Žabokrečina 

Komentar

Žabokrečina 

Piše: Miodrag Vlahović

“Po mišljenju većine Srba iz Crne Gore, Vlahović je jedan od najgorih ljudi iz te zemlje, o kome niko nema lepu reč.”

Ovako tom mrznom Vlahoviću odaje počast B92, jedan od uništenih slobodnih medija u (Vučićevoj) Srbiji.

O tom haiku hvalospjevu nećete pročitati ništa u “najcrnogorskijim” crnogorskim medijima (Antena M, TVE, M portal, Analitika), ali ni u režimskim (CdM, Vijesti, RTCG), pa ni u Pobjedi, koja je postala – od svega nabrojanog po malo – ko plati ili kad se naredi … Duh Towarisha još uvijek lebdi – kao mutni oblak iznad Avgusta!

To je logično. I zakonito, čak. Nema iznenađenja.

Ali, moram da vas podsjetim, uz izvinjenje zbog neprijatnosti: neslobodni i kontrolisani mediji neće donijeti promjene. Bar ne one i onakve kakve su Crnoj Gori potrebne. Liste zabranjenih i bojkot ljudi smrde na staljinizam, što i jesu – istina, u karikaturalnom vidu, u novom, informatičkom dobu.

Jer, presipanje iz Klijentelizma A u Klijentelizam B, ili, preciznije, povratak u pređašnje stanje valjda nije cilj? Ili jeste – do novih sinekura i apanaža, uspravno i ponosito?

Ili zaista jeste, sudeći po inerciji i mrtvilu koje vlada na crnogorskoj opozicionoj sceni.

(Ništa bolje nisu ni etablirane NVO – ali nećemo trošiti prostor na njih. Podobna sponzorstva = podobne aktivnosti. I kolektivni protesti, takođe malograđanski podobni. I pizma i surevnjivost.)

Ono što nas danas zanima je nedostatak opozicione akcije. Smislene i ciljane, odlučne i odvažne.

Izdvojićemo samo tri teška problema, u žabokrečini crnogorske politike.

Prvi je, svakako, novi opasni i destruktivni (šarlatanstvo je tu sporedni fenomen) plan premijera Spajića da nastavi sa ogromnim državnim zajmovima – što je pravo ime za hibridnu operaciju “povećanja plata”.

Pošto su propustili, u post-avgustovskom haosu, te 2021, da problematizuju (do krivične odgovornosti, a ne samo političke) državni zajam od 750,000,000 dolara (bez i jednog papira, dokumenta, skupštinske odluke!), koji je oposlio tadašnji ministar finansija Spajić, naša opozicija je zatečena i usukana najavom volšebnog povećanja ličnih dohodaka.

Ne valja populusu ići uz dlaku? Opasno je i politički riskantno ljudima objasniti da je to opasna šarena laža, u kojoj otrežnjenje može biti tragično – za sve nas? Nije dobro biti protiv “povećanja” plata? Sindikati su za? E viva!

Tako je opozicija u sopstvenoj klopci – i slijepoj ulici politike “čekanja izbora”!

Nisu se, izvinjavam se na očiglednosti, sjetili da bar zahtijevaju kontrolno saslušanje aktuelnog ministra finansija – koji se neđe, pardon, zapio, ili je, želim da vjerujem, zaista bio protiv tog suludog plana – pa nije glasao na whats app sjednici Vlade …

Drugi, o kojem tzv. “obični građanin, dok očekuje da mu plate padaju kao pečene kokoši, manje razmišlja je vezan za nova pravila o pristupanju EU.

Ukratko: stara pravila više ne važe, a ni procedure, niti način i tempo finansiranja novih članica. Neće, po svemu sudeći, biti prava na veto za nove članove EU. Niti će moći da budu dodatni “ruski element” u zajednici evropskih naroda i država, kako je davno (i opušteno) govorio ovaj što ga pomenuh uzgredno …

Sve to Crna Gora – da ponovim i da ne bude zabune – može i treba da prihvati. Crna Gora ne ulazi u EU da bi koristila veto. To pitanje je za nas beznačajno. Itd.

Pet EU članica (među njima i Njemačja i Francuska) su to jasno stavile do znanja prije pola godine. Prve reakcije su bile: Edi Rama kaže “nema problema”, Mickey Spajić kaže “ne dolazi u obzir”!

Šarlatanu na čelu Vlade odmah priskaču u pomoć servilni “analitičari” (“državnički stav”!), a komesarka Kos nas pritvorno i bedasto “bodri” – “to bi bio udar na čast Crne Gore”!

Ili smo to zaboravili?

Prošli su mjeseci, a dešavanja unutar EU i u zemljama – važnim članicama pokazuju da je namjera reforme uslova i procedure pristupanja potvrđena, do nivoa da je komesarka Kos, prije desetak dana, to jasno i glasno rekla – jer su joj kazali da to mora reći.

U Crnoj Gori o tome nema rasprave!

Niti na strani vladajućih struktura, pa ni od neposredno zaduženih za tu istorijsku namjeru – dva potpredsjednika Vlade za istu oblast, koji se, mučenici, ubiše od dosadnog papagajskog ponavljanja da je Crna Gora “prva naredna članica EU”. Epohalna monotonija.

Ne govore o tome ni opozicione stranke. Ni glasa, još.

Umjesto da pozovu u Skupštinu ta dva ponavljača fraza i frazetina na kontrolno saslušanje. Da ih pitaju zašto ćute, zašto ćuti Vlada. I da, ponavljam, jasno poruče da Crna Gora pristaje na i podržava nove uslove prijema u EU i nova pravila.

Jer, ući ćemo – ako i kad uđemo – po onim pravilima koje će odrediti EU. Drukčije neće moći, jer ima previše EU članica koje imaju puno razloga i motiva da bude kako njihovi građani i političke strukture mogu da prihvate.

Ćutanje Crne Gore o tome samo šteti. A opoziciono ćutanje znači nedostatak znanja i odvažnosti da se zaista bave opozicionom politikom. Ili čekaju sa kruška sama padne s grane? To je čekanje opasno.

Za treći razlog je najbolje pitati šefa Delegacije EU u Podgorici, ambasadora Satlera.

Njegovim izuzetnim naporima

(uz asistenciju komesarke Kos, naravno) se, sva je prilika, sprema “pokajnička” posjeta četničkog vojvode Mandića Briselu.

Naš moderni četnik treba tamo da revidira stavove, izdrži drugarsku kritiku i izvrši ritualnu samokritiku – i evropska agenda Crne Gore je spašena!

Ako su informacije o tom putovanju tačne – eto prilike da opozicija reaguje. Uključujući dva nova pridružena člana EP (čestitke DPS-u, naravno!), koji sada treba da pokažu da to njihovo posmatračko-pridruženo svojstvo ima neku svrhu i smisao.

Ako Mandić zaista ode u Brisel – eto prilike da se pita i za zdravlje amb. Satlera i gospođe Kos … Ili se, po običaju i navici, uzaludno i naivno nadam(o), opet i beskonačno?

Ima građana Crne Gore, naročito onih iz klase “apstinenti”, kojima bi značilo da se opozicija očituje/iskaže i povodom nabrojanih pitanja.

Ima onih koji to ne razumiju i koje nije briga – važne su povišice – pa dok traje, traje!

Opozicija bi trebalo da ozbiljno razmisli o prvima i da nađe načina da hrabro kaže drugima da vrlo naivno vjeruju u nemoguće i opasne gluposti.

Opozicija treba da se sjeti da političari imaju obavezu da predvode – iako stavovi koje promovišu i odluke koje predlažu nisu popularne i nemaju (inicijalnu) podršku većine.

Da ih podsjetim na jedan davni i zaboravljeni primjer – možda će se sjetiti: izvjesni Milo Đukanović je, bar u intervalu 1997-2006, vodio politiku i donosio odluke koje, u mnogim važnim, pa i sudbinskim segmentima nisu bile ni najpopularnije, ni većinske.

Ali je sačuvana Crna Gora 1999, pa je izdržan pritisak koji je slijedio, pa crnogorski brod nije potopljen 2002, niti je to bila izdaja, pa smo se četiri godine nosili sa krajnje neraspoloženom međunarodnom zajednicom u vezi obnove državnosti, sve do unikatnog pravila od 55% i istorijske pobjede na referendumu.

Većina se stvara, a ne čeka, opozicionari naši dobri!

A ovaj mrski Vlahović ne očekuje da promijenite stav. Niste ni do sada, što ćemo.

Razlog ovim redovima – izvinjavam se na mogućim neprijatnostima – je obaveza prema onome što sam mislio, govorio i pisao posljednjih četrdeset godina.

Kada sve prođe, ipak će to ostati, uprkos bojkota i pizme, nerazumijevanja i odbojnosti, pa i mržnje – u susjednoj Srbiji, kao što vidimo, i u našoj Crnoj Gori, kao što osjećam.