PET GODINA OD BELVEDERA: Cetinje pamti noć suzavca, barikada i helikoptera

Centar za građanska prava organizovaće u nedjelju, u okviru projekta „Cetinje pamti“, okupljanje na platou pored Biljarde, ispred Cetinjskog manastira. Početak je zakazan za 18 časova.

Biće to još jedno vraćanje na 4. i 5. septembar 2021. godine, dane koji su ostali duboko urezani u savremeno crnogorsko pamćenje. Između tih datuma i ovog septembra stalo je pet godina, nekoliko promjena vlasti, brojni politički obrti, sudski postupci, nalazi institucija i mnogo izgovorenih i napisanih riječi. Dovoljno dugo da se promijene vlasti, funkcije i politički odnosi. Nedovoljno dugo da se zaboravi miris suzavca na cetinjskim ulicama, zvuk detonacija, policijski kordoni, helikopter iznad grada, ljudi koji su cijelu noć ostali na barikadama i jutro u kojem je Cetinje izgledalo kao grad u kojem se, umjesto jednog vjerskog obreda, odvija neka mnogo veća i teža borba.

NOĆ NA BELVEDERU

Sve je počelo dan ranije, u subotu, kada je Cetinje već bilo puno ljudi. Građani su pristizali iz različitih krajeva Crne Gore, a policija je na prilazima gradu postavljala blokade i zaštitne ograde. Okupljeni su ih sklanjali i, kako je dan odmicao, počeli da prave svoje barikade. Automobili, kamioni, gume, kamenje i krš pretvarali su magistralu prema Cetinju u prepreku koju nije bilo lako pomjeriti.

Do večeri je bilo jasno da će noć biti duga.

Na Belvederu je bilo nekoliko hiljada ljudi. Pjevale su se patriotske pjesme, donosila se hrana i voda, razgovaralo se pored barikada. Ljudi su obilazili put, provjeravali šta se događa na drugim prilazima i vraćali se na svoja mjesta. Nije to bila noć u kojoj se spavalo.

Jedan stariji čovjek tada nam je na Belvederu rekao da „ovo nije pitanje crkve, mnogo je više od toga“. Objašnjavao je da su poglavari Srpske pravoslavne crkve i ranije slobodno dolazili na Cetinje, ali da se ovog puta sve doživljava drugačije.

„Žele da nam pokažu da je Cetinje pokoreno“, rekao nam je.

Na Dvorskom trgu, nekoliko kilometara dalje, građani, novinari i poslanici crnogorskog Parlamenta čekali su jutro. Dio njih sjedio je na tlu ispred policijskog kordona. Neki su razgovarali sa policajcima, pokušavajući da ih ubijede da ne upotrijebe silu. Među okupljenima bilo je i političara iz opozicionih partija, koji su ostali na trgu dok se čekalo da Vlada i Srpska pravoslavna crkva ipak promijene odluku o mjestu ustoličenja.

JUTRO KOJE JE PREKINULO ČEKANJE

Pred zoru 5. septembra policija je počela da zatvara prostor oko Cetinjskog manastira. Ulice su se punile pripadnicima policijskih jedinica, a građani su sve teže mogli da priđu trgu.

U 5:57 sati ujutro bačen je prvi suzavac.

Poslije njega drugi, pa treći. Ubrzo su se čule i šok bombe. Dim se širio između zgrada, ljudi su se povlačili niz ulice, pokušavali da se sklone, pa se ponovo vraćali prema policijskom kordonu. U jednom trenutku prestali smo da brojimo koliko je suzavaca bačeno. Samo smo pokušavali da pratimo gdje je sljedeći.

Na Cetinju se tog jutra više nije moglo normalno disati.

Građani su pozivali policiju da prestane. Čuli su se povici. Neki su plakali, neki pokušavali da ostanu pribrani, dok su drugi u bijesu prilazili kordonima. Nekoliko djevojaka u blizini Gradske kafane zaplakalo je nakon novih udara suzavca. Jedna od njih je, kroz suze, kazala: „Nema Boga kad u njegovo ime ovo radite.“

Starija gospođa sa kojom smo razgovarali govorila je da je atmosfera podsjeća na devedesete godine, te kako je sada zatvarala prozore da joj unuci ne slušaju šta se događa napolju. Tog jutra ni zatvoreni prozori nisu mnogo pomagali.

DOK JE GRAD BIO POD SUZAVCEM, BELVEDER JE ČEKAO

Dok se u gradu odvijala policijska intervencija, na Belvederu su ljudi i dalje čekali.

Barikade su bile na svojim mjestima. Put prema Cetinju bio je prepriječen automobilima, kamionima, gumama i kamenjem, a više stotina automobila bilo je parkirano duž magistrale. Oko četiri hiljade građana provelo je noć na tom mjestu, među njima i pojedini političari.

S vremena na vrijeme stizale su vijesti iz grada. Čuli su se pucnji i detonacije. Sa Cetinja su dolazile slike ljudi sa licima prekrivenim maramicama i odjećom natopljenom suzavcem. Na Belvederu se čekalo da se vidi kojim će putem krenuti patrijarh srpski Porfirije i izabrani mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije.

Na kraju je postalo jasno. Neće doći putem. Doći će vazduhom.

Vlada Crne Gore stavila je na raspolaganje helikopter, pa su Porfirije i Joanikije u jutarnjim satima sletjeli na Cetinje i uz jako policijsko obezbjeđenje ušli u Cetinjski manastir. Oko njih su bili pripadnici antiterorističke jedinice, policajci sa balističkim štitovima i naoružanjem, dok su prilazi manastiru bili zatvoreni.

Prizor je bio neobičan i težak za grad u kojem se pripremao vjerski obred.

Dok je helikopter spuštao dvojicu crkvenih velikodostojnika u manastirsko dvorište, nekoliko stotina metara dalje građani su bili potiskivani suzavcem.

U manastiru je počela liturgija.

Joanikije je ustoličen.

Patrijarh Porfirije govorio je o službi, odgovornosti i potrebi da se spajaju mostovi. Joanikije je, obraćajući se, kazao da su podjele koje su se dogodile „vještački izazvane“ i da će trebati vremena da budu prevaziđene.

Napolju je uveliko trajao sukob policije i građana.

Ustoličenje koje je vlast pokušavala da predstavi kao miran i “relaksiran” događaj održano je uz policijski kordon, specijalne jedinice, oklopna vozila, dim suzavca i helikopterski dolazak do vrata manastira.

Takav je bio 5. septembar.

ODLUKA KOJA JE PRETHODILA SVEMU

Mnogo toga što se događalo, zapravo nije počelo tog jutra.

Sedmicama prije ustoličenja vodila se politička i bezbjednosna rasprava o tome da li događaj treba održati na Cetinju. Procjene bezbjednosnih službi upozoravale su na mogućnost ozbiljnih incidenata. Ministar unutrašnjih poslova Sergej Sekulović zalagao se za izmještanje ustoličenja, dok su se u javnosti smjenjivale izjave o tome da li će se ono ipak održati u Cetinjskom manastiru.

Istovremeno, tadašnji premijer Zdravko Krivokapić govorio je da će na Cetinje doći bez obezbjeđenja i da će lično razgovarati sa svakim ko bude imao nešto protiv njega. Potpredsjednik Vlade Dritan Abazović poručivao je da mu obezbjeđenje neće trebati i da se osjeća slobodno i komotno na svakom mjestu.

Ni Krivokapić ni Abazović nisu se 5. septembra pojavili na Cetinju.

U danima prije toga govorilo se i o mogućnosti da će ustoličenju prisustvovati veliki broj vjernika i podržavalaca SPC iz Srbije i Bosne i Hercegovine. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić u jednom trenutku najavljivao je mogućnost dolaska, da bi na kraju čestitao Krivokapiću na, kako je tada kazao, uspješno sprovedenoj akciji ustoličenja.

Za građane koji su noć proveli na Belvederu, sve je to izgledalo kao mnogo više od pitanja samog vjerskog obreda. To se osjećalo i u razgovorima koje smo tada vodili.

Jedni su govorili o crkvi, drugi o državi, treći o Cetinju i njegovom istorijskom značaju. Većina, međutim, nije govorila jezikom političkih saopštenja. Govorili su o osjećaju da se pred njihovim očima mijenja nešto što smatraju važnim za identitet grada i države.

U međuvremenu, u centru Cetinja policija je koristila sredstva prinude.

RIJEČI IZ JUTRA KOJE SU OSTALЕ DA TRAJU

Uprava policije negirala je da je koristila gumene metke, iako su se među građanima pojavile povrede za koje su pojedini tvrdili da su posljedica takvog postupanja. Nekoliko minuta prije početka policijske intervencije premijer Krivokapić objavio je da su građani bacili Molotovljev koktel. Za tu tvrdnju javnosti nikada nije ponuđen snimak ili dokaz koji bi je potvrdio, dok su reporteri Standarda, koji su se nalazili na više lokacija, naveli da takav događaj u centru grada nisu zabilježili.

Kasnije je otvoreno i pitanje informacije da je pucano na policiju. U postupcima koji su uslijedili nakon događaja razmatrano je šta se zapravo dogodilo i na koji način su pojedine informacije plasirane javnosti.

Cetinje je u međuvremenu dobilo svoj drugi život, onaj poslije 5. septembra, u kojem se sve ono što se dogodilo preselilo iz ulice u institucije.

GODINE KOJE SU DOŠLE POSLIJE

Već narednih mjeseci počele su da stižu pritužbe građana na postupanje policije.

Jedna od njih odnosila se na događaj koji se odigrao gotovo usputno, na ulici koja je tog jutra postala dio zone sukoba. Građani D.J., E.Č. i B.Z. tvrdili su da su se automobilom kretali Bajovom ulicom, ne znajući da policija koristi sredstva prinude, kada je vozilo pogođeno projektilom suzavca. Naveli su da je putnicima pozlilo, da su pretrpjeli snažan strah i stres i da su se zbog posljedica obraćali ljekaru.

Savjet za građansku kontrolu rada policije kasnije je utvrdio da policijski službenici nisu postupali sa potrebnom pažnjom i da nisu pravili razliku između mirnih i nasilnih demonstranata, ali ni između učesnika okupljanja i građana koji u njemu nisu učestvovali.

A onda je, dvije godine poslije događaja, stiglo i mišljenje Zaštitnika ljudskih prava i sloboda koje je otvorilo mnogo ozbiljnije pitanje o postupanju policije 4. i 5. septembra.

Na osnovu dokumentacije, snimaka, izjava učesnika i medijskih izvještaja, a posebno nalaza Odjeljenja za unutrašnju kontrolu Ministarstva unutrašnjih poslova, Zaštitnik je u pet od šest mišljenja utvrdio povredu Evropske konvencije o ljudskim pravima i Ustava Crne Gore, u dijelu koji se odnosi na zabranu mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja.

Posebno je ukazano na nekontrolisanu upotrebu hemijskih sredstava i razliku između broja sredstava prinude koji se vidi na snimcima i onoga što je evidentirano u policijskim izvještajima. Na jednoj od lokacija u izvještajima je bilo navedeno 31 sredstvo prinude, dok je analizom snimaka utvrđeno 85 upotrijebljenih sredstava, uz sumnju na dodatna 24.

Tako se ono što se tog jutra vidjelo na ulicama, kada je bilo gotovo nemoguće izbrojati koliko je puta bačen suzavac, nekoliko godina kasnije pojavilo i u službenim dokumentima.

Zaštitnik je zaključio da je došlo do povrede člana 3 Evropske konvencije o ljudskim pravima i odgovarajućih odredbi Ustava Crne Gore, dok su u mišljenjima upućene i preporuke Upravi policije koje se odnose na obuku za upravljanje protestima, bezbjednu upotrebu hemijskih iritansa i rizike višestrukog izlaganja.

Cetinje je tako, dugo nakon 5. septembra, ostalo u dokumentima institucija, sudnicama i zapisnicima. I u sjećanjima ljudi.

PET GODINA POSLIJE

Danas, kada se ponovo gledaju snimci iz septembra 2021. godine, neke slike djeluju gotovo nestvarno. Tadašnja Vlada više ne postoji, ljudi koji su donosili odluke više nisu na istim funkcijama, politički odnosi su se promijenili, kao i partije i politička mapa Crne Gore.

Ostali su, međutim, fotografije i snimci.

Na njima su policajci u punoj opremi, građani koji se sklanjaju pred dimom, ljudi na barikadama, djevojke koje plaču, stariji ljudi koji pokušavaju da dođu do daha, automobili nagurani na magistrali i helikopter koji Porfirija i Joanikija spušta u dvorište Cetinjskog manastira.

Ostao je i Belveder, sa svim onim što se za njega vezuje od te noći.

Pet godina je dovoljno da se mnoge političke priče promijene ili zaborave. Za ljude koji su bili na Cetinju 4. i 5. septembra 2021. godine, međutim, neke slike nisu postale dio prošlosti na isti način. Pamte gdje su bili kada je počeo suzavac, s kim su proveli noć na Belvederu, kako su se vraćali kući i kako je izgledalo jutro kada su se iznad grada začuli rotori helikoptera.

Standard