Bijeg iz kukavičjeg gnijezda

Bijeg iz kukavičjeg gnijezda

Piše: Slavko Mandić

Radnja ove skaske dešava se izvan zdravog razuma. U ambijentu potpuno apstraknih neviđelica, sveopštih bezimenjaka koji su se prinudno sebe odrekli, kako bi im pjat pasulja i dalje bio u centima. I skupo gorivo besplatno. I auto bez eura troška đe god „službeno“ u pośetu zamlate. Da palamude u skupe vešte i veštite, sa turskim biljegom. Istina, probali su preko šanera i one talijanske, ali uz njihovu anatomiju nikako da legnu po mjeri.
Iz nekog razloga, manje poznatog, zvali su ih pobegulje. Ko zna zašto u ekavici, ako nije zbog toga da im bez slova j izgledaju još više bijedno? To je samo pretpostavka, a svako je kriv dok mu se ne dokaže nevinost, novo je pravilo „oslobodilaca“ od kojega se ne odstupa.

Uzavrela atmosfera u mjesnoj kancelariji Donja (s)mrda. Danas im je zbor birača, pa su se doćerali ka da će odit na svadbu. Ili, ne daj bože, na sahranu. Jer i jedno i drugo ima isti značaj u ovo selo do kojega se jedino zrakomlatom može. Ka što je jednom jedan dvojac doćeran u Velji grad. Stigli su i režimski glasovi savjesti. Tu su i oni drugi, koji za sebe misle da su drugojačiji, kako je nekad znao zborit znanoviti Svetozarević, iz Biograda na vodi. Ali, avaj. Taman da združeno uljegnu u ograđeni tor, kad čuše Vojvodića, podbočenog na kvaku od pojate, kako se tihim glasom prodera, svjestan valjda da ga niko ne vidi i ne čuje do on sebe samoga. Osim Spajkovskog, koji ga i čuje i vidi i kad ne zbori i kad utekne, ka danas što učinje.

-Nećete unutra, urlao je Andrijano Vojvodić, glavni glumac nadaleko čuvane jednočinke u režiji samonagrađivanog finansijskog nepomenika, sakrivenog lažnjaka Milojice Spajovskog iz Negotina. Ovo je śednica na kojoj nema našijeh, pa se neće ni održat. Zato se mičite odole, da oposlim ovo što mi je ostalo od ničesa  pa da nastavim tamo đe sam naumio da budem dok god dišem.

Tihi medijski glasnovogornici, liše nekih sitnijih, koji su se mogli provuć kroz ključaonicu brave na vratima glavnog obora, vrnuše se na pristojnu udaljenost.

Kad tamo, u samom ćošku, sklupčan ka vazda, stoji Nikolaj Camajlijus Skupštinkovski, pomoćno sjedalo glavnog bosa prepodobnog Andrijana, pjevalice ideološke zaostavštine jednog zlog vremena. Ličnog i peronalnog prijatelja Kos(ovke) đevojke i mnogo hiljada eura teškog strateški orjentisanog podržavaoca monsinjora Johanijusa Štrausa mlađeg, ili tako nekako i tome sličnog imena.

Evropa se zaklinjati neće u ovakve, reče dvojac uglas, misleći na one koji nijesu ovi drugi, već oni iz čuvene ergele Vojvodića. Bi to rečenica bez izgovorene riječi, ali sa podrazumijevajućim mehanizmima prebačivanja krivice na drugoga, upućena kroz (ne)dostojno slovo izvjesnog izvjestitelja za Mjesnu kancelariju Marijanovića Šarenice, čija je poruka da zamisli i upozori istovremeno one koji se bune što bez političke borbe i golom silom osta onaj koji je i dosad bio. Onaj što se drži škanja ka pijan plota, pjevušići dok je bježao niz brzicu onu poznatu „…niko nas rastavit neće…“.

Nakon svega što se dešavalo u Donjoj (s)mrdi, umni politički i geografski rođak KOSovke đevojke Šarenica, ili tako nekako, znameniti izvjestilac za mjesnu kancelariju o kojoj je danas riječ, poruči neslagačima sa Vojvodićevim „principima“ da budu dobri i poslušni, da ne talasaju i da se podmetnu kad to od njih traži europski trojac-KOSovka đevojka, Johanijus Štraus mlađi i od navi čas  Marijanovića Šarenice. Ako misle u Evropu, nema im druge. Šansu, koja je smještena u šljivovici kao brendu koji se ne ispušta, za proširenje imaju sad i nikad više. Pa ti misli bato, tepajući odzvanjaju neizgovorene Šareničine riječi.

U mjesnoj kancelariji Donja (s)mrda, dođoše oni drugi. Svi osim jednoga, koji je gore u tekstu detaljnije opisan. Ali vrijedi ponoviti kako bi mu lik i (ne) djelo ostali zauvijek upamćeni. Oziva se na Nikolaj Camajlijus Skupštinkovski. Oni prvi ne mogahu ni privirit. Nijesu krivi što im njihovi ne vjeruju. Pa im oduzeli na vrijeme kartuljinu, ili mekše kartolinu, s kojom se može uljesti u kancelariju i moguće upaliti svjetlost. Nema ih cio dan. Prepanuše nas. Da što sebi nijesu učinjeli, kukavci, kad su viđeli ko su i od čega su načinjeni? Nijesu, srećom. Samo su kukavice, što u ovom slučaju ima pozitivan efekat.

„Strah čoeku često obraz kalja“, reka je veliki pjesnik ne znajući tada kakva će lična bježanija da nastane iz ovalne sobe domaćina Vojvodića.

-Sam je doša, sam je i uteka, reče jedan od prisutnih. Drugi nijesu mogli privirit. Nije da ni kamerama da snimaju bruku, da se poslije ne bi prepričavao ovaj donje(s)mrdački nesojluk. Da, uzeo je škanj, kako ga ovi drugi ne bi njega lišili. Daleko se čulo, reče u sebi Andrijano Vojvodić, i ode da snimi dokumentarnu skasku u vlastitoj režiji o sebi samome. Za sebe i za svoga śevernoistočnog suśeda. I malo za onoga mnogo istočnijeg Prutinovskog.

Ovo je satiea, da ko sto drugo ne pomisli.