Sudovi ne postoje da bi sarađivali s tužilaštvom, oni odlučuju i naređuju

Kada se u javnosti komentarišu norme Zakonika o krivičnom postupku (ZKP) uglavnom se komentarišu s aspekta činjenica u određenom slučaju (da li je neka radnja ili odluka učesnika bila u skladu sa ZKP u tom konkretnom slučaju). Međutim, imam osjećaj da izostaju komentari o osnovnim pitanjima koja ZKP uređuje, posebno osnovni ciljevi ZKP koji se moraju primjenjivati u svakom slučaju od strane svakog učesnika (prije svega mislim na Policiju, Tužilaštvo i sud).

Nekako se zaboravlja osnovni cilj ZKP propisan članom 1 – da nevin čovjek ne bude osuđen. Tek nakon toga govori se o tome da se krivično odgovornom učiniocu izrekne sankcija. Dakle, svi koji primjenjuju ZKP, a posebno državni organi, moraju se rukovoditi ovim stavom. Drugi stav, koji direktno proizilazi iz ovog sadržanog u čl. 1, utvrđen je čl. 16. ZKP – svi državni organi dužni su da sa jednakom pažnjom utvrđuju kako one činjenice koje terete okrivljenog tako i one mu idu u prilog.

Odgođeno ročište Mijajloviću i još petorici optuženih:…

Konačno, i kod državnih organa, a posebno u javnosti, primjetan je stav da su odredbe ZKP formalnost pa tako ponekad i nailazimo na stavove da je neko oslobođen zbog formalnih razloga. Ovo u smislu da ta osoba nije trebalo da bude oslobođena ali eto „izvukla se zbog neke začkoljice“.

Ovakav pristup, posebno kad dolazi od strane državnih organa izuzetno je opasan i naravno, potpuno neprihvatljiv, naročito kad je u pitanju tumačenje ZKP i to stoga što kršenje ljudskih prava u krivičnom postupku (uključujući naravno i radnje koje Policija i Tužilaštvo preduzimaju u cilju otkrivanja) ima najdrastičnije posljedice. ZKP, kao i drugi procesni zakoni nijesu formalnost već garancije. Garancije prava svih nas koji možemo doći u neku proceduru. Ukratko, slobodan sam da kažem, suština demokratije je procedura ili, da prevedem, opšte (ili od najvećeg broja subjekata) prihvaćena pravila igre.

U konkretnom slučaju, kao i u relativno velikom broju drugih, Tužilaštvo svjesno ignoriše upravo ove postulate. Nije i ne smije biti osnovni cilj tužioca da neko bude po svaku cijenu osuđen, pa neka i nije kriv. Za ovakva ponašanja ne postoje opravdanja, ali postoje objašnjenja. Politički razlozi, borba za jačanje svoje pozicije, prikrivanje grešaka (svojih ili tuđih u određenim situacijama).

Dakle, zahtjev za izuzeće kompletnog vijeća koje odlučuje o potvrđivanju optužnice (dakle, ne vijeća koje sudi u predmetu) može predstavljati izraz sopstvene nemoći i želje da se po svaku cijenu uspije u postupku i/ili želju da se tužilaštvo nadredi sudu. A posebno da se pred javnošću opravdaju za dugotrajne pritvore na kojima insistiraju.

Stav Evropskog suda da zaštita ljudskih prava treba da bude efektivna i efikasna, a ne teoretska i iluzorna, postao je u našim uslovima floskula koju svi ponavljaju, a niko je ne primjenjuj

Koliko god bilo tačno da sudovi određuju pritvore, tačno je i to da bi tužioci, koji bi trebalo da se prije svega bore za zakonitost, trebalo i sami da traže ukidanje pritvora onda kada ti pritvori nemaju svrhu. Drugim riječima, ovakvi predlozi upućuju na zaključak da će u budućnosti tužilaštvo zahtijevati da određuje sudije u pojedinim predmetima. A mogli bismo i da ukinemo sudove. Da ne ulazimo u to kakvu prijetnju ovakvo ponašanje predstavlja sudijama.

Međutim, naše sudije već godinama ćute na komentare i ne odgovaraju predstavnicima izvršne i zakonodavne vlasti koji se direktno miješaju u predmete i saopštavaju kako bi trebalo suditi, pojedine predsjednike Vlade i onima koji su se poslije hapšenja zahvaljivali Policiji kao da to hapšenje znači i osudu. Da ne pominjemo da termin „uhapsiti“ ili „hapšenje“ ne postoji u našim zakonima. Sudije, dakle, ćute.

Nije ni čudo kada smo prije relativno kraćeg perioda iz Vrhovnog suda čuli da će se sud „sarađivati“ sa tužilaštvom u pripremi propisa. Sudovi ne postoje da bi sarađivali, sudovi odlučuju i naređuju. I zato su posebna grana vlasti. Sve sudije koje to ne shvataju ne poštuju sami sebe pa i ne mogu očekivati da ih neko drugi poštuje.

Primjetno je da na ovakva događanja ne reaguju ni NVO koje se bore za ljudska prava. Stav Evropskog suda da zaštita ljudskih prava treba da bude efektivna i efikasna, a ne teoretska i iluzorna, postao je u našim uslovima floskula koju svi ponavljaju, a niko je ne primjenjuje.

Govorio sam o pritiscima na sudove, čestitanjima policiji, presuđivanjima mimo suda pa mislim da bi trebalo da se zapitate da li je zaštita prezumpcije nevinosti, kao osnovnog ljudskog prava (koje se kod nas garantuje i Ustavom i zakonom) efektivna i efikasna. Bolje da se zapitate sad, nego kad dođu po vas.

(Autor je advokat)