspoloženje stanovništva. Drugim riječima, voditi politiku i tamo đe država formalno nema vlast.

I širiti propagandu, koja u prvo vrijeme nije ni ličila na ono što danas podrazumijevamo propagandom? Kako je taj sistem zapravo funkcionisao, ko su bili ljudi preko kojih se djelovalo, kako su se gradile mreže uticaja?

– Riječ „propaganda“ danas uglavnom povezujemo sa televizijom, portalima, društvenim mrežama, botovima i političkim kampanjama. Sredinom XIX vijeka ona je izgledala drugačije.

Garašanin je organizovao mrežu povjerenika i agenata širom balkanskog prostora. Samo da dodamo, takve mreže agenata i doušnika bilo je i ranije, samo je ovaj rad Garašanin doveo do savršenstva. Savremena istoriografija potvrđuje da je Garašaninova politika uključivala izgradnju mreže povjerljivih ljudi i agenata kao instrument srpske spoljne politike.

U Crnoj Gori takav rad dobija posebnu dimenziju.

Nije bilo dovoljno održavati dobre odnose sa vladarom.Trebalo je znati ko okružuje Njegoša, kasnije knjaza Danila i knjaza Nikolu. Ko ima uticaj. Ko je nezadovoljan. Ko se može pridobiti. Ko može posredovati. Ko može uticati na dvorsku politiku. Ko je naklonjen Beogradu, a ko Francuskoj, Austriji ili Rusiji.

U materijalu koji sam istraživao vidi se postepeno razvijanje upravo takvog sistema: povjerenici, agenti, sveštenici, učitelji, knjige, štampa i lične veze postaju sredstva političkog djelovanja.

To je možda najvažnija tačka za razumijevanje svega što će uslijediti.

Crna Gora se više ne posmatra samo spolja.

Počinje se proučavati iznutra.

Koliko je Garašanin posvećivao pažnje propagandi i izgradnji mreže može se viđeti iz zvaničnih izvještaja iz onoga doba. Po Ustavima propagande za 1849/50. i 1850/51. godinu, vidi se da je srpska vlada na ime propagande godišnje trošila 4-5000 talira. “Novac je trošen na plate funkcionerima organizacije, na putovanja i na prepisku. Međutim, bilo je funkcionera koji su kao veliki rodoljubi i prilično imućni ljudi radili besplatno na organizaciji političke propagande.

Pod platom je bilo 28 lica: jedan kolovođa (Matija Ban, jer je drugi kolovođa Toma Kovačević bio činovnik (kaznačej) u Ministarstvu unutrašnjih djela – u vojnom odjeljenju, i kao takav otpravljao je dužnost kolovođe); dvanaest agenata; jedan kurir; dvojica momaka kod kolovođe i dvanaest momaka kod agenata. Južnom kolovođi Matiji Banu poglavar će odrediti platu prema njegovim potrebama (kolovođi je godišnja naknada samo za putovanje bila oko 200 talira; tj. 20 dukata)… Da bi se agenti uvjerili da je rad na političkoj propagandi sasvim ozbiljna stvar i da bi sa što više volje i elana svoju dužnost otpravljali u ustavu je određeno da im se dade plata unaprijed za pola godine.“

Borba za čovjeka očigledno je bila važnija je od borbe za granicu. Koliko se rano u Garašaninovoj politici prepoznaje da se na Crnu Goru može dugoročno uticati ne samo preko njenog vladara i političkih veza, već preko obrazovanja i ljudi koji će jednoga dana činiti njenu elitu?

– Jedna od najsavremenijih osobina politike toga vremena jeste rano razumijevanje značaja obrazovanja.

Ako želite da dugoročno utičete na neku zemlju, nije dovoljno da pridobijete njenog vladara.Vladari umiru. Vlade padaju. Savezi se mijenjaju. Ali generacija obrazovana u određenom političkom i kulturnom sistemu može decenijama proizvoditi posljedice.

U Garašaninovom krugu zato se pojavljuju ideje da se ljudi iz Crne Gore vezuju za Srbiju školovanjem, položajima i ličnim vezama.

U svome radu „Politička propaganda Srbije u jugoslovenskim pokrajinama“D. Stranjaković navodi jedan od planova da se Njegošev nasljednik dovede u Srbiju na vaspitanje. Tako bi budući crnogorski vladar bio “uvek obavezan prema njoj i nalaziće se u nekoliko pod uticajem politike koja se bude vodila u Beogradu”.

To je detalj kojem vrijedi posvetiti pažnju.

Jer pokazuje da je još prije stvaranja modernih sredstava masovne komunikacije postojalo razumijevanje jednog jednostavnog principa:ko utiče na obrazovanje buduće elite, utiče na buduću politiku države.

Dvadesetak godina kasnije Garašaninov čovjek na Cetinju Milan Piroćanac formulisaće to gotovo brutalno jasno.

Kakvu su ulogu u tom procesu imale knjige? Da li se preko njih pokušavao mijenjati i način na koji će nove generacije u Crnoj Gori razumijevati sopstvenu prošlost i identitet?

– Uz ljude putuju i knjige.

Danas nam može djelovati prećerano govoriti o knjizi kao instrumentu političkog uticaja.

U XIX vijeku knjiga je bila ono što su danas televizija, portali i društvene mreže zajedno.Ona nije prenosila samo podatke.Određivala je okvir u kojem će čitalac razumjeti prošlost.

Ako jedna generacija istoriju svoje zemlje upoznaje iz knjiga proizvedenih u drugom političkom centru, ona nužno preuzima makar dio njegovih kategorija, prioriteta i pogleda na prošlost.

Zato u tadašnjoj prepisci nailazimo na knjige kao dio političkog djelovanja prema okolnim područjima. Iz Garašaninovog programa znamo da je naglašavao koliko je važno štampati i slati knjige u krajeve đe je trebalo obezbijediti srpsku dominaciju. Garašanin preko Jovana Vaclika (Čeh Jan Vaclik, bio je prvo sekretar knjaza Danila, a kasnije knjaza Nikole) uspijeva da ubaci knjige koje su bitno uticale na svijest crnogorske mladeži. Sve je to potpomagano djelatnošću njegovih agenata koji su kao učitelji i popovi dolazili da rade u Crnoj Gori govoreći “uvijek kao o istom” i izjednačavajući vjersko i nacionalno, sve u cilju lakšeg utapanja Crne Gore u zamišljenu Veliku Srbiju. Najbolje śedočanstvo o tome je Garašaninovo pismo Vacliku:

“Gospodine, U odgovoru na poštovano pismo vaše od 20. septembra, imam čest javiti Vam, da sam učinio što je potrebno bilo te su knjige po priloženom pod/spisku iz naše knjigopečatnje u pet sanduka pod markom M.g (Montenegro) tranzito za Crnu Goru, rekomandirane na g. Stefana Bjeladinovića u Kotoru, 13. tek. mjeseca poslane.

Neke knjige, kao: tolkovanja jevanđelija, logike kratke i prostrane, antropologija, psihologija, pjenija koje je takođe Crnogorsko Praviteljstvo iskalo, nisu poslate zato, što je od tih knjiga u našoj knjigopečatnji nestalo, a neke kod nas nisu nikako ni pečatane niti ih ima na prodaju. Naprotiv poslato je Istorija srbskij prostrani 100 komada, Istorija srbskij kratki 100 komada; Srbljaka 2 komada; po sledova… ja usop…h na Sv.Pashu 20, Crkveni Bogoslovija 20 komada, koje praviteljstvo Crnogorsko nije zahtevalo. Svr prijema ovih knjiga imate dobrotu, gospodine u svoje vreme izvestiti me.

Izvolite, gospodine, primiti ovom prilikom uverenje moga otmenoga poštovanja. I. Garašanin”.

Nema za Crnogorce knjiga iz logike, tolkovanja jevanjđelija, antropologije, psihologije, ali im se šalje ono što nijesu tražili, istorija srbskij prostranih i kratkih.

U kojem trenutku takav politički, obrazovni i kulturni uticaj počinje da zadire i u nacionalnu svijest Crnogoraca?

– Najvažniji mehanizam nije bio u tome da se Crnogorcima jednostavno kaže: vi nijeste ono što mislite da jeste.

Tako propaganda rijetko uspijeva.Mnogo je djelotvorniji drugi metod. Postojećem identitetu dodate širu političku interpretaciju. Zatim tu širu interpretaciju postepeno pretvarate u jedinu. A onda posebnost proglašavate provincijalizmom, separatizmom ili preprekom „opštem interesu“.

Tako se politički identitet ne briše jednim potezom. On se prvo relativizuje.

Kada se u tom procesu pojavljuje riječ „separatizam“ i šta je njena politička funkcija u odnosu prema Crnoj Gori?

– Ovo je posebno važno za kasniju istoriju Crne Gore.

Crnogorska državna samostalnost u jednom trenutku počinje se prikazivati ne kao prirodno pravo postojeće države, već kao prepreka većem nacionalnom projektu.Tu nastaje jedan paradoks koji će Crnu Goru pratiti dugo.

Država koja postoji pokušava da vodi sopstvenu politiku, a upravo se ta samostalna politika može predstaviti kao „separatizam“.

Od čega se odvaja država koja već postoji? To pitanje gotovo da nestaje iz propagandne konstrukcije. Termin je politički koristan upravo zato što mijenja polaznu tačku.

Više nije potrebno dokazivati zašto Crna Gora treba da se utopi u veću političku zajednicu. Sada crnogorska vlast mora objašnjavati zašto želi da ostane posebna. To je potpuna zamjena teza.

Kod Piroćanca ćemo dvije decenije poslije Načertanija naići upravo na izraz „separatistične težnje“ crnogorskog dvora.

Riječ je izuzetno važna. Jer pokazuje kako se politički jezik već mijenja.

Kako se Njegoš uklapa u tu složenu mrežu odnosa i ideja sredinom XIX vijeka? Možemo li njegove veze sa Srbijom i ideje o širem južnoslovenskom zajedništvu uopšte tumačiti današnjim nacionalnim kategorijama?

– Bilo bi istorijski netačno zamišljati Crnu Goru i Srbiju sredinom XIX vijeka kao dvije današnje nacionalne države sa jasno odvojenim identitetima i današnjim političkim kategorijama.

Njegoš je sarađivao sa Garašaninom i sa mnogim značajnim ličnostima XIX vijeka, koje su sanjale opšti san o oslobađanju od tuđinske vlasti. Kao i Njegoš, mnogi su bili iskreno posvećeni tome cilju, bez skrivenih planova. Njegoševo slobodarstvo bilo je nadnacionalna kategorija.

Podśetio bih zato na Njegošev odnos sa Husein kapetanom Gradaščevićem, zvanim i Zmaj od Bosne i njihovu prepisku iz 1832. godine. Pisma su dostavljana posredstvom iguman Mojsija Zečevića, Njegoševog povjerljivog čovjeka. Njegoš je podržao borbu Gradaščevića protiv Sultana Mahmuda II i za bosansku autonomiju unutar Osmanskog carstva. Zajednički neprijatelj i jedan cilj, kome se bezrezervno posvećuju. Pišući o ovome naveo sam da njihova prepiska može stvoriti dilemu je li Njegoš musliman, a Husein hrišćanin.

Njegoš piše: „Po poslanomu nama igumanu Mojseju imali smo radost primiti tvoje predrago pismo od 9. čisla prošastoga januarija, u koje vidim prijateljstvo i ljubav koje želiš da bude među nama. To nam je mnogo milo čuti, a osobito što si zborio na riječi s igumanom Mojsijem, mi sve to kabulimo i tvrdu ti božju vjeru dajemo da ćemo od sada unapredak biti ujedno i krv svoju prolijevati za vjeru i slobodu našu…“

Dok Njegoš razmišlja o oslobođenju i zajedništvu Južnih Slovena, kako njega i Crnu Goru u isto vrijeme posmatraju politički centri u Srbiji?

– Miloš Obrenović nije želio da mu Njegoš i Gradaščević poremete dobijenu autonomiju hatišerifom iz 1830. godine. To je tema za neku drugu priliku, a sada bismo samo nešto rekli o pokušajima Miloševog paternalizma prema Njegošu i Crnoj Gori. I Miloš je imao svoju mrežu uhoda, doušnika i agenata. U Crnoj Gori posao su obavljali Vuk Karadžić, Simo Milutinović Sarajlija i trgovci iz Boke Kotorske, Skadra i Podgorice. Đe je god bilo moguće Miloševi ljudi su presrijetali Njegoševu poštu, bilježili ko dolazi i s kim se sastaje. Miloša je razljutilo štampanje Njegoševog pasoša, jer je smatrao da time povećava ugled Crne Gore i ona se postavlja kao stožer borbe za slobodu kod Južnih Slovena, pa je bio naredio da se privode svi koji pośeduju taj dokument. Miloš, koji je inače bio nepismen, zamjerio je Njegošu što koristi slova nove azbuke.

Garašanin je počeo posebno da “obrađuje” Njegoša. U specijalnu misiju poslao je agenta Matiju Bana da Njegoša još bolje veže za svoje planove. I sam Ban, kao i Njegoš, bio je oduševljen idejom jugoslovenstva. Ipak mu to nije smetalo da revnosno obavlja svoju doušničku ulogu i redovno šalje izvještaje o Njegoševim idejama, novcu koji mu je davao (“za male pare velika korist”, kako je Garašanin gledao na Crnogorce), angažovanju Njegoševom na opštoj stvari.

Koliko je sve brižljivo i pomno praćeno i oko Njegoša i oko Crne Gore pokazuje i djelatnost Njegoševa sekretara Medakovića, koji je izgleda najviše služio ruskim interesima.

Njegoš je istovremeno govorio o Crnogorcima, Srbima, Slovenima i širem zajedništvu. Šta nam taj njegov složeni politički i identitetski jezik govori o Crnoj Gori toga vremena?

– Njegoš se 1848. godine razočarao u ideju jugoslovenstva i oslobađanja Južnih Slovena. Rezigniran odsustvom težnji za slobodom pitao se: „Ja se svagda čudim, a nigda se načudit ne mogu, kako nekima ljudima može postidno ropstvo toliko drago biti! Oni su podobni paščetu, jerbo se pašče trza da dobije svobodu, no kako istu dobije nanovo k verigama trči da ga svežu.“ U pismu Josipu Jelačiću, napisanom na Cetinju, 20. decembra 1848. ovo je dopunio: „Rašta smo privikli robovati, rašta svoje sile ne poznavamo? Rašta neko slijepo zadahnuće upravlja Slavjanima, te se samovoljno u tuđe verige vežu? Ja sam, istina je, s ovom šakom naroda pod anatemom tirjanstva i špionstva svobodan, ali šta mi je bolje kada gledam okolo sebe milione moje braće đe stenju u tuđe lance?“

U Njegoševom političkom i književnom svijetu, uz crnogorsko, postoje i srpsko ime, i crnogorska državna svijest, i slovenska solidarnost, i pravoslavna tradicija.

Upravo zato treba biti oprezan.

Greška bi bila današnje nacionalne kategorije jednostavno prenijeti u 1844. godinu.Ali jednaka greška bila bi iz tadašnjih ideja o zajedništvu zaključiti da crnogorska politička posebnost nije postojala.

Postojala je.Nesporno je da i sami Garašanin jasno razlikuje Srbe i Crnogorce, ali je svojim agentima dao uputstva da govore kao o istom, ali na štetu Crnogoraca: „Tvrdite da su Srbi i Crnogorci isto i tako brišite crnogorsku posebnost.”

I upravo zato je bilo potrebno prema Crnoj Gori voditi politiku.

Da posebnost nije postojala, ne bi trebalo slati agente da je mijenjaju.

Takav i još žešći paternalizam prema Crnoj Gori nastavljen je kasnije?

– Možemo to potvrditi sa par Garašaninovih izjava. Kad je Danilo izabran za gospodara on je izjavio: „Najveća je nesreća za Srbiju što se Danilo zaknjazio.“ Tokom drugog Omer-pašinog pohoda Garašanin je rekao: „To bi najveća sreća za Srbiju bila da Crna Gora propane.”

Danilo je bio ogorčen pasivnim držanjem Srbije kad je počeo rat s Osmanskom imperijom 1852-3. O tome piše D. Stranjaković u svome radu “Srbija Pijemont Južnih Slovena”: „Knez Danilo nije bio zadovoljan držanjem Kneza i srpske vlade za vreme tursko-crnogorskog rata. On je psovao i grdio srpskog kneza, njegovu vladu i ceo narod u Srbiji, što nisu i oni kad i Crnogorci ustali protiv Turaka, da rasprostrane svoje otačastvo. Za vreme svog boravka u Beču on je poručivao u Srbiju da neće više nikad biti prijatelj srpskog naroda i njegovog Kneza”. Tokom boravka u Beču 1853. godine, Danilo je sklopio tajni sporazum sa Milošem i Mihailom Obrenovićem protiv kneza Aleksandra Karađorđevića. U isto vrijeme Aleksandar i Garašanin počinju da kuju planove za svrgavanje Danila sa vlasti. „Verovatno pod Kneževim uticajem, zvanični krugovi u Beogradu počeli su tajno da rade na obaranju kneza Danila s crnogorskog prestola.“

– Danilo je bio trn u oku, jer je napravio otklon od Rusije i priklonio se Francuskoj.

Sve je kulminiralo nakon veličanstvene pobjede na Grahovcu, kada je izuzetno porastao ugled knjaza Danila i vojvode Mirka. Korišćena je svaka prilika da se opanjkaju knjaz Danilo i vojvoda Mirko. Novine u Srbiji i okolnim zemljama donosili su razne pamflete i intrige protiv njih. Mirko nije zaboravljao da Srbija nije ispunila dogovor o zajedničkom napadu na Osmanlije. Vojvoda Mirko je u Beču 1863, u pozdravu mladeži hrvatske, iznio svoje uvjerenje „da bi Hrvati pritekli u pomoć Crnogorcima da su slobodni kao Srbi”.

Poslije svega što ste pokazali o Garašaninovoj politici prema Crnoj Gori, je li pravo pitanje uopšte šta je radila Srbija ili šta je u svemu tome radila Crna Gora?

– Ođe dolazimo do možda najvažnijeg zaključka.

Garašanin se u crnogorskoj interpretaciji često predstavlja gotovo kao demonska figura. To je suviše jednostavno.

Bio je državnik Srbije. Radio je ono što je smatrao interesom svoje države i svoga naroda. Gradio je mrežu uticaja. Tražio saveznike. Prikupljao informacije. Koristio slabosti protivnika i konkurenata.

Pokušavao da Srbija zauzme što povoljniju poziciju u budućem rasporedu snaga na Balkanu. Iz perspektive državne politike Srbije, u tome nema ničega misterioznog.

Pravo pitanje nije zašto je Garašanin imao strategiju. Pravo pitanje je: Zašto je Crna Gora tako često nije imala?

Vidite li u tome jedan širi i dugotrajniji problem crnogorske politike?

– U ranijim tekstovima upravo sam na tome insistirao. Garašaninovom sistemu može se prigovarati zbog ciljeva i metoda, ali mu se teško može osporiti da je bio dugoročan. Nasuprot tome, crnogorska politika je često trošila ogromnu energiju na oslobođenje drugih, na „opšta pitanja“ i na dinastičke snove, dok je mnogo manje pažnje posvećivala sopstvenoj dugoročnoj političkoj, identitetskoj i kulturnoj zaštiti. Spoticali smo se i oburdavali na slovenstvu, ilirizmu, srbstvu, komunizmu, internacionalizmu.

Možda se upravo tu nalazi početak mnogo dubljeg crnogorskog problema.

Ne u tome što su drugi imali svoje interese. Nego u tome što Crna Gora često nije znala kako da zaštiti svoje.

Kako se jedan politički program poput Načertanija pretvara u konkretnu politiku prema Crnoj Gori?

– Načertanije samo po sebi nije moglo promijeniti Crnu Goru. Bez obzira što je krajnji cilj propagande bio oslabiti ugled Crne Gore među susjedima, a nju samo pridobiti i preko viđenijih ljudi uvući u jednu pravoslavnu državu u kojoj bi ona bila samo “vojnički logor”.

Dokument ne djeluje sam.Treba mu čovjek. Agent.

Neko ko će otići na teren, živjeti među ljudima, koji će razgovarati sa knjazom, glavarima i sveštenstvom, pratiti odnose na dvoru, procjenjivati raspoloženje plemena i bilježiti ko je za Srbiju, ko za Crnu Goru, ko se može pridobiti, a ko predstavlja prepreku.

Dvadesetak godina poslije nastanka Načertanija jedan takav čovjek stići će na Cetinje.

Bio je to Milan Piroćanac?

– Garašanin je za tu misiju brižljivo birao čovjeka, vrhunskog agenta, koji će raširiti mrežu agenata po Crnoj Gori. U datom momentu oni će biti aktivirani na rušenju Crne Gore. Izbor je pao na oficira Milana Piroćanca. On je bio izuzetno obrazovani srpski oficir, kasnije i predśednik srpske vlade.

Od Garašanina je dobio precizna uputstva. Jedno od bitnijih bilo je sprečavanje bližeg vezivanja Crne Gore sa Evropom, pa Garašanin piše svome povjerljivome oficiru: „Isto tako imaćete osobitu brigu da sačuvate Crnu Goru od svakog tuđeg upliva koji bi pokazao da želi postati dominirajući u mislima knjaževim i crnogorskim.“

Piroćanac je na Cetinje došao početkom 1867. godine kao čovjek od povjerenja Ilije Garašanina.Godinu ranije, 1866, Srbija i Crna Gora potpisale su tajni ugovor o zajedničkom djelovanju.

Šta su Cetinje i Beograd zapravo očekivali od tog saveza, jesu li isto zamišljali njegov krajnji cilj?

– Formalno, odnos dvije zemlje nikada nije izgledao prisnije.Ugovorom je predviđeno vojno sadjejstvo u budućem ratu protiv Osmanskog carstva, a uređivano je i pitanje budućeg političkog povezivanja.

Knjaz Nikola je u tome vidio veliku priliku. Nije se Nikola obazirao na upozorenja francuskog konzula Vista da dogovaranje sa Srbijom znači propast Dinastije.

Nikola je u širem južnoslovenskom oslobođenju prepoznavao sopstvenu dinastičku perspektivu.

Ali iza jezika bratstva i savezništva postojalo je duboko nepovjerenje. Sam knjaz Nikola je na svome primjerku „Tajnog ugovora“ napisao – „Lažovi stari!“

I Beograd i Cetinje željeli su saradnju. Ali nijesu isto zamišljali njen konačni rezultat.

Više puta sam ukazivao na paradoks: što su se dvije države formalno više približavale, to je potreba za međusobnim nadzorom bila veća.

Knjaz Nikola želio je da Crna Gora bude aktivan činilac budućeg oslobođenja. Beograd je, međutim, želio da bude politički centar cijelog procesa. Upravo u takvom trenutku Piroćanac dolazi na Cetinje.

Kako je izgledao Piroćančev izvještaj i šta nam njegov sadržaj govori o stvarnoj prirodi njegove misije u Crnoj Gori?

– Piroćančev izvještaj sačuvan je u Arhivu SANU.

On nije kratak diplomatski memorandum. Piroćanac je analizirao zemlju, narod, knjaza Nikolu, knjaginju Milenu, vojvodu Mirka, ministre, glavare, mitropolita, vojsku, Hercegovinu, Boku, unutrašnje podjele i političke ambicije crnogorskog dvora.

Izvještaj je podijeljen u čak 27 odjeljaka.

Naslovi sami po sebi govore koliko je temeljno posmatrana Crna Gora: „O Crnoj Gori u opšte“, „O karakteru Crnogoraca“, „Političke ustanove u Crnoj Gori“, „Naravi i način života Dvora crnogorskog“, „Knez Nikola“, „Kneginja Milena“, „Kneginja Darinka“,„Mirko, otac Knežev“, zatim pojedinačni glavari, mitropolit, okolne oblasti, politika vladajuće kuće, lična zapažanja i ono što je tokom misije konkretno rađeno.

To više nije obična diplomatija. To je sistematsko mapiranje jedne zemlje.

Piroćanca zanima teritorija. Ali još više ga zanimaju ljudi. Ko je uticajan? Ko je odan Petrovićima? Ko ima sukob sa knjazom? Ko se može pridobiti? Ko bi u budućnosti mogao biti oslonac srpske politike?

Takva pitanja provlače se kroz cijeli izvještaj.

Posebno je knjaz Nikola pod lupom?

– Piroćančev opis mladog knjaza Nikole izrazito je negativan. Naziva ga sujetnim, prevrtljivim i nepouzdanim.

Ali mnogo je važnije ono što se nalazi iza ličnih kvalifikacija. Nikola za njega predstavlja politički problem zato što želi da vodi samostalnu crnogorsku politiku.

Piroćanac procjenjuje ljude prije svega prema tome koliko su korisni ili štetni za politiku Srbije. Oni koji su čvrsto vezani za crnogorski dvor tretiraju se kao prepreka.Oni koji su spremni na približavanje Beogradu dobijaju sasvim drugačiju ocjenu.

Takav pristup naročito se vidi u opisu knjeginje Darinke, koju Piroćanac vidi kao osobu odanu namjerama Beograda i kao mogući kanal uticaja na crnogorskom dvoru.

Slično je i sa pojedinim glavarima.

Nije se procjenjivalo samo kakav je neko čovjek. Procjenjivalo se na koju se stranu može osloniti.

U jednom od najvažnijih djelova izvještaja Piroćanac jasno govori kako treba djelovati. „Ne treba se oslanjati samo na dogovore sa knjazom. Treba pridobijati ljude izvan dvora.Posebno one koji imaju ugled i uticaj u narodu.“

Piroćanac otvoreno predlaže da se važnijim ljudima u Crnoj Gori pokaže da ih knez Mihailo poznaje i da vodi računa o njima.

Zatim dolazi još konkretniji prijedlog. Mali pokloni u novcu. Ne jednokratno. Nego periodično.Tako da prime oblik neke vrste plate. Diskretno, da ljudi ne budu kompromitovani.

Ođe dokument više ne ostavlja mnogo prostora za dilemu. Politički uticaj planira se kao mreža. Mreža ljudi. Mreža interesa. Mreža zavisnosti.

To je jedna od najvažnijih tačaka Piroćančevog izvještaja. Jer pokazuje da cilj nije bio samo uvjeriti Crnogorce u određenu političku ideju.Trebalo je izgraditi ljude koji će tu ideju širiti iznutra.

A onda dolazi rečenica koja možda najbolje objašnjava dugoročnost cijelog plana: „No naročito bi bilo korisno decu iz tih krajeva kod nas u školama podizati i vaspitavati.“

I odmah zatim:„Da se na ovome izranije u velikom prostranstvu radilo, naša politika ne bi danas na nikakve teškoće nailazila.“

Ovo je vjerovatno jedna od najvažnijih rečenica u cijeloj građi. Ne zbog toga što je školovanje mladih samo po sebi nešto sporno. Naprotiv. Problem je u cilju koji Piroćanac eksplicitno vezuje za obrazovanje.

Šta nam to govori o mjestu koje je obrazovanje imalo u dugoročnoj politici prema Crnoj Gori?

– Školovanje nije posmatrano samo kao pomoć mladim ljudima iz siromašne zemlje. Posmatrano je kao investicija u buduću političku orijentaciju Crne Gore. Djecu treba obrazovati u Srbiji kako bi se kroz njih dugoročno smanjivao otpor politici Srbije.

To više nije kratkoročna politička taktika.To je strategija generacija. Tu više nijesmo u svijetu opštih ideja.Tu počinje operativni plan.

Planovi su jedno.Teren je nešto sasvim drugo.

Možete u kabinetu nacrtati političku mapu Balkana, napisati program, odrediti ciljeve i poželjeti buduću državu. Ali ako ne poznajete ljude, njihove slabosti, ambicije, sukobe i strahove, politička konstrukcija ostaje samo na papiru.

Zato je poslije Načertanija bilo potrebno upoznati Crnu Goru iznutra. Ne preko diplomatskih izvještaja. Ne preko novinskih članaka. Nego neposredno.

Preko đece je trebalo obezbijediti uticaj koji će kroz određeno vrijeme dati ploda. Izgubiće se nacionalno ośećanje, a usađeni pojam opšteg potrijeće ośećaj posebnosti i omogućiti lako utapanje Crne Gore u Srbiju. Kako rekosmo rezultati su vrlo brzo došli. Popovi i učitelji su dobro obavili zadatak, pa se našao određeni broj ljudi koji je smatrao da u interesu “srpstva” Crna Gora treba da nestane. Prva generacija školovana u Beogradu u Crnu Goru vratila se s bombama.

Da li je Piroćanac postavio plan kako djelovati na dvor,a kako djelovati na narod?

– Piroćanac je u svom izvještaju napravio vrlo jasnu razliku. Sa knjazom Nikolom treba „igrati politiku“. Ali na narod treba djelovati.To je suština.

On preporučuje da se sa Cetinjem održavaju formalno dobri odnosi, da se pažljivo prate svi potezi crnogorskog dvora, ali da se politički rad usmjeri mnogo šire. Na glavare. Na plemena. Na okolinu. Na Brda. Na Hercegovinu. Na sve tačke preko kojih se može ograničiti prostor samostalnog crnogorskog djelovanja.

Njegova formula je praktično dvostruka: Sa vladarem saradnja, prema narodu uticaj.

Tako formalno prijateljstvo može postojati istovremeno sa radom na slabljenju njegove samostalnosti.

Šta Piroćančevi izvještaji govore o ljudima koje je zatekao u Crnoj Gori?

– Piroćanac otvoreno određuje ljude koji predstavljaju problem. Jedan od njih je veliki vojvoda Mirko Petrović. Za njega kaže da je, uz Katunjane, „jedina prepreka interesima ukupnoga srbstva“.

Zašto? Zato što je bio oslonac dinastije.Zato što je bio snažan. Zato što je imao autoritet. I zato što nije bio spreman da Crnu Goru posmatra samo kao instrument šire politike.

Kao mogući oslonci Srbije navode se drugi ljudi iz crnogorskog političkog života. Neki od njih Piroćancu obećavaju da se na njih može računati kada za to dođe vrijeme.

Upravo tu vidimo koliko je duboko misija zašla u unutrašnje odnose Crne Gore.

Nije više riječ samo o odnosu Beograd-Cetinje. Sada se prave spiskovi. Ko je „naš“. Ko nije. Ko se može pridobiti. Ko treba biti izolovan.

To je klasična logika političke penetracije.

I dodjeljivanje parcela u Beogradu kao političko sredstvo?

– Neke Piroćančeve ideje gotovo su nevjerovatne po svojoj konkretnosti.On razmatra mogućnost da se važnijim Crnogorcima dodijele placevi u Beogradu.

Ne da bi ih odmah prodali. Nego da ih mogu koristiti ako se dosele.

Piroćanac procjenjuje da bi takva politika bila jeftina, a korisna.To pokazuje koliko široko je shvatao uticaj. Ne samo ideologija. Ne samo novac. Nego i status. Imovina. Perspektiva. Mogućnost boljeg života.

Politička lojalnost rijetko se gradi samo riječima. Često se gradi očekivanjem koristi.

Kako je Piroćanac formulisao stav „separatistične težnje“, a piše o jednoj postojećoj državi?

– Jedan od najzanimljivijih termina u cijelom izvještaju jeste Piroćančeva sintagma o „separatističnim težnjama“ crnogorskog dvora.

To treba pažljivo pročitati.

Crna Gora tada postoji. Ima vladara. Ima institucije.Vodi sopstvenu politiku.

Ipak, težnja njenog dvora da vodi politiku koja nije identična politici Srbije označava se kao „separatistična“.To je politički veoma moćna formulacija.

Jer u trenutku kada neku samostalnu državnu politiku proglasite separatizmom, promijenili ste čitav okvir rasprave.Više se ne pita zašto bi Crna Gora trebalo da nestane. Pita se zašto se opire „ujedinjenju“.

Jedna postojeća država počinje se tretirati kao da je već dio cjeline od koje pokušava da se odvoji. Riječ prethodi političkom činu.

Zašto su Piroćancu važne oblasti oko tadašnje Crne Gore?

– Posebnu pažnju Piroćanac posvećuje teritorijama crnogorskih plemena koje su pod osmanskim vlastima (Vasojevićima, Kučima, Brdima) i Hercegovini.

Njegova analiza nije slučajna.

Crnogorski uticaj na okolne oblasti predstavljao je važan dio njene političke snage. Ako se taj prostor stavi pod drugi politički uticaj, Crna Gora postaje slabija.

Piroćanac zato razmatra i mogućnost djelovanja kojim bi se „opšta srpska stvar“ osigurala u područjima izvan starog katunskog jezgra, dok bi sama Katunska nahija privremeno mogla ostati odvojena.

To je važan detalj.

Crnu Goru nije nužno trebalo odmah politički ukinuti. Moglo je biti dovoljno postepeno je izolovati. Oduzeti joj politički prostor. Ograničiti njen uticaj. Okružiti je područjima koja su vezana za drugi centar.

A onda puštiti vrijeme da uradi ostatak. Piroćančev izvještaj sadrži smjernice koje, zasnovane na Načertaniju, nijesu izgubile na aktuelnosti. To su planovi za denacionalizaciju Crnogoraca, školovanjem đece iz Crne Gore i angažovanjem uglednijih Crnogoraca da rade protiv svoje otadžbine. Garašaninovu oficiru mora se odati puno priznanje za dobro zamišljenu akciju koja će davati rezultate i vijek i po nakon njenog iniciranja.

I Garašanin i Piroćanac razmatrali su ulogu Rusije. Je li Rusija saveznik ili nadzornik?

– Samo bih istakao da je Garašanin jedan od rijetkih srpskih političara koji je u potpunosti shvatio ulogu Rusije i ti stavovi ni danas nijesu izgubili na aktuelnosti.

Piroćančev izvještaj otvara to ośetljivo pitanje. Odnos Rusije prema Crnoj Gori.

Crna Gora je decenijama njegovala gotovo mitsku predstavu o Rusiji kao prirodnom zaštitniku. Ali velika sila nema vječnih prijateljstava. Ima interese.

Piroćanac smatra da Crna Gora teško može voditi politiku protivnu zajedničkom djelovanju Srbije i Rusije. Posebno zato što zavisi od njihove finansijske i političke podrške.

Njegova procjena je hladna: Ako Rusija i Srbija na Cetinju rade „u jednom duhu“, prostor za samostalnu crnogorsku politiku veoma je uzak.

To je još jedna velika pouka.

Male države često vjeruju da su emocionalne veze između naroda dovoljne da zaštite njihove interese. Velike sile uglavnom misle drugačije.

Koliko je knjaz Nikola bio svjestan stvarne prirode Piroćančeve misije na Cetinju?

– Postoji u ovoj priči gotovo groteskan završetak.

Piroćanac je tokom boravka na Cetinju pokušavao da zaštiti svoju tajnu prepisku.Sumnjao je da mu knjaz Nikola otvara poštu. Sam opisuje probleme sa šifrovanim pismima i načinima na koje je organizovao njihovo dostavljanje. A ipak, pri odlasku iz Crne Gore, knjaz Nikola mu daje orden i prsten.

Možda je Nikola znao više nego što je pokazivao. Možda nije znao dovoljno.

U svakom slučaju, prizor je gotovo simboličan:

Čovjek koji mjesecima analizira kako da se ograniči moć crnogorskog dvora odlazi sa Cetinja odlikovan od tog istog dvora. Zanimljivo je da dr Vladan Đorđević, u svojoj knjizi Crna Gora i Austrija, kaže da Piroćanac za svoju službu od Knjaza Nikole nije dobio nikakvo odlikovanje osim “titule” “paščeta šumadijskog”, kojom ga je Nikola “čašćavao”.

Istorija ponekad ima veoma crn smisao za humor.

Odlaskom Piroćanca nijesu prekinuti metodi rada?

– Garašanin navodno nije bio potpuno zadovoljan rezultatima misije. Piroćanac je bio previše otvoreno negativan prema Crnogorcima. Nije uspio da pridobije onoliko ljudi koliko se očekivalo. Pogriješio je u nekim procjenama. Ali to ne znači da je njegov izvještaj bio bez značaja. Naprotiv.

Njegova vrijednost leži upravo u tome što je gotovo brutalno jasno zapisao mehanizme političkog djelovanja: proučiti unutrašnje slabosti države; izolovati vlast od uticajnih ljudi; pridobijati glavare novcem i statusom; stvarati mrežu lične zavisnosti; obrazovati novu generaciju u drugom političkom centru; slabiti uticaj Crne Gore u okolnim oblastima; samostalnu politiku označiti kao separatizam; formalno održavati prijateljske odnose dok se politički djeluje ispod površine.

To je mnogo više od jednog špijunskog izvještaja.To je priručnik političkog uticaja.

Šta se događa kada tajni rad agenata više nije dovoljan?

– Agenti imaju jedan problem. Rade skriveno.

Da bi se politička operacija proširila, njene poruke moraju izaći među narod.Treba stvoriti utisak da ono što želi politički centar zapravo želi „narod“.

Da nezadovoljstvo nije organizovano. Nego spontano. Da zahtjev da se Crna Gora odrekne sopstvene politike ne dolazi spolja. Nego iz same Crne Gore.

I upravo tada na scenu stupaju pamfleti. Fantomska društva. Anonimni proglasi. Optužbe za izdaju. Pozivanje na narodnu volju. I zahtjev da se knjaz Nikola ukloni.

U jednom od tih proglasa pojaviće se i tvrdnja da „sav narod crnogorski“ želi sjedinjenje sa Srbijom.

Ali iza tog „glasa naroda“ pojavljuju se poznata imena iz tajne prepiske.

Piroćanac. Arhimandrit Nićifor Dučić. Ruski konzuli. Ljudi bliski Garašaninovoj politici.

Tajni rad počinje da dobija javno lice.

Agent može da prikupi podatke. Može da razgovara sa glavarima. Može da procijeni ko je nezadovoljan, ko sujetan, ko siromašan, ko ambiciozan, ko spreman da za novac, položaj ili političku perspektivu, promijeni stranu.

Ali agent ima jedan ozbiljan nedostatak.On djeluje tajno. A politika, ako želi da proizvede stvarni rezultat, mora u jednom trenutku izaći među ljude.

Tada više nije dovoljno da se u povjerljivim pismima govori kako treba oslabiti knjaza Nikolu, pridobiti glavare ili usmjeravati crnogorski narod.

Potrebno je stvoriti utisak da to ne želi Beograd. Ne želi ruski konzul. Ne želi Garašanin. Ne želi agent. Nego narod ili savremenim političkim jezikom kazano – naaarod.

Tu počinje druga faza.

Počinje proizvodnja „narodne volje“.

DRUGI DIO INTERVJUA OBJAVLJUJEMO SJUTRA

AntenaM