Pismo Marinka J. Pavićevića organizatoru promocije njegove knjige u Zagrebu

Pismo Marinka J. Pavićevića organizatoru promocije njegove knjige u Zagrebu

Prije nekoliko dana, u organizaciji Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore “Montenegro” Crnogorski dom u Zagrebu bio je domaćin autorima knjiga

„Može slavuj prestati da pjeva“, Marinka Jovanovog Pavićevića i „Ukidanje čovjeka“ – Logos ili techne koju, je napisao mr Željko Rutović.

Spriječen da zbog bolesti prisustvuje večeri, Marinko Jovanov Pavićević je uputio pismo organizatoru i publici, koje je pročitano na promiciji. Pismo prenosimo u cjelosti:

Poštovani prijatelji u Zagrebu, poštovani Crnogorci, poštovano Društvo Crnogoraca i prijatelja Crne Gore ,, MONTENEGRO ,, Zagreb.

Zbog opravdanih razloga, nijesam večeras sa Vama. Hvala Vam što ste upriličili i kazali nešto o mom životu, koji sam ispisao u ovoj sabranoj knjizi “Može slavuj prestati da pjeva” Posebna zahvalnost predśedniku, uvaženom Aliji Šukurici za sve što je uradio za mene povodom ove večeri.

Sa posebnim pijetetom izgovaram imena dva crnogorska književna dijamanta, mr, Željko Rutović – kojem čestitam knjigu i Božidar Proročić, koji su sa najdubljim emocijama ispisali recenzije u mojoj knjizi. Karikatura na koricama je djelo planetarno priznatog Darka Drljevića.

Imam potrebu da Vam u nekoliko rečenica, kažem nešto o sebi, jer najbolje poznajem samoga sebe.

Moj zavjet umjetnosti

Tražio sam umjetnost u sebi, a ne sebe u umjetnosti. Ovaj samotnjački put sam izabrao svjesno, ne praveći ustupke koji se često traže u književnim i umjetničkim udruženjima. Jedinu megalomaniju koju poštujem je megalomanija duše. Materijalistička megalomanija je svačija i ničija.

Za mene je stvaranje čin slobode, gdje se motivi i pjesme rađaju iz autentične potrebe duše, a ne iz želje za priznanjima. U decenijama rada shvatio sam da umjetnost nije samo odraz života, već sam život, puls koji opstaje kroz vrijeme.

Kroz svoje stihove prožimam duboka lična ośećanja i patriotsku emociju, trudeći se da uhvatim ono ljudsko i istinito. Moja poezija je ogoljena i oslobođena svih površnih ukrasa.

Prava umjetnost zahtijeva tišinu, samoću i nepokolebljivu iskrenost.Ovaj stvaralački proces doživljavam kao multidimenzionalno putovanje, gdje se moji stihovi stapaju u jedinstven izraz mog unutrašnjeg svijeta.

Sve što sam stvorio i što stvaram je trajni zapis mog postojanja, posveta ljepoti i surovosti života. Moje pjesme će ostati da zrače i kada se spusti kulisa. U tom zanosu pronalazim najveći mir, znajući da su moje pjesme autentični tragovi mog životnog i umjetničkog puta.

Umjetnost nije stacionar u kojem se liječe sopstvene frustracije i kompleksi.

Potreba određenih ljudi da preko umjetnosti dođu do sopstvenog samoljublja je ravna atrofiranosti određenog dijela tijela, gdje nažalost kod tih i takvih neprosvjetljenih kompleksaša, umjetnost izgleda kao ortopedsko pomagalo u duhovnoj pustinji.

Biti neko i nešto po cijenu sopstvenog ništa je upravo usud za te zalutale umjetničke veličine, koje po svaku cijenu žele ugurati sebe u umjetnost.Vrijeme očisti sav taj duhovni feler i nemilosrdno ga odloži na deponiju zaborava.

Poštovani prijatelji pozdraviću Vas sa mojom strofom koja sve govori. Neki književni i eminentni kritičari za ovu strofu mi rekoše “NAPISAO SI EPITAF PJESNIKA”

Sve kroz trnje do kraja života
Niz liticu moja noga kroči
Slijep pjesnik za života luta
Tek kad umre progledaju oči

Hvala vam na svemu dragi prijatelji.

Podgorica,                                                                    Marinko J. Pavićević

23. 09. 2026