Mandićevo pomirenje po Frankovom receptu

Stav

Autorka: Jelena Šušanj

Godine 1940. Francisko Franko, fašistički španski diktator, započeo je izgradnju megalomanske grobnice-spomenika, koja je građena i dopunjavana gotovo dvadeset godina, navodno s ciljem pomirenja svih žrtava građanskoga rata 1936–1939. Dok je Franko učvršćivao svoju diktaturu, spomenik nazvan Dolina palih bio je instrument za građenje narativa o bratstvu, zajedništvu i, naravno, pomirenju.

Grobnica je izgrađena u stijeni, iznad nje stoji ogroman krst, a u nju su prenešene kosti gotovo 34000 ljudi, uglavnom frankista. Vremenom je Franko „dopuštio“ da se u nju donesu – bez znanja i dozvole porodica – i kosti republikanaca, isključivo katolika, koji su živote izgubili boreći se protiv Franka i njegove diktature.

Dolina palih bila je inspiracija Franju Tuđmanu da od Bogdanovićeva Kamenoga cvijeta na Jasenovcu poželi napraviti spomenik svim žrtvama Drugoga svjetskoga rata.

Franjo Tuđman je hvalio Frankovu ideju da zajedno sahrani kosti žrtava fašizma i komunizma uz obrazloženje: „Samo na temelju te vrste izmirenja može se doći do demokratskog društva u kojem više nema zaraćenih strana. Trebalo bi izgraditi spomenik za sve žrtve rata i konačno shvatiti da su sve to bile posljedice povijesne situacije.“ Bilo je to juna 1990. godine. Pa je, na primjer, i 1992. godine tvrdio da je „hrvatski narod doživio žrtve i na jednoj i na drugoj strani. I predstavnici tog naroda su činili te žrtve i na jednoj i na drugoj strani“, ali i da „u Jasenovcu nisu bile samo žrtve palog režima NDH, nego i žrtve koje su na kraju Drugog sv. rata i poslije Drugog sv. rata počinjene od komunističkog režima.“

Zvuči poznato?

Juna 2026. godine Andrija Mandić s čela Skupštine Crne Gore u Kamniškoj Bistrici poručuje: „Ne može se graditi zdrava budućnost na ćutanju. Ne može se tražiti bratstvo ako se bratu ne prizna bol. I ne može država biti pravedna ako zaboravi svoje stradalne građane, ma kako se oni zvali, kojoj vojsci pripadali, kojom se idejom vodili ili kakvu sudbinu nosili.“

O pomirenju je odlučio da govori i 13. jula u prajm tajmu Prvoga programa RTCG, izbjegavajući odgovore na većinu voditeljevih pitanja. Njegovo oktroisano pomirenje antifašista i fašističkih kolaboracionista donosi riječima: „Ne možete da imate različite pristupe. Morate da imate jedinstvene pristupe.“

Pošto nam je krajnje autoritarno s osmijehom propisao kako moramo misliti, pa i više od toga – kako se smije misliti, ponudio nam je Mandić bezuslovno pomirenje, baš poput onoga ujedinjenja 1918. godine. U tome pomirenju ukidaju se moralne razlike i istorijske istine, bez kritičkoga sagledavanja činjenica. Jednostavno – novi narativ je pomiriteljski, pa se vi sad pokušajte suprotstaviti pomirenju.

Slijedi prikladan primjer: „Sa ove distance ne znate koga više da žalite: ili one koji su bili u partizanskim jedinicama i ubijali svoje rođake, a posle do kraja života živjeli u traumama, mnogi od njih. Znate li kakve su oni časove proživjeli razmišljajući o tim mladim ljudima, njihovim vršnjacima koje su ubijali tamo u nekim rupama? Nije to lako nositi! Nije to lako psihički izdržati!“

Svaka komparacija mora imati makar dva elementa – ako trebamo žaliti nekoga više od nekoga drugoga, moramo znati koga poredimo, koga sve žalimo. Mandićeva je rečenica ostala gramatički nedovršena, ali je ideološki i te kako dovršena.

Mandić ide na afekat – rupe, vršnjake, ubistva, traume, a konteksta ni u naznakama. Ne pomenuvši fašizam, osoba koja je dan ranije uzvikivala „antifašizam uvijek i svuda, totalitarizam nikada više“ u intervjuu na javnome servisu nudi samo jedno „ili“.

Portal Analitika