Slavljenje ratnih zločinaca i evropska agenda

Diplomatska pošta

Slavljenje ratnih zločinaca i evropska agenda

Piše: Miodrag Vlahović

Inicijativa najveće opozicione stranke za smjenu četničkog vojvode sa pozicije predsjednika Skupštine ukazala je na mnoge nelogičnosti i “konstrukcione greške” crnogorske evropske agende.

Umjesto osude postupka Andrije Mandića i podrške prijedlogu za smjenu, formalno vodeća partija vlasti – Spajićev PES – se muči kako da, prvo, izbjegne izjašnjavanje o meritumu (ratni zločini, genocid, politika koja je na tome građena i koja ih relativizuje i opravdava) i, drugo, obrazloži odbijanje da pruži podršku smjeni.

U sličnim konfuzijama i nedorečenostima – sudeći po njihovim javnim komunikacijama i aktivnostima – su i komesarka za proširenje Marta Kos i šef Delegacije EU, austrijski ambasador Johan Sattler.

Ni jedno, ni drugo – nisu novi fenomeni, ali, u situaciji koja je stvorena provalom eksplicitnog nacionalizma i mržnje, u žalosti za glavnim koljačem iz agresije na Bosnu i Hercegovinu, oni -dobijaju novo značenje – gore i destruktivnije od svega što smo bili navikli da gledamo …

Izdaja evropskih vrijednosti 

Spajićeva partije se, dakle, našla u nebranom grožđu: nedostaje suvislih argumenata za odbijanje inicijative DPS.

Stare formulacije sada izgledaju još neinteligentnije: “tridesetogodišnja vlast DPS” – dok su u koaliciji baš sa onim dijelom nekadašnjeg jedinstvenog DPS koji ga je napustio 1997 (SNP, DNP, Demokrate); plitka malograđanska lamentiranja nad “mračnom prošlošću”, kao da su opozicione stranke krive što velikosrpski nacionalisti i danas slave ubice i koljače iz izgubljenih ratova; i, na kraju, ćutanje koje se ne može sakriti – niti se smije ignorisati – od strane svih PES članova Spajićevog kabineta, u čemu je, i po funkciji, najtiši upravo potpredsjednik Vlade F. Ivanović.

Umjesto bilo kakve ozbiljne i odgovorne izjave ili stava koji bi ukazao na navodni evropski karakter i građansko opredjeljenje PES – slušamo repeticije jednih te istih fraza o zatvaranju poglavlja (do kraja godine!) i o izvjesnoj evropskoj budućnosti Crne Gore.

Potpredsjednika Ivanovića, koji prednjači u tim paradnim aktivnostima, ne zanima mnogo što se dešava sa idejama značajnih evropskih zemalja (ne samo Njemačke i Francuske), niti o političkim trendovima unutar EU. On i partija kojoj trenutno pripada time pokazuju da ih nije briga za suštinu i sadržinu evropske agende, niti za njenu vrijednosnu osnovu.

Zato PES ćuti i ćutaće o slavljenju ratnog zločinca, očekujući da niko neće upitati da li nas apologete i promoteri politike koja je dovela do zločina i genocida (koji ne priznaju, naravno!) mogu dovesti do članstva u EU.

Ali, to je pitanje postalo nezaobilazno za Crnu Goru.

(Ovdje nećemo razmatrati ponašanje i postupke aktuelnog rukovodstva Bošnjačke stranke. Ukratko: oni sada žive u strahu da bi smjena čv Mandića mogla da dovede do pada Vlade. Ne plaše se uzaludno – njihove brojne sinekure i Ibrahimovićeve nepotističke egzibicije su u opasnosti …)

Plastični stubići ambasadora Satlera 

Pitanje smjene četničkog vojvode trebalo bi da bude nezaobilazno i za komesarku Kos i ambasadora Satlera.

Razmotrimo zašto i kako nije.

Gospođa Kos je u posebno delikatnoj poziciji: od prve posjete Crnoj Gori ona se u potpunosti posvetila promociji legitimnosti i kredibilnosti liderstva predsjednika Skupštine. Od “Bobotovog kuka”, preko fotografskih seansi sa skupinom najekstrenijih srpskih nacional-šovinista (koji plaćaju kazne, konačno, zbog širenja mržnje i nacionalne netrpeljivosti), pa sve do, najblaže rečeno, ispada sa grljenjem i ljubljenjem sa četničkim vojvodom – kao da se radi o osvjedočenom šampionu evropskih vrijednosti i integracija.

Zato su reakcije zvaničnika na smrt ratnog zločinca bile izvanredna prilika da i komesarka Kos kaže što i kako treba – prema svim regionalnim adresama. Umjesto toga, ona se, poslije izvjesnog kolebanja, ispravno opredijelila da otkaže zakazanu posjetu Beogradu.

(Što se A. Vučića i njegovog režima tiče – “ni po dlaci” – naročito poslije njegovog zagrljaja sa Emanuelom Makronom, što je bilo ogromno razočaranje za sve euro-entuzijaste. Ali, recimo i to, nije to Francuskoj ni prvi, a neće biti ni posljednji put. L’hypocrisie.)

O Crnoj Gori – gospođa Kos ni riječi. Nema kritike, nema osude. Marta Kos time ne pomaže evropsku agendu, već je ugrožava. Konstrukcija sa evropskim liderstvom velikosrpskih nacionalista je kompromitovana.

Ali, po svemu sudeći je riječ o izrazu jedne evropske “srpske fiksacije”, koja je prisutna u odnosu EU prema Srbiji, a koja se očigledno i – sada već – u kontinuitetu reflektuje i na Crnu Goru. “Srbi su dobrodošli u EU” – bez obzira na nacionalizam, destrukciju i zločine njihovih lidera.

Tom benevolentnom stavu ne bi se mogla naći primjedba – kada bi ti srpski lideri bili stvar prošlosti, prezreni i odbačeni. Ali ne – EU birokrate žive u uvjerenju da to treba i može upravo sa takvim “liderima svih Srba” – živim i na vlasti. Ko im ne vjeruje – taj je “protiv EU” – logično!

Zato komesarka Kos ćuti o četničkom vojvodi Mandiću. I ćutaće.

Sličan problem ima i ambasador Sattler.

Njegovi nastupi postaju tragikomični. On odavno ne uživa povjerenje crnogorske opozicije, jer je njegova pristrasnost prema “liderima svih Srba” poznata još iz njegovog mandata u BiH.

Šef Delegacije je upozorio da javni funkcioneri i najviši zvaničnici u Crnoj Gori “ne bi trebalo” da slave zločine i zločince – kao da oni to već nisu učinili!

Zašto ambasador Sattler ima preča posla od javne i jasne osude politike koja slavi ratne zločince? Zar je to teško izgovoriti? Koje se pregovaračko poglavlje time ugrožava, koji evropski princip, pravilo, vrijednost?

A “preča posla” su, na primjer, razglabanje o uspjesima u regulaciji saobraćaja na podgoričkim ulicama: omraženi disfunkcionalni plastični stubići, koji su apsolutno nepraktični …

Tako je, na simboličkoj ravni, zatvoren krug: ambasador Sattler se šali sa nama. Jer, ako je to evropska ozbiljnost, onda je crnogorska evropska agenda u velikom problemu.

Koji neće riješiti hiljade plastičnih stubića. Ili možda hoće, ako združena evropska akcija spasi četničkog vojvodu?

Crna Gora zaslužuje bolje.

Američka sramota:“pregovori” s Putinom 

Ne postoji drukčiji način da se to kaže: odnos Tramp 47 administracije prema ratu u Ukrajini je teška sramota za SAD – i za sve što smo znali i vjerovali o američkoj vanjskoj politici i diplomatiji.

Trampove izjave – u nizu nesuvislosti, besmislica, neistina i podmetanja – posebno su tragikomične kada je riječ o ruskoj agresiji na Ukrajinu.

Tramp, očigledno (mada je to od početka jasno) ne smije ništa da kaže Putinu. Niti će.

Zato smije i može Volodimiru Zelenskom – kao da je ukrajinski predsjednik napao Rusiju.

Posljednja nesuvislost od strane indisponiranog stanovnika Bijele kuće je bila poziv Zelenskom – da ne bombarduje ruske zalihe dizel goriva?! “Sve drugo može, samo to ne”, jer sada građani Rusije pate od nestašice goriva … Surealno.

Dok neuspješno vodi – pokazalo se – besmisleni rat protiv Irana, koji je ogolio i teško i opasno neznanje njegovog karikaturalnog “ministra rata”, Tramp potvrđuje da će njegov mandat biti upamćen kao najveći sunovrat i blamaža istorijskih razmjera za SAD.

U okviru tog povijesnog brukanja svakako se ističu njegova dva pregovarača sa Putinom: agent za nekretnine Witkoff i zet Kushner.

Njihove “intervencije”, komentari i prijedlozi su potpuna ignorantska i plitkoumna improvizacija, u kojima otvoreno i bez zazora promovišu logiku i očekivanja ruskih agresora, uključujući predaju okupiranih ukrajinskih teritorija.

Kada se tome dodaju sve detaljnije informacije o njihovoj povezanosti sa ruskim oligarsima u vrlo unosnim poslovima, ta tragična slika dobija pravi okvir. Američki pandemonijum.

Zemlja u kojoj smo s ponosom služili kao prvi crnogorski ambasador, sada već davne 2006, ne liči na sebe. Niti se današnja vanjska politika i diplomatski predstavnici mogu uporediti sa onima od prije desetak godina: pad je tragičan, sveopšti.

Nadamo se da će svijet dočekati SAD bez primitivnog, nacionalističkog i izolacionalističkog MAGA tumora. I bez predsjednika koji je nedostojan da to bude.

To žele svi iskreni američki prijatelji.