Crnogorci i politika 

Piše: Miodrag Vlahović

Kraj avgusta će označiti šestu godišnjicu političkih promjena u Crnoj Gori.

Davno smo pisali, mnogo prije te dramatične 2020 godine (uzaludno, naravno!) da su promjene potrebne, logične, neizbježne … Ali da je centralno pitanje – sa koje strane će one doći, sa kojim programom, partijama i ljudima.

“Crnu Goru treba da mijenjaju oni koji je poštuju i vole” i danas zvuči kao lijepa parola – ali nemoguća i neprimjenljiva, očigledno.

Crnu Goru se mijenja u pogrešnom pravcu. Etno-federalizacija – taj eufemizam za brutalno razvaljivanje naše zemlje po etničkim i vjerskim šavovima – u punom je jeku.

Kolaboracionistička Bošnjačka stranka i koalicione albanske partije sviraju u zajedničke diple sa velikosrpskim partijama, slugama i pionima srpskih službi i Crkve Srbije.

Najnovija borba za prevlast unutar tzv. srpskog bloka ne treba nikoga sa zavara: to je trvenje u okviru istog svjetonazora, u okviru istog projekta. Jedan ili drugi ujak, borba dva krnja mitropolita, prepucavanja srpskih piona …

Iz toga ne izuzimamo ni PES, da ne bude zabune, jer je Spajićeva partija skup pojedinaca bez ideologije i definisanog plana – ali pod kontrolom istih službi i iste crkve. Njihova je politika jasna: zagrabi što više možeš, dok možeš! Za ostalo ne pitaj, ili odbij da kažeš mišljenje, baš kao što je jedna od njihovih perjanica, prije neki dan, pred euro-parlamentarcima odbila da se zamjeri vojvodi Mandiću …

A Mandić je šef, a Malo Brdo, aerodromski i drugi tenderi i auto-putevi su (privremena) cijena koalicije sa bućkurišem od PES. Ili sa tim političkim amalgamom, ako to ljepše zvuči.

Evropska agenda je pokrivač ispod kojeg se kriju procesi razgradnje, negacije i destrukcije svega crnogorskog – od kulturnih i tradicijskih pitanja, preko institucija i vladavine prava, pa sve do kadrovskih rješenja. Sve se odvija naizgled haotično i vrlo trapavo u izvedbi, sa bezbrojnim aferama, očiglednim zloupotrebama vlasti i nezakonitim postupcima, ali vrlo efikasno u konačnici: bez Crne Gore, bez crnogorskog i Crnogoraca, u svim značenjima tih riječi – od građanskog, do nacionalnog – i bez izuzetka.

Nula Crnogoraca je u Vladi: sve sami polutani, ili ideološki Srbi, ili srpski nacionalisti, ili saradnici i pioni političkih i obavještajnih adresa iz Beograda, ili puleni Crkve Srbije … I kolaboranti koji govore “u ime svog naroda”!

Prošlo je, dakle, šest godina i tri avgustovske vlade, a crnogorska opozicija nema odgovor na situaciju kojoj se ne vidi kraj.

Inertna u nastupu – uz rijetke izuzetke – i bez novih ideja (kojih ima baš koliko i Crnogoraca u izvršnoj vlasti!), crnogorska opozicija – čeka.

(Izuzetak je, svakako, nedavna opoziciona Platforma, koja je, uz malo muke i natezanja, pretočena u Sporazum vlasti i opozicije. Sada to treba dosljedno i bez izuzetka i popuštanja – primijeniti. Evropska agenda je zajednička rabota. To znaju i komesarka Kos i ambasador Satler, nadamo se.)

Najveća opoziciona partija (uz želju da nas ne shvate pogrešno, što je, na osnovu iskustva, gotovo izvjesno, nažalost) može, ako nema drugih prihvatljivih metoda, da uporedi odjek najnovijih aktivnosti sopstvenog počasnog predsjednika i uticaj svega ostalog što mlado “rukovodstvo” čini. Neuporedivo.

Procenti podrške u brojnim anketama pokazuju konstantu, ili bilježe blagi rast – što, bez nekih dramatičnih promjena na trenutno većinskoj strani – ostaje nedovoljni kvalitet i kvantum za četrdeset i prvog poslanika u Skupštini, kad se sve sabere.

Očevidan je i napor – koji dolazi iz formalnog vrha partije – da se starom/novom retorikom svide nekim evropskim adresama, jer, pobogu, nije DPS protiv evropskih integracija. Kao da je to uopšte pitanje. Jeftini trik i dalje ostavlja posljedice.

Ali, DPS i dalje “dokazuje” da se reformisao, dok im PES ponavlja da se nije reformisao, niti će, dok bude PES-a, očigledno. Milo Đukanović će biti kriv – dok je živ.

To je logično, iz više razloga. I pokazuje svu ispraznost aktuelne politike u Crnoj Gori. Kampanja partija aktuelne većine za izbore 2027 će to pokazati: obračun sa bivšom vlašću je najjeftiniji.

S druge strane, manja opoziciona grupacija ima svoje limite: svjesni su neophodnosti promjena, ali – po svemu sudeći – nespremni na radikalne poteze. Lakše je utabanim stazama, naravno, pa makar ti putevi vodili u krug. Za sada se licitira nekim (“novim”) imenima, za koje će glasačkoj publici biti neophodno da primijeni neku od tehnika korisne amnezije, ili da poveća dozu naivnosti – da bi ih prihvatili kao suštinski novu politiku.

I najveća i manje partije pokazuju nezainteresivanost da se konstituiše novi nacionalni/državni program. Ili, još gore od toga, misle da to uopšte nije bitno. Što svodi njihovu politiku na neku vrstu trgovine na malo – ko će s kim i kako preliti već osvojene (“sigurne”) glasove. To je ozbiljna i skupa greška.

Takvi ih rezoni sprječavaju da bilo što kažu Bošnjačkoj stranci (što Ibrahimović i njegovi obilato koriste, podržavajući, sad već po komandi, sve što im nacrta Andrija Mandić) i albanskim partijama (osim kada N. Gjeloshaj ne pretjera u svom nacionalističkom zanosu). To je loša i kratkovida politika – jer je, ponavljamo, ostalo manje od godinu dana do izbora.

U ovu sliku se sasvim uklapaju “najcrnogorskiji” crnogorski mediji. Da ne trošimo riječi: gledanost ispod jedan odsto i forsiranje davno prežvakanih teza i tema, uz bojkot nepodobnih. Monotono. Crnogorska opozicija je (davno) izgubila medijsku bitku.

Crnogorska politika je, tako, u šestogodišnjoj inerciji, bez svježeg vjetra, u dosadnoj kolotečini koju više uznemirava – da ponovimo i to – jedna pocijepana državna zastava na zgradi neke institucije, nego kapitalna i neprijatna pitanja vezana za djelovanje Vlade i četničkog vojvode u Skupštini. Zabranjene teme, previše njih!

Ako se ništa dramatično ne dogodi u sljedećih deset mjeseci (a najdramatičnije u Crnoj Gori je kada ne stižu plate i penzije – dva mjeseca bar) gledaćemo jedno te isto besplodno natezanje, bezube “proteste” i monotonu opozicionu borbu. I “političku korektnost”, povrh svega.

Ako rezultat te namjerne monotonije i inercije, na kraju, ipak bude neka volšebna opoziciona pobjeda – biće nam drago. Rezultat je uvijek važniji od teza i teorija.

Ali, ako rezultat bude nastavak ovog razarajućeg status quo, onda će Crnoj Gori biti potrebna nova politika – nove ideje i ljudi koji će moći da ih iznesu. I to će biti logično, politički potrebno i istorijski neizbježno.

Naši opozicionari su apsolutno svjesni toga. Bar neki od njih, nadamo se.