Diplomatska pošta. Hrvatsko pitanje

Hrvatsko pitanje

Autor: Miodrag Vlahović

Da bi se branili interesi crnogorske države, mora se prvo vjerovati u njih.

Ovaj bi prosti iskaz mogao biti zaključak svake analize kompleksne situacije koja trenutno postoji između Republike Hrvatske i Crne Gore povodom graničnih i drugih problema.

Saopštenje hrvatskog Ministarstva vanjskih i europskih poslova, sa kojim se crnogorska javnost upoznala prije desetak dana, jasno je.

Činjenica da su, inače i do sada poznati, stavovi i pozicije hrvatske Vlade sumirani u poruci koju crnogorska strana prima u delikatnom momentu za njenu evropsku agendu je, sama po sebi, najvažniji detalj: došlo je vrijeme da se crnogorsko-hrvatski sporovi i nezavršene obaveze okončaju. To je suština poruke iz Zagreba.

Nećemo posebno analizirati reakcije iz Crne Gore. Tu nema ničeg novog. Ipak:

Ibrahimovićevo ministarstvo je promptno odgovorilo opširnim tekstom, koji vrvi od fraza za koje naše profesionalne („karijerne“!) i partijske diplomate vjeruju da su suština diplomatije.

Viši nivo ispraznosti je prisutan u komunikacijama PES prvaka, koji misle da je ponavljanje mantre o dobrim odnosima Zagreba i zvanične Podgorice i o sigurnoj evropskoj perspektivi vrhunska politika. To je bio njihov odgovor na (predvidljivo i ne baš originalno) podsjećanje iz redova DPS da persone non grata ne mogu biti promoteri dobrosusjedske politike.

(PES je, uobičajeno, ovim povodom, osuo paljbu na nesrećnu crnogorsku politiku dobrovoljnog taoca iz vremena zajedničkog DPS, kao da se poslije 1997. baš ništa nije dogodilo. To svakako nije inteligentni stav, i s obzirom na stavove članstva i simpatizera te stranke, kojima je „crnogorska“ politika do razlaza sa Miloševićem neproblematična, a ona, poslije toga, problematična i „izdajnička“. Razlog takvim konstrukcijama Spajićeve stranke je jednostavan: ne znaju što treba reći, pa je napad na mrskog Đukanovića najsigurniji.)

Imali smo, takođe, prilike da čitamo i mišljenja, bez sadržaja i smisla, koja se predstavljaju kao „stručna“.

Tu su i očekivane provokacije političara koje prepoznajemo kao srpsko-ruske pione.

Nema iznenađenja ni kada je ćutanje čelnih ljudi Vlade u pitanju. Krapović i Ivanović su svoje davno rekli, više puta – prvi je bio na užoj listi za nepoželjnu osobu u Hrvatskoj, a izjava drugoga kako tekst na tabli u Morinju „nije adekvatan“ je bila jedan od razloga za hrvatski stav/zahtjev, ekspliciran i u pomenutom saopštenju, kojim se traži nepromjenljivost spomeničkih zapisa koji tretiraju agresiju na Dubrovnik.

Sačekaćemo i dočekati, neizbježno, i „patriotske“ reakcije i napade sa strane jednog Miloševićevog ambasadora, koji, već decenijama, „gine“ za Prevlaku i povezane teme, dok ćutanjem ili eksplicitno podržava sve velikosrpske udare na Crnu Goru, i spolja i iznutra.

Jednako će postupiti, što već i čine, predstavnici srpskih „patriotskih“ udruženja iz Boke i van nje, pravoslavnih bratstava i istorodnih partija kojima upravljaju srpske službe i Crkva Srbije. Treba opravdati napad na Dubrovnik, pa makar i poslije tri i po decenije – jer su oni tada, pobogu, samo „branili ono što je oduvijek bilo naše“. Tj., njihovo.

TRI GRUPE PROBLEMA

Crna Gora se, u komunikaciji sa Hrvatskom i u pregovorima koji, nadamo se, slijede, suočava sa tri grupe problema.

Prvi je da nema definisane strategije aktuelnog državnog vrha Crne Gore što i kako činiti. (Izvjesne aktivnosti Ministarstva vanjskih poslova, sa nemoćnim Ibrahimovićem na čelu, čak i ako zamislimo da se neki od njegovih „savjetnika“ nešto pitaju u svemu tome, teško da mogu da budu od velike koristi. Ni Ministarstvo, ni aktuelni ministar, niti njegovi udomljeni savjetnici nemaju težinu i uticaj u procesu donošenja odluka ovog nivoa važnosti.)

Gotovo da je nemoguće, dakle, zamisliti da se predsjednik države, premijer i šef Skupštine dogovore što su crnogorski državni rezoni i prioriteti kada se radi o otvorenim pitanjima sa Hrvatskom. I da zatvorimo Milatovića, Spajića i Mandića u neki manastir (što im ne bi bilo prvi put!) teško da bismo mogli očekivati njihovu saglasnost. To jest – ako bi se ona i postigla – to bi bio stav koji bi zastupao ili koji bi morao da potvrdi četnički vojvoda Mandić. Spajić nije zainteresovan za detalje, posebno ukoliko se neko drugi zauzme za stav koji on sam ne smije da izrekne; Milatović, s druge strane, trudi se da bude uključen u proces (konsultacije sa nekadašnjim ambasadorima i stručnjacima različitog nivoa poznavanja problema, na primjer), ali niko neće tražiti ili poslušati njegovo mišljenje.

Drugi je problem vezan za to što bi mogao biti stav sadašnjeg državnog vrha – pod pretpostavkom da se do njega stigne, naravno. Sva trojica su opterećena, nazovimo to tako ovom prilikom, srpskim nacionalističkim shvatanjima i projekcijama pozicije Crne Gore u regionu i prema susjedima. Prema Hrvatskoj posebno. Za njih je i sama komunikacija sa Hrvatskom vrlo neprijatna. Mandić je i dalje persona non grata. Milatovićev politički uzor je pok. Momir Bulatović, koji se, za razliku od rukovodstva nekadašnjeg zajedničkog DPS, nikada nije odrekao politike koja je „krasila“ Crnu Goru za vrijeme „rata za mir“, pohare Konavala i „paljenja guma“ u Dubrovniku. Spajić je poslovično nezainteresovan za bilo koje važno pitanje koje ima i dimenzije koje se ne mogu samo novčano izraziti. Od njih trojice – vidimo to svakoga dana – najuticajniji je, svakako, Mandić. Ako bi njegov stav prevagnuo – što bi to moglo značiti? Spremnost da se izađe u susret hrvatskim zahtjevima u svim otvorenim pitanjima? I to sve u predizbornoj godini? Teško.

Završni se problem tiče mogućnosti i potrebe da crnogorska strana formira kredibilni pregovarački tim. Suštinu tog problema je otkrio, vjerovatno nesvjesno i sasvim neznaveno, predsjednik Milatović. Njegov prijedlog da se u tim uključi onaj Miloševićev ambasador koji godinama barjači „odbranom“ Prevlake glatko je odbijen, čak i od onih čiji pogledi nisu mnogo udaljeni od takvih „patriotskih“ pretjerivanja.

Dakle – da li će i kako Crna Gora moći da formira pregovarački tim sa članovima koji u političkom bagažu nemaju učešće, podršku i/ili opravdavanje agresije na Dubrovnik? To ostaje pitanje o kojem će crnogorska strana, volens-nolens, morati da razmišlja.

STAVOVI I RJEŠENJA

Treba odmah reći, crnogorski manevarski prostor u pregovorima je bitno sužen. Tome svakako doprinosi kontekst u kojem se sve odvija – crnogorska evropska agenda je, bar zvanično, u završnoj fazi, a hrvatska saglasnost tokom pristupnih pregovora je sine qua non.

Crna Gora treba da prihvati hrvatske prijedloge i zahtjeve koji se tiču odštete/naknade, problematičnog imena bazena u Kotoru, rješavanja imovinsko-pravnih pitanja, neizmjenjivosti spomeničkih zapisa (Morinj), kao i onih koje se tiču četrnaest nestalih lica u Domovinskom ratu.

Za školski brod „Jadran“ treba naći odgovarajuće rješenje, to jest ono koje neće zakočiti crnogorske evropske integracije. Skuplje je crnogorsko članstvo u EU od tog broda. Mnogo skuplje. To treba da bude primarni rezon zvanične Podgorice. Detaljna bi analiza porijekla i originalnog vlasništva mogla relaksirati eventualne „tvrde“ (ili nerazumno tvrdoglave) stavove Spajićeve vlade. Moglo bi se, uz malo umijeća i dobre političke volje, naći elegantno rješenje koje će zadovoljiti Hrvatsku, a omogućiti Crnoj Gori da ne bude „poražena“ strana. Umješno političko vođstvo, koje bi imalo viziju i koje bi znalo da prepozna prioritete, bi, jednim potezom, moglo da pošalje poruku dobrog susjeda, koji je svjestan opterećenja novije istorije između dvije zemlje i da se, tim činom, pripremi za svakako najkompleksniji segment pregovora – onaj koji se tiče razgraničenja na moru.

Školski brod „Jadran“, FOTO: Stevo Vasiljević

Linije razdvajanja na moru predstavljaju, za Crnu Goru, najvažniju tačku međudržavne komunikacije. Za razliku od granice na kopnu, koja ne zahtijeva promjene u odnosu na liniju definisanu privremenim aranžmanom, morska granica zahtijeva ozbiljan i temeljni pristup. Crnogorske greške (ili omaške, bar) iz pregovora prije više od dvadeset godina ne treba da budu ponovljene. Uz dobru pripremu – ispunjenje hrvatskih zahtjeva i regulisanje statusa „Jadrana“ – to bi trebalo da bude završni dio pregovora u atmosferi koja bi odslikavala iskreni partnerski i saveznički odnos dvije zemlje.

I Crna Gora i Hrvatska imaju snažni interes da pregovori i rješenja koja budu iz njih proistekla ne predstavljaju branu napredovanju Crne Gore prema EU, s jedne, niti prepreku za dobrosusjedske odnose na osnovama pune ravnopravnosti i međusobnog uvažavanja, s druge strane.

Hrvatska je, iz više razloga, u velikoj mjeri ujedinjena kada se radi o državnim interesima, a naročito u ovom slučaju. I vlast i opozicija isto ili vrlo slično pristupaju svim otvorenim pitanjima na granici.

Takva situacija, nažalost, ne postoji na zvaničnoj crnogorskoj strani. Pretpostavka – koja se čini izvjesnim scenarijem – da će pregovori trajati i poslije 2027. otvara mogućnost drukčije političke konstelacije na našoj strani, nadamo se.

I tada će se, neizbježno, potvrditi istina sa početka ovog teksta: da bi se branili interesi crnogorske države, mora se prvo vjerovati u njih. Suština je, i danas i u tom pretpostavljenom budućem trenutku, vezana za tu jednostavnu istinu.

Ona će se odraziti i na rezultat i na posljedice crnogorsko-hrvatskih pregovora.