SJEĆANJE – KLUB UMJETNIKA ” MIRIS DUNJA “

SJEĆANJE – KLUB UMJETNIKA ” MIRIS DUNJA “

Piše: Željko Rutović

Neki mirisi nikad ne prolaze. Ostaju trajno ontološki memorisani kao slike nekog ljepšeg svijeta. Ostaju kao biljezi sjećanja mjesta, ljudi i vremena. Miris dunja, ta pjesma sevdaha i meraka. Boli i sjete duše. Tamo gdje dunje zamirišu, od bašte, pjesme, do dunje na ormaru.

Klub umjetnika ” Miris dunja ” iz Podgorice, sa idejnim  konceptom pjesnika i boema Gordana  Čampara, za kratak period rada ( 2023 – 2025.), ostavio je nezaboravan književno – poetsko – slikarski miris utisnut u duše poklonika, stvaraoca i umjetničkih  kreativaca koji tu, u klubu podsjećahu na vremena  i ljude kojima umjetnička boemija bijaše zivot. Drugi ih nije ni zanimao, jer drugog za njih nije ni  bilo. A i kakav bi to život bio bez kafane, boemije i umjetnosti.  To što danas zovemo životom ne znači da je to i zivot. Dokaza je sve manje. To tek bude njegova blijeda slika. Ako vas ne prate određeni mirisi života, vi budete samo slučajni prolaznik sopstvenog života.

A u ” Mirisu dunja” koji bijaše dom  a ne adresa, knjige i časopisi od poda pa do šanka. Tek raspakovani paketi… mirisi dunje i mirisi knjiga, zapretana sjećanja.nNa zidu slikarska platna, izložbe,nod Irvina  Masličića, Pera Nikčevića, Zećira Lubodera, pa do harizmatičnog slikara i pjesnika, nazalost počivšeg dr Rifka Mukovića… pa briljantni portreti i vajarska djela  slikara Slavenka Rakočevica, pa karikature svjetski priznatog Darka Drljevića, pa festivalske karikature u čast imena  Uroša Toškovića i Vita Nikolića, i tako na svakom centimetru na kojem bijaše kreativni izraz kulturno umjetničke scene Crne Gore.

Pjesničke večeri o Vitu Nikoliću, prozno muzička noć o maestru sevdalinke i njegovog  proznog zapisa, “Kofer duše ” Reufa Fekovića iz Sarajeva, pa pjesnička noć Ane Ičević  i mnoge druge ostadoše govorljivim svjedočanstvom te božanske moći poetskog, koja se ovdje upijala sa opet božanskim ukusom vina. Nije se to ovdje razdvajalo. Mirisi koji spajaju. A đe bi drugo istina bila osim u vinu i poeziji.

A imali smo konsenzus o moći dijalektičkog jedinstva poezije i vina. Zboraše u toj nirvani  Gordanovo umijeće, kako svoje, tako i neprolazne stihove Tina Ujevića, Lesa Ivanovića, Vita Nikolića… svoje o Majci i stradalnicima iz Rokoča, porodici Petra Zvicera, borca za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore.

Kroz te česte dane, noći i zore književnog svijeta, spontanih ideja i dugih razgovora,  kritički nas je vodila profesorska ruka, boemskog sabrata, prof.dr Draška Dosljaka, tog prvog boema među akademskom zajednicom Crne Gore. Taj izbor u to trajno zvanje plebiscitarno je ovjeren  suvim zigom poklonika “Mirisa dunja ” – Brana Đuranovića, galeriste Branka Kovačevića, nezaboravnog imena generacija  stanara studentskih podgoričkih domova, Muse Jovanovića, novinara i publiciste, Dragana Mitova Đurovića, prof.dr Dragana Bogojevića, Dejana Medojevića, Lazara Radulovića, agilnog predsjednika  Udruženja Crnogoraca ” Lovćen ” sa Kosova, koji nije propustao nijedan dolazak u Crnu Goru a da ne posjeti ovo njemu drago  mjesto, počivših prof. Slavenka Jovanovića, dr i publiciste Mirka Jakovljevića…. Iskustvo je  predvorje mudrosti, što se u kafani najbolje vidi. ” Miris dunja” bijaše životna i duhovna suprotnost stereotipiji, konzumerizmu, pohlepi, svakojakoj plastici bezdušnog doba, plagijatu raznih vrsta, otuđenju, ništavilu duha… naviru sjećanja  na riznicu misli, poruka i mudrosti hafiza Sulejmana Bugarija. Bila  je to agora moćne riječi. Bogatsvu ovog kutka doprinijela je aura gostiju i prijatelja regiona književnika dr Zulfa Ahmetovica i Zija Ćatica iz Sarajeva i sve dalje širinama bivse SFRJ do čuvara baštine antifašističkog  nasljeđa Garibaldija, kome u čast posveti gostima – Udruženju iz Italije, ta nezaboravna muzičko umjetnička  noć i dalje odzvanja dolinom. Moraće ta vječna “Bela ciao ” ! Noc za buduće dane  antifašizma.

A umjetnička duša zna sta je sjećanje, o čemu je nostalgično i tužno govorila noć sjećanja – omaža na Čovjeka, novinara, boema i crnogorskog patriotu Marka Novakovića.

Bijahu tu mirisne i zore i podneva i večeri. Pulsirala je ta energija sjete , tuge, nostalgije i  boemije, čiji je ” Miris dunja “velika posveta šarmu kariranog stolnjaka.

Preselio se je taj miris u neko novo sjećanje koje nostalgično prelistava stranice svježe odstampanih knjiga,  novih grafika, slika, karikatura, aforizama, riječi i misli koji nepovratno besjediše  uzvišenom svetkovinom duha koji traje.

Konačno, u tom “Mirisu” u kome je dokolica bila sociološko – kulturološka vrijednost, ostalo je previše dobrih priča i dobrog duha, što zaslužuje dužno sjećanje.

Uostalom, mi smo samo oni koji se sjećaju i kojih se neko sjeća….