Političko-turistička reciklaža

Političko-turistička reciklaža

Piše: Slavko Mandić

Nikad ovakav turizam nije bio, reče izvjesna gospođa ministarka. Ne ona ljekarica od kostiju na struju i ko zna čega još, što je specijalizirala pet a jednu godinu rabotala u struci. A onda joj  je s partijskog menija poslužena kultura i mediji, po istom principu kao ovoj prvoj turizam.  Niko to bolje od njih dvije ne umije rabotat. Ako se izuzme poljoprivredni visokobudžetni respirator naših šuma i gora, rijeka, livada i (ne)obilježenog krajputaškog stočnog fonda. Koje je sahranjivao od teške bolesti đe stigne oko šubarinog Nikšića. Onoga koji nije pipun, ali jeste meštar od dinja, tikvica, balancana, pamidora, krastavaca i zelenijeh paprika. Svega što se doprema kamionima, avionima i brodovima iz cijeloga svijeta, ponajviše ovim našim smežuranim putevima, uskim, ispucalim, opasnim po život, đe saobraćajnog policajca možeš viđet „s mijene pa na uštap”. Namaju da ih zakrpe pa su naumili da povećaju naknadu za puteve čitavih 100 %. A što je to u odnosu na lošu a preskupu hranu, obuću, tursku i kinesku odjeću, najskuplje ljekove u regionu i najskuplje gorivo koje nam isporučuje zlosretna domaća i uvezena Trampova smetena politika. Tamo je pošla delegacija iz DNP-a, na čelu sa Pipunom kako bi izravno podržala ovog političkog smetenjaka i iskamčila nešto za srpska posla oko Botuna ili Zete uopšteno.

Sve  ekspert do eksperta u tom zidanom vladinom staklenjaku, đe se ne zna ni ko pije ni ko plaća. Gužva je kao na popucalom navrat nanos zbrčkanom bulevaru Tivat-Jaz, safari saobraćajnici, đe učesnik, kad završi putovanje radosno ispušti urlik slobode i spasa.
U tom opštem gunjištu nakotilo se svašta. Odabiru bi i Tramp pozavidio.

Međusobno se ne razaznaju. Ima tu i ovakvih i onakvih. Malo više onakvih, izvučenih iz partijskih posteljina, da posluže kad zatreba. Modernim jezikom zboreno, bili su to spavači. Njegovao ih je DPS ponajviše, mazio ih i pazio da im ko što ne pribroka. Čuvao ih je kao zenicu oka.
-Ne na njih da ti se ruka ne osuši, skakali bi ka maniti predstavnici apsolutne nekadašnje vlasti ako bi neko upitao što to nešto od blijedih čeljadi uopšte rabota?

-Pa što ako ih je ovoliko, objašnjavala je premijerska neviđelica jednom u parlamentu? Važno je da rade svoj posao i da revnosno služe koalicionoj ideji trajnog opstanka na vlasti, mislio je, ali nije rekao. Što je za njega čudno, jer mu obično glupost i laž istovremeno izađu prije no što postane svjestan onoga što zbori.

Tići od razmnoženih grabljivica znali su da koriste njegovu podršku. Za svoje hibridno djelovanje unutar vlastite kuće, što god to značilo, dobijali su sve što im partijska odanost pruža. Daju im auto, da mogu da obavljaju složene poslove i radne zadatke, i da budu đe im srce ište. Pune im rezervoar gorivom, po principu Zdenke petrol, da ne brinu kolika je akciza niti da se śekiraju što je benzin poskupio cijelih 30%. Hrane se na državni kazan, jer ne mogu donositi strategiju praznoga droba. Putuju po svijetu dok im ne dosadi. Sami o tome odlučuju. Mogu tumarat i cio mjesec, poput potpreśednika parlamenta koji ne može glasat za smjenu vojvode od parlamenta zbog podrške koju je dao preminulom ratnom zlikovcu Ratku Mladiću, jer će baš u to vrijeme biti po inostranstvu. O trošku mirnoga i dobroga naroda, koji je davno svoje pravo na glas zamijenio češanjem povremenim o nabreklu vlast koja bači zasluženu kost onima koji se oko nje bratski porvaju.
-Otkud ovoliko ovakvijeh, proču se iz izvršnog podzemlja vlasti? Zašto u Vladi nema popova? Ne valja ovo ništa, odjekuju unutrašnja raznobojna mišljenja, koja neće niko glasno izgovoriti. Da ko ne čuje, jer kako Bokelji zbore, „ne bih bio rada da se od mene čuje“. Zato anonimusi ostaju anonimni do kraja svog neživljenog života.

Turizam nikad ovako raskošan i razbuktan. Na sve ga strane ima, zbori turističko državno i lokalno čelništvo. Turista ima ka pašijeh repova. Najbolje tu konstataciju svjedoći Kotor, to istorijsko jezgro civilizacije, sjedinjene kulture od vjekova, tradicije opjevane mistikom pestingradskog vanvremenskog nukleusa i lovćenskih gromovnika koji mu u korijen udaraju. Pod tom najezdom drevni grad jeca. Ne vidi to niko, a i ako vidi, ništa se promijenit neće. UNESCO-v grad nije imao dva mjeseca vode za piće. Usred te čudesne najuspješnije sezone. Dio grada nema ni dan danas. Po toj jednoj ulici kamioni, šleperi, cistijerne, autobusi, džipovi, kamp prikolice po cio božji dan. Od tunela, u koji se zna čekati ura da se izađe, pa do Dobrote treba još toliko. Turizam, nema što. Održiv i stamen. Gosti sipaju skupo gorivo. Od akcija se finansira nerad a ostane i za brojne lopovluke.

Kruzeri samo što ne bače sidro na glavni gradski trg. A i to će ako bude sreće. Turisti se ponašaju grđe no domaće stanovništvo. Viču, preskaču ograde, prelaze ulicu đe stignu. Ženske oskudno odjevene, valjda misle da je tetovaža postala odjevni predmet. Cika đece, nezainteresovani roditelji koji na klupama lade noge umorni i nikakvi od dnevnog napora i ekstremnih vrućina.
Turizam koji nikad nije bio, reći će vlast i odmah ćemo se složiti. Taman tako.
Mada, nije to važno. Samo da smijene vojvodu od parlamenta.

Oće, oće, čuju se ratoborne horde čuvara odbjeglog kipa ratnog zločinca kome je izvjesni Metodije načinio zimus prtinu.
Biće bolje iduće sezone. Sto posto, najmanje. Samo ako ostane ovaj uigrani sastav. A oće, jer narod je zaboravio da pamti odavno.
Daj Bože da griješim!