KAFKIJANSTVO SAVREMENOG  DOBA

KAFKIJANSTVO SAVREMENOG  DOBA

Piše: Željko Rutović

Neshvaćen i nepriznat u svom vremenu, pod etiketom “buržoaskog” pisca, stvorio je djelo čija se književna, misaona i duhovna zaostavština svjetske dimenzije prepoznaje pod izvedenim i široko korišcenim pridjevom “kafkijanski”.  I sam dio bezlične službene mašinerije u okviru koje je sve moralo da bude klasifikovano, a tuđe sudbine i nesreće administrativno opisane sa pretvaranjem u predvidive i  izračunljive posljedice, Kafku je podstaklo da  nehumanost, otuđenost i apsurdnost modernog industrijskog svijeta upečatljivo predstavi u svojim knjigama. Možda upravo zato što je na  činovničkom poslu dobro upoznao otuđeni, neljudski,  mašinizirani svijet kojem se je opirao svojim unutrašnjim životom. Eho iz života na inspekcijskim poslovima – obilascima tekstilnih fabrika, pilana, kamenoloma, u ulozi činovnika osiguravajućih društava, prvo “Đeneralija”, a zatim Radničkog osiguranja od povreda, snažno odzvanja u njegovoj prozi. Tako, kada je 1914. napisao “Izvještaj o bezbjednosti rada u kamenolomima” u isto vrijeme je pisao roman “Proces”, u kome glavni junak Jozef K. biva pogubljen u kamenolomu.

Kafkina  popularnost posebno se istakla nakon Drugog svjetskog rata, jer je gotovo proročki u “Procesu” i drugim djelima predvidio užase koji će u obliku  totalitarizma zadesiti čovječanstvo.

Mnogi fenomeni današnje globalne civilizacije poput usamljenosti, otuđenosti, nerazumijevanja, sumnjičavosti, nepovjerenja, umora od svakodnevnog života, egzistencijalne nesigurnosti, traganja za identitetom i smislom postojanja, traže analogije, simetrije, smisao i odgovor u  Kafkinim djelima u kojima ljudi danas sve više prepoznaju sebe. Ne slučajno. I da, čitajuci danas “Proces” kao borbu za pravo, gdje Jozef K. ne nalazi ni Sud ni Zakon, svjedočimo i upoređujemo kako plemenite ideje o vladavini prava, istine i dostojanstva gotovo uvijek nestaju, ustupajuć i mjesto nepravednim arbitrarnim odlukama na štetu ljudskih prava i sloboda. Posledično i pogubno, mnogi ljudi postaju socijalno izolovani, uslovljeni, anestezirani, paralisani, lišeni samopouzdanja, identiteta i slobodne volje. A ljudima koji su preplavljeni pokornošću, strijepnjom i arhaičnim strahovima, nije teško vladati. Kako ono reče Makijaveli “narod je po prirodi kolebljiv, pa ga je lako u nešto ubijediti”. Uostalom, nije li cilj ove epohe na trijumfu fleksibilnosti  uspostaviti – izgraditi poslušnog pojedinca koga na ideologiji konzumerizma, kao idealizovanog kulta razonode, treba osloboditi mišljenja i “dosadne” kritičke sumnje. U poroznoj i poraznoj granici između realnog i nadrealnog svijeta koji briše identitet, slobodu, pravo i pravdu, narastaju “pravila” sˊ onu stranu logičkog mišljenja. Nedvosmisleno upozorenje savremenog kafkijanstva  govori da luksuz i simulirani komfor nijesu garancija slobode,  te da svijet obilja može lako postati i svijet nadzora koji funkcioniše iza privida stabilnog društva. Poslije svega  savremeno neokafkijanstvo simetrično je Bulgakovljevim riječima po kojima će     “tolerancija da stigne do tog nivoa da će pametnima biti zabranjeno da razmisljaju, zato što to ponižava osjećanja glupih”.

Očito da određena itekako važna pitanja u različitim vremenima, sistemima i uslovima, traže odgovor ili makar sličnost u Kafkinim djelima. Tek, prepoznavanje  u Kafki je očitost doba nove normalnosti u kojoj živimo. A to doba nametnutih normi, gdje god može isključuje mogućnost izbora, kanonizujući  jednu mogućnost i jedno misljenje. Počast  dogmi, a ne slobodi. Nove varijacije na istu temu ne umanjuju  istost problemske ravni. Naprotiv. Osvrt, tek površan, govori nam da i danas živimo u kafkijanskim vremenima, da u metaforičnom smislu, kao Kafkin junak iz “Preobražaja” poprimamo lik bube kao finalni rezultat  epohe osjećaja tjeskobe, otuđenja,  nesigurnosti, nemilosrdne konkurencije i egzistencijalne usamljenosti. U današnjem svijetu korporativnog neofeudalizma, gotovo na svim poljima događa se jedna globalna metamorfoza programirane amnezije  temeljnih humanističkih vrijednosti, koja rezultira duhovnim samootuđenjem. A u tom vrtlogu savremene neoliberalne kafkijanske drame, do neslućenih visina narastao je najveći antički grijeh – nezajažljivost, gramzivost, prekomjernost, pohlepa, egoizam, odsustvo metrona – mjere, tog glavnog životnog i duhovnog uporišta drevnih filozofa.

Kafkijanstvo, u svijetu koji postaje sve ružnije i skučenije mjesto, prosto se odomaćilo, pustilo korijenje toliko duboko u moći simulacije pluralizma i simulacije slobode, da su ljudi natjerani da se ponašaju kako neko drugi želi. Otuda i pitanje: da li čovjek koji je lišen mogućnosti izbora uopste može biti moralno biće? U tako modelovanom ambijentu kafkijanske krivice uprkos svemu, ljudi misle da su slobodni a suštinski, kako bi Žižek rekao ta je  “sloboda, bolest bez lijeka”. U toj “slobodi” kafkijanskog uzora transideološki hibridni korporativni propagandni inženjering funkcioniše, nadzire i upravlja ( ne )skrivenim cenzorskim propisima digitalne oligarhije po kojima se sloboda i istina zamjenjuju udobnim iluzijama.

Kafkijanstvo savremenog doba je stanje apatije programiranog apsurda u kome se zapravo ništa ne mijenja a sloboda postaje čudan pojam, a od nas se, kako kaže Slavoj Žižek “očekuje da je ne koristimo”. Alternativa slobodi postala je vladavina relativizacije, logika prilagođavanja, egoizam, ispraznost, intriga, lažni hedonizam, inertnost, spektakl društvenih mreža, sitna konzumeristička zadovoljstva i kratko pamćenje koje ne postavlja pitanje šta znači biti čovjek u društvu u kome dominira mašina. Konačno, taj savremeni oblik neoautoritarnog kafkijanstva kao kontrole nad uvjerenjima, vrijednostima, razumom i emocijama, prepoznaje se u svijetu algokratije u kome automatizacija, stalan nadzor i označavanje ljudi čipiranjem, postaju instrumenti kontrole i dehumanizacije, a ne privilegija  obećavanog komfora.