DVADESET PRVI VIJEK: EPOHA OTUĐENOSTI

DVADESET PRVI VIJEK: EPOHA OTUĐENOSTI

Piše: Željko Rutović

O aktuelnosti, relevantnosti i fenomenološkoj pojavnosti Kamijevog ” Stranca ” gotovo da je danas, u vremenu moderne otuđenosti, suvišno govoriti. Ravnodušnost, rutina, robovanje matrici, bezvoljnost, prilagodljivost očekivanjima okoline u kojoj se vode lažni životi postajući stranci sami sebi u današnjem  globalno – digitalno ” pametnom ” svijetu, više je nego očito. Uostalom, riječ je o univerzalnoj formi savremenog iskustva. Drugi se demonizuje, umjesto da se sluša, kaže Kami u jednom tekstu, gotovo proročanske riječi za duh današnjeg vremena u kome je sujeta pobijedila vrlinu a pohlepa i nezdrava ambicija  nadu u bolji i humaniji svijet. Složićemo se da gotovo nema razlike na njegov i na život koji danas živimo  kao ogoljenu istinu postojanja  svijeta u kome smo jedni drugima sve više stranci. Ta egzistencijalistička tjeskoba u kojoj su iskrenost i emocija  poraženi od simuliranih društvenih konvencija, nažalost donekle  čak i  paradoksalno, čini  opravdanim ciljem  svijeta ” stranaca “.

Danasnji ” moderni ” čovjek stranac je svijeta otuđenosti na čija egzistencijalna pitanja  nema racionalan odgovor. Konkretnije, nema nikakav odgovor. On je suštinska analogija Kamijevom Mersou kao otelotvorenju savremenog čovjeka, izopštenog podjednako kako od smisla postojanja, tako i odnosa prema bližnjem, velikodušnosti i praštanja.

Ovovremeni ” stranci ” bez empatije, emocije, humanosti i solidarnosti, postaju tek distancirane fizičke sjenke naseljenog prostora mnogih apsurdnih situacija. Kao proizvod tog programiranog i naoko banalnog apsurda,  savremeni čovjek je u nezavidnom duhovnom i egzistencijalnom stanju  samo – otudenja. Otuda, ne slučajno, i Kami koji se je i sam osjećao pomalo strancem, povezuje Sizifovu sudbinu sa modernim čovjekom koji svakodnevno vrši monotone, rutinske poslove. U tim monotonim, a ipak  nemilosrdno konkurentnim poslovima birokratske sterilnosti, jedni drugima smo stranci, suštinski daleko od  humano -duhovne relacije  čovjek – čovjek. Merso, kao paradigma stranca svijeta, jer se ne ponaša poput drugih, je tu svakodnevno među nama. To što ga mi ne vidimo ili ne želimo da vidimo, upravo je zato što smo njegov par. Socijalni i fenomenološki, ne pitajući se kome smo i zašto stranci.

Konačno, ovovremene “strance “ubrzano reprodukuje  tehno feudalizam, taj nadzorni kapitalizam koji je čovjeka pretvorio u broj, u monetu velikih baza podataka. Ljudi se jednostavno ( samo) regrutuju u beskrajne mašine udaljeni od suštine života, i tek samo poneki “stranac” sa zakašnjelom spoznajom životnog ( be )smisla.

Konačno, narastajući ovovremeni ” stranci “stanje su preovlađajuće svijesti svijeta koji (iz) umire na više nivoa, nespreman da liječi brojne uzroke svoje dehumanizacije. Otuda ” stranac ” je paradigma ( o) ponašanja nepostojećeg drugog u sebi i odsustva  sebe za i u drugom čovjeku. Drugi je virtuelnost, drugi je broj, i tek samo upotrebiljvi broj zamršenog algoritma nejasnih  granica između  prirodnog i vještačkog.

Zato ” Stranac ” nije samo literatura, on je ispis i prepis života koji možda i najviše liči današnjem i čovjeku i svijetu. Ako to ne vidimo, ne razumijemo i ne osjećamo, naravno da smo i sami ” stranci”  ovog bezdušnog svijeta kojim suvereno manipuliše apsurdna i nadrealna propaganda. Svaka potencijalno naknadna samo – spoznaja surovosti istine  ne abolira od svjesno izabranog i pređenog staža iskustva ” stranca “.

No, ne i za kraj, jer ova tema nema kraja, treba se prisjetiti Kamijevih riječi, koji je o romanu” Stranac “napisao: ” Samo sam želio da kažem da je junak knjige osuđen zato što ne igra igru”.