U śenci munike, pod Njegoševim nebom, uz 74 godine Nacionalnog parka Lovćen

U śenci munike, pod Njegoševim nebom, uz 74 godine Nacionalnog parka Lovćen

 Božidar PROROČIĆ, književnik

Dan je vedar, 5. avgust 2026. godine. Jutro se tek otvorilo nad Cetinjem, a moje misli već su bile na Lovćenu. Od ranih sati razmišljao sam o konceptu emisije posvećene 74. godišnjici Nacionalnog parka Lovćen. Razmišljao sam o ljudima koji će govoriti, o pričama koje će se toga dana susresti, o vremenu koje treba sažeti u jedan radijski sat i o odgovornosti da se o svetoj planini govori dostojno, jasno i iz srca.

U tim mislima posebno mjesto pripadalo je Gorici Vukićević, neprikosnovenom novinarskom peru Radia Crne Gore. Ona je zajedno sa drugim predanim neimarima nacionalnog radija i Radio-televizije Crne Gore, uvijek znala da prepozna i prati lijepe, značajne i trajne aktivnosti povezane sa Lovćenom. Gorica na planinu dolazi da čuje i ono što se riječima teško kazuje. Ona prati drhtaj glasa, pogled koji odluta prema vrhovima i ruke na kojima je ostao čitav jedan život. Ne nadvikuje sagovornika i ne prekida ga tamo đe počinje istina. Njeno pitanje zna biti kratko i snažno poput lovćenskog kamena, ali njen najjači novinarski postupak često je upravo ćutanje. Tada između dvije rečenice progovore godine, odlazak, rad, ponos i sve ono što čovjek dugo nosi, a rijetko izgovara.

Putujemo ka Lovćenu.

Pred nama je put kojim se ne ide samo automobilom. Njime se putuje kroz vrijeme. Lovćenske serpentine vode nas kroz predjele u kojima se ljepota i surovost ne isključuju, već dopunjuju. Sa svake krivine otvara se drugačija slika. Kamen, šuma, vrtače, katuni, proplanci, stare međe i putevi koje su nekada utabali ljudi i stoka. Svaka stopa Lovćena je sveta i zlatna. Tim stopama vjekovima su se ukrštali karavanski drumovi, pastirske staze, vojni pravci, trgovački putevi i hodočasničke putanje. Njima su hodili vladari i ratnici, sveštenici i diplomate, prirodnjaci, istraživači, trgovci i putopisci. Išli su njima i bezimeni gorštaci koji iza sebe nijesu ostavljali pisane dnevnike, ali jesu kamene podzide, torove, kućišta, izvore i priče koje još žive u porodičnom slikama.

Prolazimo kroz lijepe, ali i opore predjele.

Lovćen ne otkriva sve odjednom. On ponešto pokaže, a mnogo toga sakrije. Čovjeku pruži vidik prema moru, Cetinjskom polju, Skadarskom jezeru i udaljenim planinama, ali mu istovremeno ostavi ośećaj da iza prve stijene, šume ili uzvišenja postoji još jedan neotkriveni svijet. Na putu srijećemo planinare, putnike, službenike Nacionalnog parka, istraživače i ljude koji su toga jutra krenuli prema Jezerskom vrhu. Neki nose rančeve, neki fotoaparate, neki samo flašu vode i želju da se popnu što više. Svako od njih ima svoj razlog dolaska. Za jedne je Lovćen mjesto odmora, za druge predmet istraživanja, za treće sveta planina, a za mnoge velika i magična tačka kojoj se neprestano vraćaju. Lovćen me toga jutra podśeća na čudesnu šahovsku ploču. Šah ima 64 polja, a Lovćen ih ima bezbroj.

Na jednome polju je stara bukva čije su grane preživjele desetine zima. Na drugome je izvor Ivanova korita i Kamenica iz kojeg su vodu uzimale generacije. Na trećem je ostatak katunskog kućišta. Na četvrtom rijetka biljka koja opstaje u procjepu stijene. Neđe su tragovi divljači, neđe osušeni kameni zid, a neđe čovjek koji se vraća śenama svojih predaka zapravo sbaka priča i svako polje imaju svoju priču.

Zato ne čudi energija koja isijava iz svakog lovćenskog dijela. Ona se ne može jednostavno predstaviti objasniti mora se doživjeti.

Već oko devet sati bili smo ispod Jezerskog vrha.

Do početka emisije ostala su dva sata, ali je prostor već živio načinom pripreme. Tehnička oprema se unosila i postavljala. Provjeravali su se mikrofoni, kablovi, jačina signala i mjesta predviđena za sagovornike. Naizgled mali detalji morali su biti brižljivo usklađeni da bi tačno u jedanaest časova glas sa Lovćena mogao da krene prema slušaocima širom Crne Gore. Jutro je bilo bistro. Sunčevi zraci probijali su se kroz krošnje munika i borova, prelamali se preko kamenih obronaka i razlivali po procvjetalim vrhovima planinskih trava. Śena munika padala je preko naših ramena, stolova i kamenih ploča. Među ljekovitim travama posebno su se svojom nenametljivom ljepotom izdvajali maleni grmovi vrijeska, posuti sitnim svijetlim (bijelim) cvjetovima. Nijesu tražili pažnju, ali su je dobijali. U njima kao da se ogledala sama priroda Lovćena, skromna u obliku, a snažna u trajanju. Miris smole miješao se sa mirisima trave i kamena ugrijanog prvim jačim zracima sunca. Povremeni planinski povjetarac donosio je svježinu, pomjerao grančice i nosio glasove prema Jezerskom vrhu.

Nad svim tim provijavao je Njegoševski duh.

 Ne kao istorijska uspomena, već kao misao i eho koji nadilaze prostor i vrijeme. Na Lovćenu je teško govoriti, a ne ośetiti prisustvo Njegoša. Njegova riječ ovđe ne pripada samo knjizi. Ona kao da lebdi iznad vrhova, vraća se sa stijena i podśeća čovjeka da su najveća pitanja o slobodi, časti, trajanju, prolaznosti i ljudskom dostojanstvu i dalje pred nama. Stižemo do restorana „Vladika“, smještenog ispod znamenitog Jezerskog vrha.

Tu nas dočekuje topla i iskrena dobrodošlica vlasnika Deja Novakovića. To je ona vrsta gostoprimstva koja se ne može odglumiti. Na takvom mjestu odmah znate da nijeste došli samo kao gost ili učesnik programa. Došli ste među ljude koji će učiniti da se ośećate poštovano, uvaženo i dobrodošlo. Srdačno nas dočekuje menadžerka restorana, naša Cetinjanka Ivana-Vanja Kopitović. Njen osmijeh, smirenost i brižljivost primjećuju se u svakom detalju. Ona provjerava sto, raspored, posluženje i potrebe gostiju, ali istovremeno stiže da svakome uputi toplu riječ.

Tu je i Beli, šef bijelog osoblja, koji brine da sve bude na svom mjestu, kao i čestiti Bajica Kiśo Martinović. Njihovo prisustvo i odnos prema gostima śedoče o starom pravilu podlovćenskog kraja da se čovjek najbolje predstavlja načinom na koji dočekuje drugoga. Sto za učesnike emisije bio je pripremljen sa posebnom pažnjom.

Oko nas su već bili brojni pośetioci restorana. Čula se vreva, miješali su se jezici i kulture. Strani gosti razgledali su predio, fotografisali Jezerski vrh, raspitivali se o Njegošu i posmatrali pripreme za emisiju. Neki nijesu razumjeli naš jezik, ali su pažljivo pratili svaki pokret i svaki zvuk. Ubrzo će se pokazati da se emocija planine ne mora uvijek prevoditi. Pozdravlja nas i Lazar-Lazo Radović, službenik Narodnog muzeja Crne Gore. Njegov pozdrav je topao, neposredan i gorštački. Lazo pripada onim ljudima koji vas jednim stiskom ruke uvjere da ste među svojima. U njegovom držanju postoji i muzejska svijest o vrijednosti baštine i ona ljudska, iskonska povezanost sa krajem iz kojeg potiče.

Lovćenskim serpentinama pristiže i Stevo (Vasov) Čavor.

Dolazi sa Koložunja, iz kraja odakle potiču kapi izvorske vode kojoj ime „Dobra voda“ nije dato slučajno. Stevo ne dolazi praznih ruku. Sa sobom nosi gusle i diple, instrumente u kojima se  čuva  zvuk, i eho brojnih prošlih generacija obučen u crnogorsku nacionalnu nošnju. Kada se pojavio sa guslama, među prisutnima se odmah ośetilo da je stigao gorštak kojem su pjesma, riječ i predanje bili načini da se sačuva ono što nije smjelo biti zaboravljeno. Pristižu i moje kolege iz Javnog preduzeća za nacionalne parkove Crne Gore. Direktorica Nacionalnog parka Lovćen Kata Varagić dolazi sa sigurnošću i odgovornošću dame koji zna da predstavljanje Parka donosi institucionalnu priču o 74 godine zaštite, razvoja, iskušenja i trajanja Nacionalnog parka Lovćen.

Tu je i Aleksandra Vujović, stručna saradnica za promociju i edukaciju. Aleksandra će govoriti o programu „Mladi rendžer“, jednoj od onih inicijativa kojima se ljubav prema prirodi ne ostavlja slučaju, već se planski prenosi najmlađima. Pristiže i Snežana Vukotić, etnološkinja i antropološkinja zadužena za etnografsku baštinu Nacionalnih parkova Crne Gore. Sa njom u emisiju ulaze katuni, predmeti, stari zanati, načini gradnje, porodična predanja i sjećanja ljudi čiji se život ne može odvojiti od planine.

A onda, pravo sa Majstora, stiže Duško (Ivov) Kustudić.

Došao je gotovo zorom, sa željom da se pozdravi sa nama, da uvaži događaj i da svojim prisustvom donese dio Majstora pod Jezerski vrh. Preplanuo je od planinskog sunca. Na njegovim rukama ističu se snažne žile, oblikovane višedecenijskim radom. To nijesu ruke gorštaka koji je o životu na Lovćenu slušao iz tuđih priča. To su ruke koje su radile, nosile, kosile, popravljale, podizale i čuvale. Duško je uvijek bio i ostao radnik. Na njegovom licu primjećuju se tragovi vremena, ali i smirenost čovjeka koji je navikao na planinu, oskudicu, daljinu i rad. Donosi nam pozdrave majke Ike i brata Draga, sa kojima i danas boravi na katunu.

Sa Duškom su toga jutra pod Jezerski vrh stigli i Majstori. Vidjeli su se u njegovom licu, u preplanulim rukama, u mirnoći čovjeka koji je naučio da više radi nego što govori. Došao je onakav kakav jeste, neposredan i čestit, noseći sa sobom iskustvo života koji polako nestaje, ali čija vrijednost postaje sve veća.

Vrijeme do početka emisije brzo je prolazilo.

Gorica Vukićević obilazi sagovornike, provjerava redosljed i još jednom u mislima povezuje teme. Mikrofon je u njenoj ruci siguran. Ona zna da će emisija trajati samo jedan sat, od jedanaest do dvanaest časova, ali zna i da tih šezdeset minuta može postati dragocjen dokument jednoga vremena. Nekoliko minuta prije jedanaest svi zauzimamo svoja mjesta. Razgovori postaju smireni. Goricadaje znak. Signal je stabilan. Mikrofoni su otvoreni. Tačno u jedanaest časova počinje emisija Radio Crne Gore posvećena 74. godišnjici Nacionalnog parka Lovćen. Gorica otvara program glasom u kojem se ośeća sigurnost, iskustvo i poštovanje prema temi. Pozdravlja slušaoce i predstavlja prostor iz kojeg se javljamo, podno Jezerskog vrha, iz restorana „Vladika“, u srcu jednoga od najznačajnijih istorijskih, prirodnih i simboličkih prostora Crne Gore.

Kata Varagić, odgovornost trajanja

Prva se slušaocima obraća direktorica Nacionalnog parka Lovćen Kata Varagić. Njena riječ vraća nas na 1952. godinu, kada je Lovćen proglašen nacionalnim parkom, ali i na sve decenije koje su uslijedile. Govori o istorijatu Parka, njegovim prirodnim i kulturnim vrijednostima, o odgovornosti zaposlenih, službi zaštite i ljudi koji svakodnevno brinu o prostoru. U njenom obraćanju 74 godine čine jubilej ali i  obavezu. Kata podśeća da nacionalni park je živi prostor u kojem se susrijeću priroda, istorija, kultura i savremene potrebe društva. Čuvati Lovćen znači čuvati vrijednosti koje su oblikovale identitet Crne Gore, ali i obezbijediti da buduće generacije planinu ne upoznaju samo sa starih fotografija. Njena završna poruka mogla bi se sažeti u nekoliko riječi Lovćen smo naslijedili, ali ga moramo sačuvati i posbvetiti mu s ekao i do sada sa pažnjom znanjem i ljubavlju.

Stevo (Vasov) Čavor, prvi glas gusala

Nakon prvog dijela razgovora, Stevo Vasov Čavor uzima gusle. U trenutku kada gudalo dodiruje strunu, žamor restorana gotovo sasvim prestaje. Prvi zvuci šire se prostorom, izlaze prema šumi i stapaju se sa snagom planine. Stevov glas nosi epske stihove, snažne i poznate u osjećanju čak i onima koji ne razumiju svaku riječ. Gosti restorana „Vladika“ brižljivo slušaju. Stranci podižu telefone i fotoaparate, ali poslije nekoliko trenutaka mnogi od njih prestaju da snimaju i samo gledaju. Na licima prisutnih vide se emocije. U ponekom oku zadržava se i suza. To nijesu suze slabosti. To su suze ljudi koji prepoznaju zvuk predaka, vjekove opstanka i uspomenu na vrijeme kada su gusle osnaživale čovjeka onda kada mu je bilo najteže. To su gorštaci koji znaju da vas osokole, podignu i vrate vam snagu kada pomislite da je ponestaje. Kada je bilo najteže, pjesma nije dopuštala čovjeku da se preda. Prvi Stevov nastup završava se snažnim aplauzom. Aplauz nije samo priznanje izvođaču. On je znak poštovanja prema čitavom svijetu koji Stevo predstavlja.

Aleksandra Vujović, mladi rendžeri lovćena

Aleksandra (Veljkova) Vujović govori o programu „Mladi rendžer“. To je priča o najmlađima i o potrebi da se odnos prema prirodi razvija od djetinjstva. Aleksandra objašnjava da se djeci kroz edukativne sadržaje približavaju biljni i životinjski svijet, pravila ponašanja u zaštićenom području, važnost čuvanja staza, izvora, šuma i kulturne baštine. Mladi rendžer nije samo dijete koje je naučilo nekoliko naziva biljaka ili životinja. To je budući čuvar prostora. To je dijete koje će poslije boravka u Parku znati zašto se otpad ne ostavlja u prirodi, zašto se biljke ne čupaju, zašto se vatra ne pali đe joj nije mjesto i zašto stari kameni zid ili napušteno kućište imaju vrijednost. Aleksandra u svom radu povezuje promociju i edukaciju. Ona zna da se Park ne štiti samo kaznama i zabranama. Najbolje se štiti znanjem. Dok govori, posmatram nekoliko mlađih pośetilaca restorana. Slušaju je i gledaju prema šumi. Možda će neko od njih, zahvaljujući ovakvom programu, jednoga dana postati biolog, rendžer, šumar, istraživač ili jednostavno odgovoran posjetilac. Njena završna poruka glasi: Đeca kojoj danas približimo Lovćen śutra će znati kako da ga sačuvaju.

Duško (Ivov) Kustudić, gorštak sa Majstora

Kada govori Duško Ivov Kustudić, emisija dobija posebnu ljudsku dubinu. Pred nama je čovjek čiji je život neposredno povezan sa Majstorima i Lovćenom. Duško govori o djetinjstvu, porodici i svakodnevnom radu. Govori o vremenu kada je život bio teži, ali su ljudi bili više upućeni jedni na druge. O jutrima koja su počinjala prije izlaska sunca. O košenju, stoci, vodi, pripremanju drva i poslovima koji nijesu mogli čekati bolji dan. Govori o majci Iki i bratu Dragu. Dok priča, njegove ruke miruju na stolu, ali upravo one govore možda i najviše. Na njima se vidi svaki teret koji je prenesen, svaka alatka koju su držale i svaka godina provedena u radu. Duško ne idealizuje život na katunu. Zna koliko je bio težak. Ali u njegovom kazivanju nema gorčine. Postoji dostojanstvo i ponos što je pripadao svijetu u kojem se riječ držala, komšija poštovao, a rad se smatrao borbom za opstanak. Majstori kroz njegovu priču prestaju postaju dio djetinjstva, porodična kuća, miris trave, glas majke, korak brata i mjesto kojem se čovjek vraća čak i kada ode. Njegova poruka je kratka i snažna: Dok ima čovjeka koji se vraća Majstorima, neće nestati ni njihova priča.

Ivana-Vanja Kopitović, kuća dobrodošlice

Poslije Duška riječ dobija Vanja Kopitović. Govori o restoranu „Vladika“, njegovom istorijatu, ulozi koju ima u dočeku domaćih i stranih posjetilaca i posebnom osjećaju odgovornosti koji nosi rad na mjestu smještenom pod Jezerskim vrhom. Restoran „Vladika“je jedna od prvih tačaka na kojoj se strani gost susrijeće sa crnogorskim gostoprimstvom, ukusima Lovćena, Njeguša i čitavog podlovćenskog kraja. Vanja govori o tradicionalnoj kuhinji i specijalitetima koji nose mirise i ukuse ovog podneblja. O njeguškom pršutu i siru, domaćem hljebu, jelima pripremanim po starinskim receptima, planinskim čajevima, medu i svemu onome što trpezi daje snagu  gastronomske vrijednosti. U tim jelima sačuvana je istorija načina života. O arhitekti Marku Mušićui koji je projektovao restoran Vanja govori smireno i sa ponosom. Dok je slušamo, jasno je da gostoprimstvo je način da se Lovćen predstavi čovjeku koji je možda prvi put stigao u Crnu Goru. Njena poruka je jednostavna: Gost koji sa Lovćena ponese lijepu riječ, ukus i uspomenu, postaje prijatelj naše planine.

Snežana Vukotić, baština koja još govori

 Snežana Vukotić unosi u razgovor etnološku i antropološku dimenziju Lovćena. Govori o katunima, starim kućištima, predmetima svakodnevne upotrebe, običajima, načinima privređivanja i znanjima koja su generacijama omogućavala ljudima da opstanu u surovim planinskim uslovima. Na Lovćenu kulturna baština nije zatvorena samo u muzejskim zbirkama. Ona se nalazi u kamenom zidu, obliku kuće, starom putu, nazivu izvora, toponimima, ublovima pjesmi i priči. Nalazi se u načinu na koji su ljudi raspoređivali prostor, čuvali stoku, kosili livade, spremali hranu i pomagali jedni drugima. Snežana ukazuje na važnost dokumentovanja tih tragova.  Njena poruka je važnja: Baština je živa samo dok je poznajemo, prenosimo i poštujemo.

Uz zvuke dipala

Stevo Vasov Čavor ponovo uzima diple. Ovoga putta zvuk dipala kao da se prirodno nastavlja na Duškovu priču. Zvuci sa Koložunja susrijeće se sa śećanjima sa Majstora. U restoranu je ponovo tišina. Na licima prisutnih sada se vidi još dublja pažnja. Prvi nastup ih je iznenadio. Drugi ih je već povezao sa pričom. Epski zvuci dipala ne djeluju kao nešto što pripada samo prošlosti. U njima se prepoznaju savremena potreba za dostojanstvom, istrajnošću i osloncem. Stevo pripada onim gorštacima koji vas znaju osokoliti i uzdignuti i vratitikorijenima gorštaka.

Kada je došao red da i sam govorim, pozdravio sam slušaoce riječima dobrodošlice na Lovćen, dobro došli na Lovćen, tamo đe svaki vrh, svaki kamen i svaki toponim čuvaju dio naše istorije opstanka i trajanja. Nijesam mogao govoriti samo kao zaposleni u Nacionalnom parku, istraživač ili književnik. Govorio sam kao neko ko Lovćen doživljava kao živu knjigu, otvorenu pred nama, ali još uvijek nedovoljno pročitanu.

Njene stranice nijesu numerisane, a poglavlja nijesu završena. Ispisuju ih ljudi koji planinu istražuju, čuvaju i o njoj śedoče. Ispisuju ih i oni koji žive na njenim padinama i katunima, oni koji poznaju stare puteve, izvore, vrtače i imena mjesta koja se ne nalaze uvijek na kartama. Pomenuo sam Lisičnjak, toponim koji u sebi nosi trag prostora i jezika ljudi koji su mu davali ime. Govorio sam i o Ivanovoj snježnici, koja se nalazi  u lovćenskom kršu. Za mene Lovćen je veza između čovjeka i predjela, između imena i śećanja, (nekad bolnih nekad srećnih). Lovćen ne smije postati planina kroz koju se samo prolazi. Njemu se mora prilaziti sa znanjem, mjerom i poštovanjem. On se mijenja, ali ne smije izgubiti ono po čemu jeste Lovćen. Na kraju sam pomislio na vremena ratova, gladi, velikih snjegova, oskudice i odlazaka. Upravo kada je bilo najteže, ljudi ovoga kraja umjeli su da se usprave, oslone jedni na druge i sačuvaju dostojanstvo. Zato je moja poruka bila: dobro došli na Lovćen, planinu koja nas je u najtežim vremenima učila da podignemo glavu. Na nama je da je sačuvamo takvom da i oni koji dolaze poslije nas mogu ośetiti njenu snagu, prepoznati njena imena i razumjeti zašto je Lovćen vječan.

Gorica Vukićević, mikrofon koji čuva glasove

 Tokom cijele emisije Gorica Vukićević vješto povezuje sagovornike. Ona pažljivo prati tok razgovora, vraća nas na suštinu i omogućava da svako dobije svoje mjesto. U njenom novinarskom pristupu nema nametljivosti. Mikrofon ne koristi da bi bila ispred sagovornika, već da bi njihov glas stigao dalje. U tome je snaga radija. Slušalac ne vidi Jezerski vrh, munike, vrijesak ni Duškove ruke, ali ih kroz riječ i zvuk može zamisliti. Ne vidi suzu u oku gosta poslije guslarske pjesme, ali je može ośetiti u tišini koja je nastupila. Gorica emisiju vodi tako da šezdeset minuta postaju snažna i jedinstvena sintagma u etru. Njena završna poruka mogla bi se sažeti ovako: Radio čuva glas trenutka da bi ga vrijeme moglo ponovo čuti.

Dejo Novaković i gostoprimstvo „Vladike“

Bez topline domaćina ovakav susret ne bi imao isti karakter. Dejo Novaković i osoblje restorana „Vladika“ učinili su da se učesnici i gosti ośećaju kao dio iste priče. Njihova posvećenost nije bila samo u pripremljenom stolu i posluženju, već u pažnji prema svakome ko je toga dana ušao u restoran Ivana-Vanja Kopitović, Beli i Kiśo Martinović brižljivo su pratili tok emisije i potrebe gostiju. Njihova zajednička poruka mogla bi biti: Vrata pod Lovćenom najljepše se otvaraju iskrenom dobrodošlicom.

Zvuk gusala za kraj

Vrijeme je prolazilo neobično brzo. Kao da smo tek počeli, a kazaljke su se već približavale dvanaestom času. Za završnicu Stevo Vasov Čavor ostavlja diple i uzima gusle. Njihov prodoran, drevan zvuk ispunjava restoran „Vladika“, izlazi kroz otvoreni prostor i širi se prema šumi i Jezerskom vrhu. Strani gosti ponovo ustaju. Telefoni i fotoaparati su podignuti, ali na licima više nema samo radoznalosti. Sada postoji poštovanje. Zvuci gusala u glas guslara pjevaju o našoj voljenoj Crnoj Gori i svim njenim narodima. Aplauzi se nižu. Treći Stevov nastup postaje prirodna završnica emisije. Dva puta uz gusle, jednom uz diple, on je povezao sve o čemu smo toga dana govorili. Prirodu i čovjeka. Istoriju i sadašnjost. Katun i instituciju. Domaćina i putnika. Crnu Goru i ljude koji su došli iz dalekih zemalja. Tačno u dvanaest časova emisija se završava. Mikrofoni se gase, ali razgovori ne prestaju. Gosti prilaze Stevu, fotografišu se sa njim i raspituju se o instrumentima. Neko prilazi Dušku, neko razgovara sa Katom, Aleksandrom i Snežanom, a neko zahvaljuje Gorici što je omogućila da prisustvuje nečemu što nije očekivao kada je toga jutra krenuo prema Lovćenu. Jedan sat je prošao kao nekoliko minuta. A možda je upravo u tome bila njegova vrijednost. Kada se ljudi, priče i prostor susretnu na pravi način, vrijeme prestaje da se mjeri kazaljkama.

Lovćene, obasjan suncem, okupan kišama, kaljen burama i olujama, planino koja jednako dobro poznaješ samoću svitanja i silinu gromova, śedočeći vjekovima ljudskim radostima i tugama, suzama i osmijesima, stradanjima i vaskrsavanjima, srećan ti Dan Nacionalnog parka. Na tvojim stijenama ispisivana je istorija Crne Gore, pod tvojim krošnjama odrastale su generacije gorštaka, a sa tvojih vrhova učilo se kako se voli sloboda, čuva dostojanstvo i ne odustaje ni onda kada je najteže. Mnoge smo borbe zajedno izvojevali, mnoge oluje izdržali, mnoge rane zaliječili, ali pred nama su i nove odgovornosti i nove pobjede. Pred nama je borba da sačuvamo tvoje munike i bukve, izvore i katune, kamen i krš, biljke i životinje, stare toponime i ljudska śećanja, jer se prava vrijednost jedne planine pokazuje ljubavlju i poštovanjem onih koji je čuvaju. Neka te i dalje grije sunce, neka te umivaju kiše, neka te bura podśeća na snagu, a gromovi na vječnost. Ostani uspravan kao što si oduvijek bio, ponosan kao što te istorija pamti i živ kao što te ośećaju svi koji ti se vraćaju poput stihova tvog Njegoša-tajnovidca. Srećan ti Dan, Lovćene. Koračamo zajedno ka tvom velikom jubileju, sedamdeset pet godina Nacionalnog parka, sa porukom da ćemo mnoge bitke još izvojevati i ostaviti budućim pokoljenjima Lovćen dostojan njegove prirode, istorije, ljudi i neprolaznog duha.