PODGOJA, PLANINSKI SVJETIONIK GUSINJA I PLAVA

Od katuna Ljuljaševića, preko Vezirove brade i Svatovskog groblja, do vrha Podgoje na 2.021 metru nadmorske visine

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik

Jutro 11. avgusta bilo je okupano ranim suncem. Planinski vrhovi ogledali su se u Plavskom jezeru, čas jasni, čas blago zatalasani, kao da je voda pokušavala da sačuva njihove obrise. U toj velikoj jutarnjoj slici, između jezerske modrine i stjenovitih visova Prokletija, donio sam odluku da se sa iskusnim planinarom Zuvdijom-Zuvdom Barjaktarevićem uspnemo na Podgoju, planinski vrh koji se izdiže na 2.021 metar nadmorske visine.

U našoj maloj družini bila je i Sneža. Troje ljudi, tri različita koraka, ali jedna želja da dan provedemo na planini i da vidimo koliko daleko pogled može dosegnuti kada se čovjek izdigne iznad svakodnevice. Iz Plava smo krenuli oko devet časova, putem prema Gusinju. U susret su nam dolazili planinari, turisti i naši dragi iseljenici koji se još nijesu vratili sa godišnjih odmora. Avgust u plavsko-gusinjskom kraju uvijek ima posebnu živost. Tada se ljudi vraćaju zavičaju, makar na nekoliko nedjelja, da ponovo vide kuće, rodbinu, planine i vode koje su ponijeli sa sobom u daleke gradove i države. Čovjek može otići daleko, ali predio u kojem je odrastao ostaje u njemu kao unutrašnja topografija kojoj se uvijek vraća.

Vozilo sam parkirao kod kuća Ljuljaševića, na početku katunskog prostora odakle makadamski put vodi prema Vezirovoj bradi, Svatovskom groblju i dalje prema Podgoji. Tu je započeo naš uspon. Put je bio snažno razlokan. Atmosferske i izvorske vode godinama su u njemu pravile brazde, odnosile sitniji materijal i ostavljale kamenje po kojem je trebalo pažljivo koračati. Na pojedinim mjestima voda je duboko usjekla put, pokazujući koliko je planina neumorna u preoblikovanju vlastitog lica. Ono što čovjek napravi, priroda vremenom prilagodi sebi.

Koračali smo polako. Korak po korak, bez nepotrebne žurbe. Planina ne voli brzinu nametnutu iz doline. Ona traži da joj se čovjek prilagodi, da osjeti sopstveni dah i da prihvati uspon kao razgovor sa sobom. Već poslije prvih dionica počeli su se otvarati pogledi prema masivima Prokletija. Kameni vrhovi stajali su jedan do drugoga kao vojnici raspoređeni na ogromnoj šahovskoj ploči. Neki su bili oštri i prijeteći, drugi pitomiji i zaobljeniji, ali je svaki imao svoj oblik, svoju boju i svoje mjesto u veličanstvenom planinskom poretku.

Posebno su me privukli gorostasi bukve i jele koji su nas pratili na putu prema Vezirovoj bradi. Stajali su uspravni, snažni i mirni, kao gorski čuvari pred kojima prolaze generacije ljudi. Njihove krošnje nijesu pravile potpuni mir. U njima je uvijek bilo poluglasnog šuma, laganog pomjeranja grana i nevidljivog života. Podśećali su nas da snaga prirode nije samo u kamenim vrhovima, već i u stablu koje decenijama odolijeva snijegu, vjetru, kiši i ljudskoj nepažnji.

Lagani vjetar milovao nas je po kosi. Uspon je bio gotovo neprekidan i nije ga bilo lako savladati. Put se produžavao pred nama, a meni se činilo da do vrha ima najmanje deset kilometara. Možda je umor u tim trenucima produžavao razdaljinu, a možda planina namjerno krije vrh kako bi iskušala strpljenje onoga ko joj prilazi.

Zuvdija Barjaktarević mi je usput pripovijedao planinarske priče i prenosio iskustva iz svog života. Planinarske priče imaju posebnu ljepotu. One se ne kazuju odjednom, već u nastavcima, između dva uspona, tokom predaha ili dok se čeka da se disanje smiri. Zuvdo dobro poznaje planinu. Njegova kazivanja nijesu bila samo priče o vrhovima koje je prešao, već i o ljudima koje je sretao, nevremenima koja je izbjegao i trenucima kada je morao da procijeni dokle se može ići, a kada se treba vratiti.

Iskustvo planinara se prepoznaje po poštovanju prema planini. Na jednom proplanku, usred mira i divlje prirode, ugledali smo lijepu planinarsku kuću. Neko je ovdje sebi podigao kutak za predah, sklonjen od buke i pogleda, ali se viđelo da već neko vrijeme nije dolazio. Tišina se bila primakla zidovima, a trava pragu.

Tu smo napravili kraću pauzu. Osvježili smo se hladnom izvorskom vodom koja je dolazila iz dubine planine. Nijedna voda nema ukus kao ona koju umoran planinar zahvati na izvoru. U njoj kao da se sabiraju kamen, šuma, zemlja i studen planinskih noći.

Nakon predaha nastavili smo strpljivo. Planinari često žele da se što prije dočepaju vrha. Ipak, vrhovi su ponekad neosvojivi i nedostupni nama običnim smrtnicima. Možemo do njih stići, stati na najvišu tačku, načiniti fotografiju i upisati datum, ali ih nikada ne možemo pośedovati. Planina ostaje svoja.

Dok sam koračao, razmišljao sam o nekadašnjim katunima na ovim visinama. Kako su ljudi živjeli, kako su izdizali stoku i kako su provodili mjesece daleko od sela i gradova? Život na katunu nije bio lak. Dani su počinjali prije sunca, a završavali se tek kada se namire stoka i svi poslovi. Voda, drva, hrana i zaklon nijesu se podrazumijevali. Sve je trebalo obezbijediti vlastitim rukama.

Pa ipak, takav život ostavio je najljepša śećanja mnogim generacijama. Katuni su bili  prostor rada, susreta, ljubavi, dogovora, pjesme, priče i prenošenja iskustva sa starijih na mlađe. Odatle su polazile staze koje su povezivale ljude i planine, a mnoge od njih danas zarastaju i polako nestaju.

Vegetacija je bila raskošna. Planinski čaj i brojne mirisne trave mamili su svojim mirisima i bojama. Viđelo se da je bilo dovoljno padavina. Padine su bile obučene u različite nijanse zelene, od tamnih djelova šume do svijetlih planinskih livada. Sve je živjelo u miru koji nije prazan već ispunjen šumom vjetra, zujanjem insekata i povremenim glasom ptice iz krošnje. Stigli smo do prevoja Vezirova brada i tu napravili novi predah. Uspon do ovog mjesta nije bio lak, ali je zadovoljstvo bilo veliko. Pogled se otvarao sve šire, a vazduh je postajao svježiji.

Nedaleko od starog skretanja i izblijedjelih planinarskih markacija nalaze se kameni ostaci poznati kao Svatovsko groblje. Zuvdo mi je ispričao predanje koje se u različitim oblicima prenosi širom naših planinskih krajeva. Nekada davno, govori legenda, dvije svadbene povorke susrele su se na uskom planinskom putu. Nijedni svatovi nijesu htjeli da se povuku i drugima ustupe prolaz. Najprije su pale teške riječi, zatim je potegnuto oružje, pa je svadbena pjesma u jednom trenutku zamijenjena jaukom. Svatovi su izginuli na mjestu susreta, a kameni mramori ostali su da čuvaju uspomenu na njihovu nesreću.

Danas ti mramori stoje kao nijemi śedoci vremena o kojem nema pisanih tragova. Možda predanje nije istorijska epizoda, ali ono čuva moralnu pouku o ponosu koji je nadjačao razum i o putu koji niko nije htio da ustupi, pa ga na kraju niko nije nastavio.

Dok sam polako ispijao vodu, pred nama su se pružali prizori koji su potiskivali umor. Do samog vrha ostalo nam je još dobrih pola sata hoda. Nastavili smo prema dijelu planine na kojem se vide ostaci nekadašnjeg katuna. U blizini su bili sakupljači borovnica. Plavi plodovi skrivali su se među niskim rastinjem, a njihov miris miješao se sa mirisom planinskih trava i vlažne zemlje.

Na toj dionici naišao sam na lijepu populaciju žute lincure, Gentiana lutea subsp. symphyandra (Murb.) Hayek. Ova strogo zaštićena gorska kraljica stajala je uspravno među nižim biljkama, prepoznatljiva po snažnoj stabljici i žutim cvastima. Izgledalo je kao da nas pozdravlja dok prolazimo. Pred takvom biljkom čovjek bi trebalo da zastane, pogleda je i ostavi netaknutu. Njena vrijednost nije u tome da je iščupamo i ponesemo sa sobom, već da ostane na svom staništu, da cvjeta, donese sjeme i dočeka nove planinare. Priroda nam ne daje sve da bismo prisvojili. Mnogo toga daje nam samo da vidimo, zapamtimo i sačuvamo.

Kako smo se približavali vrhu, pogledi prema plavsko-gusinjskom kraju postajali su sve širi. Ispod nas su ostajali katuni, šume, izvori i putevi, a iznad je bilo sve više neba. Konačno smo izašli na vrh Podgoje, na 2.021 metar nadmorske visine.

Podgoja možda nije toliko poznata i privlačna planinarima kao neki drugi vrhovi Prokletija. To je velika nepravda prema ovoj planini. Ona ne pokušava da se nametne oštrinom stijena ili opasnošću uspona. Njena najveća vrijednost je položaj. Podgoja stoji u crntru velikog planinskog prostora kao prirodni vidikovac, gotovo kao planinski svjetionik.

Sa njenog vrha Prokletije se ne posmatraju samo u jednom pravcu. One se otvaraju u velikom krugu oko vas.

Zuvdo je rukom pokazivao vrhove i redom ih imenovao. Pred nama su bili Trojan, Žuta Prla, Popadija, Talijanka, Maja Can i Maja Vojušit, Zastan Grebajski, nizali su se Južni, Veliki, koji se naziva i Srednjim vrhom, i Śeverni vrh Karanfila, zatim Karanfil Ljuljaševića i prepoznatljivi Očnjak. U daljini su se izdvajali Maja Jezerce, Maja e Rosit, Zla Kolata, Dobra Kolata i Tromeđa. Pogled je dalje dosezao prema Hridskom kršu, Paśem vrhu, Starcu, Čakoru i Hajli. Na drugim stranama vidjeli su se Visitor, Komovi, Goleš i Śekirica.

Svako ime bilo je kao posebno poglavlje velike planinske knjige. Neka sam već poznavao, neka su budila želju da im se približim, a pojedina su djelovala toliko udaljeno da su više pripadala nebu nego zemlji. Na pojedinim visokim vrhovima još su se zadržavali ostaci snijega koji se ni tokom ljeta nijesu potpuno otopili. Bijele površine presijavale su se među tamnim stijenama, podśećajući da su Prokletije i u avgustu planina kojoj se mora prilaziti sa poštovanjem.

Nacionalni park Prokletije i njegova ljepota ostavlja čovjeka bez daha, ali mu istovremeno pokazuje koliko malo poznaje ovaj kraj. Iza svakog vidljivog grebena nalazi se nova dolina, iza svakog vrha druga staza, a uz svaku vodu, stijenu ili katun živi priča koja još nije zapisana.

Na vrhu me je stigao umor. Legao sam na travu, sklopio oči i nakratko zadrijemao. Vjetar je prolazio preko lica, a glasovi mojih saputnika dopirali su kao iz daljine. Nema mnogo mjesta na kojima čovjek može tako mirno zaspati, pod otvorenim nebom, okružen vrhovima koji stoje kao straža.

Poslije odmora ponovo sam gledao plavsko-gusinjsku dolinu. Gledao sam Vezirovu bradu, Grebaje, Visitor i planinske padine pokrivene šumama bukve i jele. Sve je djelovalo moćno, ali ne i nijemo. U tom prostoru bilo je toliko prirodnih bogatstava, izvora, legendi i predanja da se čovjek mora zapitati koliko zaista znamo o nama samima.

Koliko poznajemo puteve kojima su išli naši preci? Koliko razumijemo život katuna? Koliko smo spremni da sačuvamo šume, izvore, biljke, stare staze i kamene tragove prošlosti? Sa Podgoje se pruža više planinarskih i katunskih puteva. Svaki od njih nekada je imao svoju svrhu. Njima se išlo prema ispašama, izvorima, suśednim katunima i selima. Danas mnogi služe planinarima, beračima šumskih plodova i rijetkim ljudima koji još održavaju katunski život.

Dobra četiri sata, sa svim predasima, bila su nam potrebna da stignemo do vrha. Ipak, ljepota planinarenja nije u osvajanju. Ljepota je u tome da prepoznate trenutke kojima vas priroda daruje i da razumijete da vas je primila kao saputnika na svojim čudesnim stazama.

Došlo je vrijeme za povratak.

Vodu smo gotovo potpuno potrošili. Grlo mi je bilo suvo, a misao o prvom izvoru postajala je sve privlačnija. Jedva sam čekao da ponovo napunim flašu hladnom planinskom vodom koja će me, kako sam tada govorio, vratiti u život.

Korak po korak, Zuvdo, Sneža i ja spuštali smo se sa Podgoje. Oko nas je ostajalo toliko vrhova koji su mamili ljepotom i budili želju za nekim novim dolaskom. Ko jednom pośeti Nacionalni park Prokletije ima ośećaj da se nalazi na samo korak od neba. Tog dana nebo je bilo modro i vedro, kao da se osmjehivalo našim stremljenjima.

Bili smo mala četa, ali odabrana, rekli bi stari.

Tokom povratka nastajale su brojne fotografije planina, biljaka, šuma i udaljenih vrhova. Fotografija nikada ne može potpuno prenijeti ono što ljudsko oko vidi na planini, ali može sačuvati trenutak i podśetiti nas da smo tamo bili. Može drugome pokazati dio ljepote i podstaći ga da krene, vidi i nauči da je poštuje. Do mog skromnog vozila stigli smo oko osamnaest ura. Bili smo izmoreni, preplanuli od sunca i zadovoljni. Dan se polako povlačio. Sunce je silazilo prema zapadu i mijenjalo boje na planinskim stranama.

Pomislio sam da bi mi prijala kafa sa mojom plavsko-gusinjskom braćom.

Otišli smo kod mog albanskog brata Getoara Đonbaljaja (alb. Getoar Gjonbalaj), posebno dragog prijatelja, uspješnog privrednika i čovjeka koji je svojevremeno bio na čelu Turističke organizacije Gusinje. Getoar je svojim radom, preduzimljivošću i odnosom prema ljudima izgradio ugled koji se ne stiče preko noći. Dobro poznaje vrijednosti gusinjskog kraja, njegove ljude, prirodne ljepote i mogućnosti razvoja, a ono što ga posebno izdvaja jeste spremnost da svakome ko dođe pruži pažnju, lijepu riječ i osjećaj da je stigao među svoje. Kod njega gost nikada nije samo slučajni prolaznik. Getoar svakoga dočekuje otvorenih vrata i iskrenog srca, onako kako se u plavsko-gusinjskom kraju dočekivalo odvajkada. Njegovo gostoprimstvo je dio porodičnog vaspitanja, ličnog karaktera i tradicije koja se prenosi kod svih Albanaca ali i drugih naroda. Za njegovom sofrom ljudi se brzo približe jedni drugima. Razgovor postaje prisniji, umor lakši, a vrijeme kao da sporije prolazi.

Dočekao nas je sa osmijehom, raspoložen da sasluša naše utiske sa Podgoje i priče o usponu, Vezirovoj bradi, Svatovskom groblju, katunima, izvorima i planinskim vrhovima koje smo toga dana gledali. Dok smo govorili, pažljivo nas je slušao, povremeno dodajući poneku svoju priču o Gusinju, njegovim ljudima i gostima koji iz različitih krajeva dolaze da upoznaju Prokletije. Takvi razgovori pokazuju koliko je važno da ovaj kraj predstavljaju ljudi koji ga istinski poznaju, vole i razumiju.

Uz baška kafu, osvježavajuće napitke, bogatu sofru i razgovor koji se prirodno produžavao, priveli smo kraju ovaj sadržajni dan. Poslije višesatnog hoda i jakog avgustovskog sunca prijali su nam predah, prijateljska riječ i toplina domaćina. Umor je još bio prisutan u nogama, ali više nije bio težak. Postao je tih i prijatan, poput potvrde da smo toga dana uradili nešto vrijedno i vidjeli predjele koji se dugo pamte.

Susret sa Getoarom dao je završetku našeg putovanja posebnu ljudsku toplinu. Planine nas jesu zadivile snagom i ljepotom, ali je prijateljski doček još jednom pokazao da najveće bogatstvo plavsko-gusinjskog kraja nijesu samo njegovi vrhovi, šume i izvori. Njegovo najveće bogatstvo su ljudi koji znaju da otvore vrata, postave sofru i gostu pokažu da je dobrodošao. Kod Getoara se upravo tako dolazi, kao gost, a odlazi kao prijatelj.

Śetio sam se stare maksime: „Pregaocu Bog daje mahove.“

Podgoja je na mene ostavila snažan i lijep utisak. Ona je mjesto sa kojeg se jasnije vidi veličina Prokletija, ali i dubina prostora između Plava i Gusinja. Sa nje se vide planine, doline i katuni, ali se još snažnije ośeća prisustvo ljudi koji su ovim krajem prolazili, živjeli i ostavljali tragove. Na Podgoji čovjek shvati da priroda ne postoji samo da bi joj se divili. Ona traži odgovornost, pažnju i pamćenje. Vrh nije osvojen time što smo na njega stupili. Možda je istina upravo obrnuta. Podgoja je toga dana osvojila nas.