Šubara pozelenio od zelenih dresova

Šubara pozelenio od zelenih dresova

Piše: Slavko Mandić

Bile bi zlatne, da nijesu imale zelene dresove, čulo se promišljanje izuzetnog intelektualca, jednog od znakovitih mantijaša, poškropljenog svetom Metodijevom vodicom, kako bi bolje i jače djelovao u svakom svom naumu kojim kočoperno negira tradicionalne crnogorske vrijednosti. Obrijani bradonja, novi fizionomija kod, koji zahtijeva evropejska Kosovka đevojka, teško stoji uz Šubaru, ali je jasno da u ovoj prilici sila boga ne moli. Mora se, a kad je tako, nije teško. Zato nije bilo ni nikšićkog otpriznavanja Kosova. Da ne bi tamošnji politički nekrofili naśekirali nestandardnu neodrugaricu, što će reći blisku šljivovica prijateljicu, a ne samo običnu poznanicu. Zato je i zadatak složeniji i treba mu prići sa primijetnom dozom opreza.

Muka je naćerala Šubaru da prozbori. Dobro ga je zabolio uspjeh mladih Crnogorskih lavica, pravih heroina današnjeg doba. Stasavaju u državi koja mnogo ne mari za njihov sportski ali ni bilo koji drugi razvoj. Pa ipak dosegle su do svjetskih visina dokazujući još jednom svu raskoš talentovane generacije crnogorskih  rukometnih kadetkinja, kojima je zlato izmaklo nizom nesrećnih okolnosti ali i pristrasnim suđenjem francuskih arbitara. Koji, kao ni Šubara, nijesu mogli da se pomire da Crna Gora dođe do svjetskog zlata. Dobro su znali u kakvim uslovima stasavaju naše heroine, ali nijesu mogli znati da u njihovim grudima, pored raskošnog znanja, kuca odlučno i snažno srce pobjednica. Zato njihovo srebro zlatom sija. Dali su sve od sebe za svoju zemlju, za čast i dostojanstvo Crne Gore, kojoj su zaklete i čiji su ponos.

Znale su da moraju bit duplo bolje da bi pobijedile. Prolazili smo kroz sudijske lopovluke neviđenih razmjera sestara Bonaventure. Takođe Francuskinje.
Španija je svjetska sila u svim sportovima. Crna Gora ni ligu nema. Ali ima kadetkinje vanserijske vrijednosti. Za koju godine dostojno će zamijeniti nekadašnje zlatne lavice. I opet osvajati odličja na svim prestižnim takmičenjima.

Kada su istrčale na teren, prolomio se gromoglasni aplauz. Te djevojčice sportskog crnogorskog srca i prađedovske hrabrosti zagrmjele su „Oj svijetla majka zoro…“ sve do jedne. Crna Gora je već slavila. Imala je i zašto. Naše kadetkinje su dosegle sam vrh svjetskog rukometa. I nije uopšte važno što nije zlatio. Jer je ova medalja zlatom sija.Srebro zlati kao nikada , reći ću!

Istrčale su u zelenim dresovima, sa zlatnim crnogorskim grbom na grudima. I onda je Šubara pozelenio. Znao je, ili je možda samo čuo, jer za znati treba biti obrazovan, da zelena boja za Crnogorce ima duboko istorijsko i simboličko značenje. Ona označava tradiciju, nadu i slobodarski duh, a najčešće se vezuje za pokret “zelenaša” iz 1918. godine i državni grb.

-Eto ga, namrštio se nikšićki prvijenac. Znao je da ne može da udari na Lavice otvoreno, jer su one vicešampionke svijeta, ali je morao poslati makar malu otrovnu strelicu toj čistoj mladosti. “Sinoćnje pojavljivanje u najvažnijoj utakmici u zelenim dresovima pokazalo je i simbolički da je za zlato nedostajalo još malo zrelosti”, kazao je umjesto čestitke (pre)zreli Marko, nemušto priznajući da je to ipak veliki uspjeh naših reprezentativki. Ali bol zbog zelenih dresova, koje su ga pośetile na crnogorski otpor srpskoj okupaciji i zločinima zloglasnog Aleksandra Karađorđevića 1918. godine, na istorijsku simboliku i tradiciju Crne Gore, naćerarala ga je da pokaže pravo lice.

Šubara nije čestitao dostojno. Iz njegove partije ni toliko, od vrha do dna.
I bolje je što nijesu, makar ne onako kako su to s „oduševljenjem“ učinili neki za koje znamo da im srce nije i nikad neće biti uz Crnu Goru. Takvi, sigurno je, ne trebaju našoj državi, a još manje našim zlatnim kadetkinjama.

Njima svijetli grb Crne Gore na grudima do svake pobjede . A koliko ih tek očekuju i koliko puta ćemo sa njima, na nogama i rukom na srcu zapjevati: …sinovi smo tvog stijenja i čuvari tvog poštenja!

Šubara je prst  sramote davno  pokazao posred himne crnogorske!