Politička suđenja, strah i ravnodušnost: Katniću pripremljena sudbina Navaljnog

Ukoliko se bavite analizom političkih suđenja u diktaturama i hibrdidnim, autoritarnim društvima, ne tražite dokaze o krivici optuženih i osuđenih, niti se nadajte da će bilo kakvi dokazi na sudu o nevinosti optuženih promijeniti unaprijed donesenu presudu. Zato tražite povod, kontekst i cilj skrivenih ili javnih centara moći, koji su naredili pravosuđu i policiji da inkriminišu zamišljene ili stvarne protivnike vlasti, koji predstavljaju poražene ili konkurentske ideologije i režime. Jer, cilj svakog političkog suđenja, u najmanju ruku, ima trostruke motive: osvetničke, vaspitne i propagandno-ideološke.

No, postkomunistički hibridni režimi ruskog, bjeloruskog i crnogorskog tipa, za razliku od totalirarnih režima 20. vijeka, svoje političke protivnike ne inkriminišu, hapse i osuđuju, zbog navodnih priprema oružane pobune, terorizma, veleizdaje, napada na ustavni poredak, nego ih aretriraju kao članove kriminalnih zločinačkih organizacija, te zbog zloupotrebe položaja ili korupcije.

Izvanjci koji su 2016. godine pripremali puč u Crnoj Gori, odlučili su se na vojni udar, zbog toga što je NATO za Rusiju crvena krpa, iako su u mnogim slučajevima male nacije apsorbirali, uvlačili pod svoje okrilje i bez otvorene vojne sile,kombinacijom propagandnih tehnika, represije i korupcije, te devastiranja njihovog istorijskog pamćenja i osjećaja ponosa i samopouzdanja.

Zato suđenja Katniću i Čađenoviću, a i većini ostalih funkcionera bivšeg režima, ne može se potpuno razumjeti bez istorijskog i savremenog konteksta, koji je prevashodno bio determinisan starim ruskim pretenzijama prema toplim morima i velikosrpskim nacionalizmom, koji u raznim varijacijama, od Garašaninova Načertanija 1844. do danas – izuzimajući period titoističke Jugoslavije od 1945. do 1989. -organizovano razara crnogorsko državno i nacionalno biće. Sukob dvije državotvorne ideje – velikosrpske i crnogorske – s manje ili više intenziteta, permanentan je, prenosi se s generacije na generaciju.

Njegov intenzitet i dugotrajnost uslovljen je i činjenicom što nijedna od sukobljenih strana nije uspjela do kraja ostvariti svoje ciljeve: velikosrbi nikad nijesu uspjeli da potpuno unište crnogorsku državnost i nacionalnost, a Crnogorci, suverenisti, ni poslije hiljadu godina državnosti, zbog svoje malobrojnosti i kašnjenja u formiranju modernih institucija, nijesu dovršili proces konsolidacije nacionalne svijesti.

Zato, danas i ovdje, imamo jedan paradoks, koji nije poznat od vremena Francuske revolucije.

Od 2020. godine, na vlasti su političke stranke, udružene s medijskim, vjerskim, kriminalnim organizacijama i lobijima, vanjskim propagandnim i obavještajnim centrima, koji su se žestoko borili protiv toga da Crna Gora obnovi državnu nezavisnost 2006. godina, ali zbog vanjskopolitičkih razloga nijesu poništili legislativu uspostavljenu Ustavom nezavisne Crne Gore.

Sudbinu Milivoja Katnića i Saše Čađenovića, odredio je pokušaj državnog udara 2016. godine, koji su specijalni tužioci, sticajem srećnih okolnosti, ličnom prisebnošću i hrabrošću, uspjeli spriječiti. Pokušaj državnih udara, oružanih revolucija, atentata na državne lidere, uvijek su bili trenutak istine za postojeći režim: njegovu snagu i slabosti. Crna Gora je, po definiciji, 2016. godine, bila slaba država, bez kompetentnih institucija i konsolidovane državotvorne i nacionalne svijesti. Njeni lideri, poslije obnavljanja države 2006. godine, nijesu u dovoljnoj mjeri razumjeli da Crna Gora ima stotinu bolesti, ali samo jednu smrtonosnu: velikosrpski nacionalizam, koji su mislili da mogu liječiti protokom vremena, sitnom korupcijom i članstvom u NATO.

O slabosti crnogorske države 2016. i 2017. godine, možda će najbolje poslužiti analogije s Bombaškom zavjerom 1907. godine, jer su scenariji za oba državna udara, u mnogim elementima slični, zato i ne treba odbaciti mogućnost da su se specijalisti iz GRU-a, zajedno sa svojim srpsko-crnogorskim saveznicima, koristili izvjesnim iskustvima scenarista Bombaške zavjere. Jer, obije zavjere su tehnički pripremane u Beogradu i planirane su za dan parlamentarnih izbora. Trebalo je fizički likvidirati dva državna lidera, knjaza Nikolu i Mila Đukanovića, a i same zavjere razotkrili su njihovi akteri: 1907. jedan austrougarski Srbin, član Crne ruke, a 2016. jedan takozvani četnički vojvoda, stanovnik Kosova.

No, tok samih suđenja, presude zavjerenicima, te lične sudbine tužilaca u državnim udarima 1907. i 2016. te političke prilike u narednih nekoliko godina nakon ovih procesa, svjedoče o tome da je Crna Gora bila mnogo više država u prvoj deceniji 20. vijeka nego nakon 110 godina. Elem, scenografija i propagandna priprema suđenja „bombašima“, koja je održana u najvećoj prostoriji Biljarde, pokazuje da je knjaževina imala sposobne i obrazovane državne dužnosnike. U jednom dijelu improvizovane sudnice sjedjelo je desetak stranih novinara a u drugom tužioci, advokati, posmatrači iz stranih ambasada. U sredini prostorije, između optuženih i sudija, na jednom stolu bile su postavljene zaplijenjene bombe, uz Bibliju i kandilo s upaljenom svijećom. Presude zavjerenicima na suđenju koje je okončano 14. jula 1908. bile su drakonske: većina je osuđena na smrt, doživotnu i dugogodišnju robiju.

Suđenje 2016. godine, održano je u jednoj neuslovnoj i neuglednoj prostoriji Višeg suda u Podgorici, gdje između okrivljenih, tužilaca i advokata nije bilo minimalnog odstojanja, što je sugerisalo neozbiljnost pripreme „suđenja vijeka“. Crnogorska vlast, premda je već imala javna očitovanja Aleksandra Vučića, potpredsjednika SAD Majka Pensa i bitanskog premijera Džonsona, o pokušaju ruskog državnog udara zbog namjere Crne Gore da postane član NATO-a, propustila je jedinstvenu priliku da maksimalno politički iskoristi šansu za međunarodnu podršku i unutrašnju konsolidaciju.

Najprije su izgubili unutrašnji propagandni rat s beogradskim i podgoričkim medijima, na čelu s koncernom Vijesti, a i nijesu se sjetili pozvati u pomoć strane novinare, koji su gladni senzacija vezanih za državne pučeve, pogotovo u malim zemljama na periferiji Evrope, koji su osmišljeni u Moskvi, samo dvije godine nakon aneksije Krima. (Knjaz Nikola, za kojega postoje mišljenja da je bio konzervativni samodržac, mnogo je bolje razumio značaj propagande i diplomatskog djelovanja u ovako krupnim političkim događajima od tobož reformskog režima iz 21. vijeka. Podsjetimo se da je 1908.,novinarima iz Petrograda, Milana, Pariza, Beča, Budimpešte, Praga. Londona… trebalo najmanje sedam dana da stignu do Cetinja, a Podgorica je 2017, samo par sati avionom udaljena od evropskih destinacija.)

Konačno, o trulosti suverenističke vlasti, 2016. i 2017. rječito svjedoči i to što je Vrhovni državni tužilac Ivica Stanković, odbio prijedlog Milivoja Katnića, da se uhapse Andrija Mandić i Milan Knežević, glavne političke figure planiranog puča.

Pokušaj puča kao uvod u Moleban revoluciju

Nevoljnost, nesposobnost ili opstrukcija u vrhu vlasti da se uhapse svi dostupni protagonisti puča, i dublje istraži upletenost SPC u pripremi državnog udara – general Dikić je upravo onu noć kad je uhapšen namjeravao otići na sastanak u Manastir Ostrog – presudno će se odraziti na događaje u naredne tri-četiri godine.

Jer, da je sudska i politička vlast podržala zahtjeve Katnića, pokazala više odlučnosti i sposobnosti, da uhapsi i procesuira važne učesnike zavjere, među političkim, medijskim i vjerskim akterima – podsjetimo se da se mitropolit Amfilohije poslije otkrivanja zavjere jedno vrijeme bio sklonio u Argentinu – dolazak na vlast velikosrpske opcije i njihovih saradnika odgodio bi se barem deset godina, a učesnici zavjere bi trajno imali hipoteku pučista.

(Konačno, da je ova zavjera do kraja raskrinkana, da su Mandić i Knežević sa ostalima završili u Spužu, ne bi danas Mandić bio predsjednik parlamenta, niti bi seZoran Radović, predsjednik Višeg suda u Podgorici, usudio osloboditi oficire GRU, generala Dikića, i lidere Demokratskog fronta.)

Crnogorska pravosudno-policijska hunta – za razliku od moćnijih režima sličnog profila – strahovladu ne temelji na svojim sposobnostima i vanjskoj podršci, nego isključivo na strahu i nemoći opozicije

Nereformisana nacionalna svijest, kontaminirana uvezenim mitovima i ideologijama, kao i slabost ključnih kulturno-prosvjetnih institucija – prije svih CANU i Filozofski fakultet – u kojima dominira mediokritetstvo, jalovost i oportunizam, uz nedostatak intersektorskog strateškog djelovanja resora kulture i prosvjete sa javnim medijima i diplomatijom, uzrokovali su da većina pravoslavnih građana povjeruje u laži Amfilohija Radovića, kako država crkvi SPC otima „svetinje“. Iako je Zakon o slobodi vjeroispovijesti, pitanje vlasništva vjerskih objekata, temeljio na egzaktnim podacima o vlasništvu vjerskih objekata u Kraljevini Crnoj Gori.

Propaganda velikosrpske koalicije 30. avgusta 2020. godine, bila je ideološki kvasac za novi državni udar drugim sredstvima. (Skaj aplikacije, iz razgovora krimimalnih klanova sa sveštenicima SPC svjedoče da se, u slučaju gubitka izbora velikosrba, planirao novi oružani ustanak.)

I protagonisti nove vlasti, koje je mitropoliit Amfilohije inaugurisao u Ostrogu, da ne ostavi dileme je li u pitanju nova velikosrpska revolucija, najprije su Milana Kneževića postavili za predsjednika Odbora za bezbjednost i odbranu. Poslije tri godine je drugi prvostepeno osuđeni za državni udar, Andrija Mandić, postao predsjednik parlamenta, koji se odmah počeo ponašati kao kolonijalni guverner.  (U foaje Skupštine Mandić je naredio da se postavi logo zgrade Zetske banovine, simbola karađorđevićevske dominacije, a ne obilježja Zetskog i Vladina doma, u kojima je zasijedala crnogorska skupština do 1914. godine)

Sistemska represija

Strah i bojažljivost, sporadične i mlake reakcije suverenističkih stranaka i opozicione javnosti na hapšenja, pritvore, sudske presude, nekoliko desetina bivših funkcionera i njima bliskih ljudi, iz sfere politike i biznisa, olakšali su planove novog režima.

Pored Katnića i Čađenovića, između ostalih, hapšeni su ili procesuirani ministri, predsjednici sudova, tužioci, direktori agencija i javnih preduzeća, šefovi tajnih službi, direktori policije, rektori, akademici: Jelena Perović, Veselin Veljović, Zoran Vukčević, Verica Maraš, Veselin Vukotić, Đorđija Rajković, Branko Vujović, Petar Ivanović, Milutin Simović, Blažo Jovanić, Vesna Medenica, Dejan Peruničić, Slavko Stojanović, Predrag Bošković, biznismeni Veselin Barović, Aco Đukanović, Ranko Ubović, Aleksandar Mijajlović…

Načelno govoreći, na Balkanu je korupcija dio kulture i mentaliteta: vlast i moć ovdje nijesu zloupotrebljavali samo oni koji je nijesu imali – izuzeci potvrđuju pravilo – ali u pravnoj državi hapsi se i sudi na osnovu materijalnih dokaza, a ne utisaka, osvetničkih poriva ili antipatija.

Šefovi novog režima, zbog bahatosti ili iz neznanja, ostavili su puno direktnih dokaza o svojim nepočinstvima, osvetoljubivosti, nezakonitostima. Tako su potpredsjednici Vlade za domen bezbjednosti, Dritan Abazović i Aleksa Bečić, medijimaobnarodovali hapšenja bivših funkcionera prije nego što je policija stigla na njihove kućne adrese.

Abazović je u direktnom televizijskom prenosu saopštio da je uhapšen jedan bivši funkcioner, čija je žena u tom trenutku gledala televiziju. Ona je mahinalno uzela telefon i pozvala. „Gdje si“, pitala je muža. „Obrezujem lozu na imanju“.

I Aleksa Bečić je javnosti uhvatio muštuluk o hapšenju Jelene Perović, direktorice Agencije za sprječavanje korupcije: prije nego su ovu samohranu majku, sa lisicama na rukama, u prisustvu televizijskih kamera, izveli iz kombija ispred Specijalnog tužilaštva. Hapšenje Perović, koja je bila trn u oku novoj vlasti, jer je otkrivala njihove zloputrebe, bilo je posebno nečovječno. Naoružani policajci su njenu petnaestogodišnju kćer sprovodili do porodičnog stana.

Posebnu vrstu sadizma i egzibicionizma režim je pokazivao i u hapšenjima ostalihbivših funkcionera, mahom šezdesetogodišnjaka i sedamdesetogodišnjaka, koje suiz crnih marica, pred televizijskim kamerama, izvodili policajci s maskama, kao da hapse teororiste Šakala ili Pabla Eskobara.

Najbizarnije je biloprivođenje i hapšenje Aca Đukanovića: policajci s maskama i dugim cijevima blokirali su cijelu jednu ulicu u samom centru Podgorice, da bi od osumnjičenog, iz porodične kuće u Nikšiću, oduzeli nekoliko trofejnih i lovačkih pušaka, koje su u vlasništvu njegovog pokojnog oca i brata.

Prema nekim pritvorenim funkcionerima pokazan je sadizam, kao u vrijeme grčke pukovničke hunte ili Pinočea: teško bolesnog Veselina Veljovića su gvozdenim lisicama vezali za bolnički krevet.

Posebna priča su drakonske sudske presude: Jelena Perović je zbog potpisivanja putnog naloga osuđena na dvije godine i dva mjeseca, Dejan Peruničić, zbog toga što je izdao nalog da se prate špijuni, dobio je pet godina robije, a Vesni Medenici je presuđeno deset godina, jer je tobože, kao predsjednica Vrhovnog suda, stvorila kriminalnu organizaciju!? U represiji i psihološkom iznurivanju inkriminisanih političkih protivnika podgorički režim se služi i metodama kineskih komunista: zatvore ih, puste ih u kućni pritovor, onda ih opet zatvore. Jedino ih, kao Mao Ce Tung, ne šalju u koncetracione logore.

U prepoznatljivom maniru, kojim se služe i ruske i bjeloruske tajne službe i pravosuđe – uz nesumnjivu asistenciju srpskih i ruskih obavještajnih službi – podgorički režim još koristi neprovjerene indicije, dvosmislene i posredne „dokaze“, te očigledne falsifikate, kao i selektivnu upotrebu takozvanih Skaj aplikacija.

(Jer, mnogo eksplicitnije dokaze sa Skaj aplikacija, koji potvrđuju povezanost Abazovića i vrha Demokrata sa Škaljarskim klanom, Specijalno tužilaštvo i policija ignorišu, po svemu sudeći neke od njih ih i kriju među milionskim presretnutim razgovorima.)

U optužnicama Katniću i Acu Mijajloviću tužilaštvo koristi izvjesne elemente iz komunističkog krivičnog prava, koje je stigmatirzovalo tzv. neprijateljsku propagandu i verbalni delikt. Tako se u optužnici Katnića navode njegovi telefonski kontakti s petoricom novinara i jednim piscem, a binzismena Aca Mijajlovićaoptužuju za „uticaj na medije“, i da je „koordinisao uređivačku politiku medija“!?

Urazuđenom scenariju promjene nacionalno-političkog karaktera Crne Gore, to jest, diskriminacije i asimilacije nacionalnih Crnogoraca, sprovodi se sječa svih starih kadrova u ministarstvima i državnim agencijama, koji imaju naglašen crnogorski nacionalni identitet ili profesionalni dignitet i talenat. Pogotovo je detaljna čistka nepodobnih u sferi kulture, javnog medijskog servisa, resorima odbrane i bezbjednosti, kroz uobičajene procedure, diskreciona ovlašćenja i takozvani veting – tobožnju bezbjednosnu i profesionalnu provjeru pogotovo u sektoru odbrane i bezbjednosti – i na njihova mjesta dovode provjerene kadrove, koji su dokazali lojalnost u pripremama za državni puč ili u tzv. Moleban revoluciji.

O potpunoj devastaciji sektora kulture svjedoči i to da je ministarska kulture po struci fizijatar a njen zamjenik fiskulturnik, i oboje su bez ikakvog prethodnog iskustva u oblasti umjetnosti i kulture: makar u defileima maržoretki ili organizovanju guslarskih večeri.

U putinovskim režimima – čije elemente imamo u Crnoj Gori – postoje institucije formalne demokratije, ali je sloboda parlamentarne opozicije, medija i civilnog društva ograničena vidljivim i nevidljivim prijetnjama i ucjenama. Premda je ustavom garantovana sloboda govora, na djelu je neobjavljeni spisak zabranjenihtema i imena, koji se izgovaraju samo poluglasom među povjerljivim prijateljima. Masovna autocenzurua se najviše odnosi na povezanost režima s kriminalnim klanovima, njihovim domaćim i vanjskim pokroviteljima. Zato je danas crnogorskiparlament nalik debatnom klubu, koji se iscrpljuje u manje važnim ili protokolarnim sporovima, a i mediji – osim jedan ili dva – iscrpljuju se uglavnom u pisanju i govorenju o svakodnevnim skandalima, stranačkom zapošljavanju, nezakonitostima na javnom servisu, identitetskim simbolima, ekonomskoj politici, itd.

Na primjer, raspišu se o napadu na opozicione intelektualce – čak i na one u Srbiji – ali malo ko će se usuditi da pomene veze vrha vlasti s narko kartelima, ili će analizirati političke sudske procese, nasilje članova porodice novih vladara, seksualne i koruptivne skandale sveštenika i jereja SPC…

(Mjesecima se problematizuje spomenik Pavlu Đurišiću, ali ne i to što je, njegov ideološki nasljednik, četnički vojvoda predsjednik parlamenta nezavisne Crne Gore, ili, neuporedivo veći fokus suverenističkih intelektualaca je bio u odbrani nekih srpskih opozicionara, nego na slučaj Milivoja Katnića i ostalih utamničenih političkih zatvorenika.)

Crnogorska pravosudno-policijska hunta – za razliku od moćnijih režima sličnog profila – strahovladu ne temelji na svojim sposobnostima i vanjskoj podršci, nego isključivo na strahu i nemoći opozicije. Jer, njeni stvarni mentori, koji su je doveli na vlast, u sopstvenim su velikim problemima, s nedovoljno geopolitičkog uticaja.

Stoga su Beograd i Moskva preporučili marionetskom režimu u Podgorici, da igra duplu igru: da nominalno slijede Zapad u vanjskoj politici, a na unutrašnjem planu datemeljno devastira institucije suverene države i ideološki srbizuje društvo. Zato režim koji personifikuju Mandić, Bečić i Spajić, Milatović, zbog geopolitičke situacije, još ne traži novu aneksiju Crne Gore Srbiji, ali vrši sistematsku kriminalizaciju referenduma, odnosno, političara, stranaka, organizacija i pojedinaca, koji su izvorni indipendisti.

S druge strane, realpolitika zemalja Zapada, nakon 2020, prema Crnoj Gori zasniva se na takozvanoj stabilokratiji. U pitanju je politika velikih država Zapada prema izvjesnim hibridnim režimima, koji nude vanjskopolitičku stabilnost i saradnju, i stoga im tolerišu kršenje ljudski prava i zakona. Ovaj metod se danas još praktikuje prema Srbiji, Siriji, Egiptu, i nekim zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza. Ovaj pragmatizam je kontroverzan, često je kratkoročan, i uglavnom je destruktivan za slabe i progonjene prodemokratske političare i građanske aktiviste.

Tako su su i kod nas zanemarena prava i interesi prozapadnih suverenista: ne toliko zbog zabluda politika EU i SAD, koje su uzrokovane dugotrajnom srpskom propagandom o kriminalu i korupciji, ili nesmjenjivosti vlasti koju je personifikovao Milo Đukanović, koliko zbog procjene da su crnogorski suverenisti danas slabi,nesposobni da sami formiraju predvidljivu i stabilnu vlast.

Nemoć, zablude i hipokrizija suverenista

Sadašnji uticajni akteri opozicione scene u Crnoj Gori, u političkom i intelektualnom miljeu, su prethodne živote proveli na vlasti, u kabinetima, ili na drugim privilegovanim i ušuškanim pozicijama. Nijesu navikli da se bore iz autsajderskih pozicija, za sebe i druge, niti na pritisak i prijetnje koje se podrazumijevaju u sukobu s balkanskim kleronacionalističkim, kriminogenim režimom, čiji su idoli osuđeni ratni zločoinci. Tako opozicija, umjesto da odlučno stane iza progonjenih ljudi, da jasno i glasno kaže kako se sprovodi diskriminacija nacionalnih Crnogoraca, oni često idu, po svoje mišljenje, kod ambasadora EU, Velike Britanije i SAD, ne shvaćajući da ni predstavnici demokratskih zemalja ne honorišu dobre namjere u politici, ukoliko su lišene konkretne snage i odlučnosti.

Trebate zaista biti potpuno politički naivni ili licemjerni pa vjerovati da diplomatski predstavnici Zapadnih zemalja u Podgorici imaju određene iluzije u vezi aktuelnog režima i njihovih mentora iz SPC, Beograda i Moskve, i da ne znaju kako je organizovani kriminal danas mnogo maligniji uticaj nego u vrijeme Đukanovićeve vlasti. To jest, da između vrha aktuelne vlasti i šefova kriminalnih kartela nema posrednika, i da su oni nesposobni, bez dovoljno životnog iskustva i autoriteta, da kontrolišu kriminalne bosove.

Prije izvjesnog vremena iz jedne od Zapadnih ambasada „ procurio“ je dokument o saradnji Andrije Mandića sa škaljarskim klanom, i ovi papiri su nekoliko mjeseci kružili po podgoričkim kafićima i redakcijama. Ova saznanja nije niko prezentovao u parlamentu, u saopštenjima stranaka, i nakon što je to objavio jedan zagrebački desničarski medij, samo se jedan podgorički portal usudio da prenese ovu vijest, i u formi pitanja proslijedio je specijalnom tužilaštvu. I u ovom slučaju stranim službama koje se bave Crnom Gorom bilo je jasno da u opoziciji ne postoji dovoljno odlučnosti i sposobnosti za ozbiljnu borbu sa marionetskim režimom.

Današnji suverenisti, ni na osnovu sudbine svojih predaka 1918. godine, nijesu naučili da je ljudska istorija, u krupnim potezima, s izvjesnim odstupanjima, određena međusobnim često sukobljenim zahtjevima velikih za prava i malih za pravdu.Kad je Putin krenuo na Ukrajinu čelnici NATO-a su ponudili Volodimiru Zelenskom da ga evakuišu, a on im je rekao da mu treba oružje a ne prijevoz. Tek kad su Amerikanci i ostali Zapadni saveznici vidjeli volju i sposobnost Ukrajinaca da se brane, poslali su im novac i oružje.

Dakako, u tom kontekstu predstavnici ambasada Zapada, EU i SAD, prate i suđenje i Milivoju Katniću. Jer, dobro znaju specifičnu političku težinu pokušaja državnog udara 2016. godine, analogno s ratom u Ukrajini, koji je takođe bio uzrokovan namjerom Kijeva da se približi NATO-u.

S druge strane, suđenje Katniću je bio trenutak istine o stanju duha i kapacitetu crnogorskih suverenista. Jer, u svakoj drugoj evropskoj državi, lišavanje slobode Milivoja Katnića – čovjeka koji bi u svakoj suverenoj državi imao status nacionalnog heroja – izazvalo bi velike političke nemire, ili barem proteste civilnog društva i inteligencije.

U društvima s manjom ili većom demokratskom tradicijom montirani sudski procesi izazivaju ozbiljne političke implikacije. Sjetimo se suđenja političkim irskim aktivistima u prošlom stoljeću, ili montiranog procesa Alfredu Drajfusu, francuskom oficiru jevrejskog porijekla, kad se moćnom antisemitizmu konzervativnog društva, suprotstavio znatan dio političke i intelektualne elite, zajedno sa radničkim sindikatima.

Optužba za tobožnju veleizdaju Drajfusa bila je motivisana njegovim jevrejskim porijeklom, ali Katnićeva montirana optužba mnogo je skandaloznija. Učestvovanje u kriminalnoj organizaciji, koja trafikingom droge zarađuje stotine miliona – za razliku od insinuacija za veleizdaju – mora biti potkrijepljena mnoštvom materijalnih dokaza. Elem, tužilaštvo u Podgorici o tobožnjem kontaktu Katnića i ostalih optuženih optuženih sa Kavačkim klanom, nije moglo pribaviti nijednu indiciju, kamoli ući u trag nekakavoj novčanoj transakciji, nezakonito stečenoj imovini, pošto su izračunali vrijednost Katnićevih kuća, međa i voćki u Barjamovici.

Onda su htjeli Katnića optužiti za ratne zločine u Konavlima 1991. godine, i kad od pravosudnih organa Hrvatske nijesu dobili nikakve dokaze, sjetili su se Džozefa Asada, bivšeg prevrbovanog američkog agenta, kojega su GRU i savjetnik Andrije Mandića, Aron Šaviv, htjeli da angažuju za evakuaciju određenih diplomata iz Podgorice 2016. godine, kad su trebali početi oružani sukobi. Podgoričko tužilaštvo i sud koriste Asada, notornog agenta, plaćenika, kao svjedoka saradnika, u inkriminisanju Katnića i Čađenovića!?

Prisustvovao sam na dva ročišta Katniću, Čađenoviću i Lazoviću – meni su 1986. sudili u jednom montiranom procesu po privatnoj tužbi mitropolita Danila Dajkovića, a prisustvovao sam i drugim suđenjima u doba komunizma – i ne bih vjerovao da nijesam vidio svojim očima: da se danas, u 21. vijeku, bilo gdje u Evropi, pa i u Rusiji i Bjelorusiji, vodi ovakav sudski proces.

(Prema dostupnim informacijama suđenje Alekseju Navaljnom je trajalo neuporedivo manje vremena, i u formalnom smislu bilo je korektnije.) Tužilac pozvane svjedoke pita besmislice: o navikama optuženih, o tome kome su što kazali, u kakvim su međusobnim odnosima, itd, što neodoljivo podsjeća na kafanska ćakulanja ili srbijanske rijaliti programe.

Apsurd ovog sudskog procesa još je veći onima koji su upoznali Milivoja Katnića, kao sportistu, vojnog oficira, sudiju ili tužioca. Jer, njegovo dogmatsko poimanje profesionalnog morala potpuno je netipično za činovnike njegove generacije. Zato je posljednja rečenica obimne optužnice koju zastupa Miloš Šoškić, da je Katnić, u sedmoj deceniji postao član narko bande, trebala da poentira Tetrulijanovom maksimom: Credoquia absurdum est absursum est! Vjerujem, jer je apsurdno!

I Mandićevo suđenje, koje je izazvalo neprimjereno malo reakcija u javnosti – na međunarodni skup o Aferi Mandić u Podgorici nije došao niko od pozvanih predstavnika političkih stranaka! – izazivaju i nemalo čuđenje kod izvanjaca koji prate aktuelna događanja u Crnoj Gori.

Naši prijatelji se pitaju, jesu li današnji Crnogorci isti onaj narod o čijem su se karakteru upoznavali kroz stihove Njegoša, Mažuranića, Puškina, Visockog, Tenisona, panegirike Voltera, Garibaldija, lorda Gledstona, Ficdžeralda… No, treba znati da se karakteri nekih naroda – kao i nekih pojedinaca – vremenom mijenjaju, manje ili više. Tako su Jevreji, vjekovima važili za najveće pacifiste, a danas su jedna od najmilitantnijih nacija.

Priča o promjeni karaktera nacija uvijek je kompleksna i kontroverzna, jer uopštavanja nijesu do kraja zakonomjerna, premda je nesumnjivo da se nekadašnja borbenost i osjećaj samopouzdanja Crnoogoraca, koja ih je krasila mimo druge narode, u velikoj mjeri zagubila, omalomoćila. Vjerujem da je ključni uzrok u tome bila promjena paradigmi, agonalnog karaktera u princip komunističke tzv. moralo-političke podobnosti, i kasnije pretvorbe, u doba međunarodnih sankcija, iz socijalizma u primitivni neoliberalni kapitalizam.

Gerhad Gezeman kaže da čojstvo i junaštvo ne govori o tome kakvi su Crnogorci bili nego kakvi su htjeli postati. S druge strane, podobnost je podsticala negativnu selekciju: naglašavala je poslušnost umjesto smjelosti, sebičnost umjesto solidarnosti, koja je bila vjekovni raison d`etre Crne Gore i Crnogoraca. Decenijska negativna selekcija će usloviti da takozvana elita postane otuđena, manje kreativna i borbena od tzv. običnog naroda. (U potonjih 5-6 godina nije bilo nijedne organizovane političke stranke ili grupe koja bi stala na čelo spontanog bunta suverenista, od mitinga u Podgorici i Cetinju, protestnih auto-kolona i Belvedera.)

Nužno je pokrenuti peticiju, u kojoj bi participirali i aktivisti za ljudska izvan Crne Gore, gdje bi se argumentovano, jasnim jezikom, iznijeli glavni elementi nečuvenog progona do smrti čovjeka koji je prije deset godina sačuvao mir u Crnoj Gori

Zato brutalnost velikosrpskih kleronacionalista, koji nacionalne Crnogorce nazivaju pogrdnim imenima, „milogorci“, „titova kopilad“, „kominternina izmišljotina“ – kao što su nekad Jevreje zvali čifutima i judama – nije izazvala stari crnogorski bunt i prkos, nego je kod mnogih naših političkih predstavnika i intelektualaca podstaknulakompleks niže vrijednosti. Tako predstavnici stranaka Mandića, Bečića, Abazovića, kojima su predstavnici Škaljarskog klana kupovali glasove za izbore, i s kojima su planirali smjene u tužilaštvu, neprestano nazivaju mlade suvereniste nasljednicima Đukanovićeva kriminalnog kartela, a oni se brane nemušto i suzdržno. (U jednom presretnutom razgovoru, objavljenom na Skaj aplikaciji, funkcioner vladajuće stranke Ura, prenosi poruku Dritana Abazovića dvojici članova kriminalnog klana, da budu strpljivi: „ Čekajte malo da raz*ebemo tužilaštvo.“)

Opozicija i njoj bliski intelektualci i mediji, pritom ćute i na druge, nevjerovatne skandale režima, kakvi se nijesu događaju u Meksiku i Kolumbiji. Sud u Podgorici je nedavno oslobodio sinovca Andrije Mandića, predsjednika Skupštine Crne Gore, za pokušaj dvostrukog ubistva, iako je pucao iz službenog auta, službenim pištoljem u centru Podgorice, naočigled velikog broja ljudi!?

Propagandna stigma o suverenistima kriminalcima, o crnogorskoj „vještačkoj“ (polu)naciji, nastaloj od odrođenih Srba, nesvjesno ulazi u mentalitet i poluobrazovanih suverenista, ali i naših intelektualaca. (Onoga časa kad su parlamentarne stranke prihvatile Andriju Mandića za svog predsjednika u parlamentu – pogotovo kad su dozvolili da postavi logo zgrade Zetske banovine u foajeu Skupštine – priznali su velikosrpsku dominaciju, implicitno i kolonijalni status Crne Gore.)

Dominantni kompleksi većine suverenista su i doktrinarne prirode: još nijesu raskrstili s titoizmom i jugoslovenstvom, pa se i u okolnostima očigledne asimilacije Crnogoraca – nominalno, u Crnoj Gori i Srbiji, broj nacionalnih Crnogoraca se prepolovio u potonjih četrdeset godina – još se plaše da će im neko prikačiti etiketucrnogorskog nacionalizma. Zbog pojmovne zbrke i naslijeđenih kompleksa, ne razumiju – neće da razumiju – aksiome građanskog društva, odnosno kauzalnost građanskog i nacionalnog. Nacije su stvorene nakon Francuske revolucije, i građanskog društva ne može biti bez kulturne i nacionalne ravnopravnosti.

Uz to, ne razlikuju političko od pretpolitičkog, koje uzrokuje imperijalistički nacionalizam ili nacifašizam. Kad se negiraju kulturna, nacionalna i ukupna građanska prava određenoj etničkoj, jezičkoj ili kulturnoj zajednici, postoji samo jedan način odbrane: akciono jedinstvo svih kulturno-političkih subjekata, nalik irskim nacionalistima krajem 19. vijeka, kroz Geličku ligu, koju je predvodio nobelovac Šejmas Hini.

Ideološka pozadina i metodi režima

Njegoševska Crna Gora bila je bez koherentne nacionalne ideologije, kulturnih institucija i administracije, ali je imala jedinstveni etos, čojstvo i junaštvo, nepomućeni sistem vrijednosti i samosvijest o tome da je život zadat i nekim višim ciljem. Ni danas se vlast i moć u Crnoj Gori ne nalazi u institucijama: kao i u nekim afričkim i latinoameričkim kolonijama i banana republikama moć kohabitira između crkve, paravojnih i kriminalnih klanova, vanjskih obavještajnih službi, nekih ambasada. Među oficijelnim političkim subjektima, glavne poluge hibridnog režima u Podgorici, duhovno i ideološki ispiljenog iz šinjela Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja, su Andrija Mandić, predsjednik parlamenta, deklarisani nasljednik Muja Sočice, Pavla Đurišića, Đorđija Lakića, i Aleksa Bečić, čiji Demokrate, po ostrašćenosti i beskrupuloznosti, najviše sliče JUL-u Mire Marković i Zboru Dimitrija Ljotića.

Mandić po je vokabularu i afinitetima sličan četnicima iz filmova Veljka Bulajića, ali je u međuvremenu uspio, ne samo da se nametne za predsjednika Skupštine, s hipotekom ruskog zavjerenika, nego i da postepeno crnogorski parlament pretvara u neki reciklirani oblik Skupštine Zetske banovine.

Bečićevi Demokrati su, pak, najkorumpiranija i najbizarnija stranka koja se pojavila od uvođenja parlamentarizma u Crnoj Gori. Vjerujem da će Demokrati budućim fenomenolozima crnogorskog političkog života biti posebno inspirativna tema.

Na primjer, njihov mentalni i psihološki profil, ideološki afiniteti i intimne sklonosti. Kao i to kako svi, na isti način, s istom strašću, iskazuju pravednički gnjev, pozivaju se na čojstvo, čast i poštenje, sprovodeći veting, provjeru politički nepodobnih u policiji, a njihovi rukovodioci, po svjedočenju mnogih izvora, dojavljivljuju Škaljarskom klanu povjerljive informacije.

(U međuvremenu su objavili da daju milion eura za informacije o kriminalnim klanovima, a mafija im je kupovala glasove na posljednjim izborima!) Stepen nastrane bezobzirnosti i bestidnosti Demokrati pokazuju svaki dan. Antologijski primjer nastranosti i nečovještva, koji je mogao bez političkih sankcija proći samo u ovakvoj Crnoj Gori, pokazalo je ponašanje ministra policije Šaranovića u noći masakra na Cetinju. On je nakon smrti jedanaest civila, među koji bilo i dvoje djece, pitao je na konferenciji za štampu televizijskog novinara: „ Da li mi se odsjaj naočara vidi na objektivu kamere!?

No, da su malo obrazovaniji i inteligentniji današnji suvladari Crne Gore, sjetili bi se sudbina svojih silnijih i moćnijih predšasnika, koji su prodefilovali ovim prostorima, od arhonta Petra, Nemanje, Napoleona, Mahmut paše Bušatlije… Prije svih onog koji im je srcu najbliži, Slobodana Miloševića, kojega je Zapad poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma proglasio „faktorom stabilnosti u regionu“, a poslije par godina su ga optužili za ratne zločine.

Pogotovo su u tom smislu bili neoprezni Mandićevi i Bečićevi saradnici iz pravosudnog sektora, koji su maniru u tradicionalnih egzekutora totalitarnih i autoritarnih režima, ostavili iza sebe puno tragova kriminala i nečovještva. Novović, Marković, Radović i ostali iz tužilaštava i sudova, koji su pristali da budu marionete u montiranim sudskim procesima, vjeruju da su oni vrhovne sudije i dželati, ne samo danas, nego i u narednim vremenima.

Današnji crnogorski režim je, po navedenim primjerima nedemokratskog, populističkog, kleronacionalističkog i kriminogenog obnašanja vlasti, najbliži je definiciji olhokratije – vladavine rulje. Crna Gora, sa 600.000 stanovnika, ima najbrojniju vladu u Evropi. Duplo brojniju od Njemačke, sa devedeset miliona žitelja, i hiljadu puta većim BDP.

Tako su uvijek prenapućeni državni organi i javna preduzeća – još od vremena komunizma – poslije 2020. godine, barem duplirali broj zaposlenih: mnogi činovnici nemaju ni stolicu, kamoli sto, gdje bi obavljali neki posao! Za direktore nacionalnih instiucija – koje u svakoj uređenoj evropskoj zemlji vode referentni naučnici, doktori nauka, univerzitetski profesori – u nas biraju partijske aktiviste s biroa rada, ili asistente, bez naučnih referenci i stručnih kompetencija.

Katniću je pripremljena sudbina Navaljnog

Opšte stanje stvari u Crnoj Gori je danas još gore nego što smo opisali, jer u društvu prevladava ravnodušnost, osjećaj nemoći, ili se ideje o promjenama često temelje na iluzijama. Ravnodušnost je smrt duše, gubitak karakternih i moralnih svojstava. Zato se nalazimo u nekoj vrsti pat pozicije koja izvire iz primitivnog nihilizma: straha pomiješanog s nevjerovanjem u bilo kakvu stvarnu vrijednost, to jest, u smisao solidarnosti i ljudskog gesta, koji su ovu malu zajednicu održali kroz vjekove.

Mandić i Bečić, njihovi i nalogodavci, zbog geopolitičke situacije, možda neće brzo krenuti u novu formalnu likvidaciju Crne Gore, ali, ukoliko im se ne suprotstavi organizovan i odlučan otpor, svim će silama državu – buduću članicu EU, ili izvan EU – pretvarati u Zetsku banovinu, srpsku provinciju s državnim insignijama. Tavorenje i truljenje društva, uništavanje esencije crnogorske kulture i nacije će se ubrzati.

Ni danas u Crnoj Gori nema nacionalnih Crnogoraca, govornika crnogorskog jezika, poštovalaca Crnogorske pravoslavne crkve, koji su ministari, direktori javnih preduzeća i agencija. Oni se šikaniraju iz javnih medija, na javnim konkursima, na nacionalnim obljetnicama u deseteračkim pjesmama s njima se sprdaju, nazivaju ih „milogorcima“. Nekome od predstavnika režima ili popova SPC, istina, ponekad se omakne riječ o pomirenju „soli srpstva“ sa svojim odnarođenim saplemenicima. Ali oni to poimaju, hegelovski govoreći, kao pomirenje gospodara i sluge. Jer, strateški cilj ideologa velikosrpstva je pretvaranje Crnogoraca u folklornu zajednicu, koja će imati manje prava od Cincara ili Bunjevaca

Stoga, Crnogorcima, i ostalim građanima Crne Gore, koji se zalažu za građansku, prozapadnu državu, utemeljenu na ljudskim pravima, ostaju dvije opcije: da kohabitiraju s režimom, i pomire se s nastavljanjem svakovrsnih poniženja, koja će biti sve gora, jer nasilni režimi, utemeljeni na balkanskom kleronacionalizmu, ne mogu i da hoće, sami sebe ograničiti. Ili će pružati organizovani otpor, barem u domenu borbe za ljudska prava.

S obzirom na međunarodne okolnosti, na činjenicu da je Crna Gora kandidat za ulazak u Evropsku Uniju, zato i ne treba veliki napor – kao u vrijeme „bijelog terora“ ili u doba S. Miloševića – potrebno je tek malo dobre volje, smisla za organizovanje i elementarne svijesti o društvenoj odgovornosti. Jer, današnja EU, više od svih ostalih državnih i nacionalnih asocijacija, temelji se na kulturi ljudskih prava.

Stoga, zalaganje za pravo na život i pravedno suđenje Milivoju Katniću nema samo humanistički motiv, nego i empirijski, egzistencijalni. Jer, sedamdesetogodišnji Katnić, koji boluje od više teških bolesti, leži 26 mjeseci u istražnom zatvoru, i nastavak njegovog besmislenog suđenja koje se oteže u nedogled ima samo jednu svrhu.

Oni koji su Katnića uhapsili namijenili su mu sudbinu Alekseja Navaljnog, u ruskom zatvoru. Ne treba posebno dokazivati da građani koji, danas i ovdje, ne pristaju na diskriminaciju, svakodnevna poniženja, odbranom prava Katnića, štitiće i sopstvena prava. U tom smislu poučno se sjetiti riječi onog njemačkog pastora, koji je završio u nacističkim koncetracionim logorima. On je rekao da je ćutao kad su hapsili komuniste, socijaldemokrate, sindikaliste, Jevreje, jer nije bio blizak tim zajednicima, a kad su došli njega da hapse, više ga nije imao ko zaštiti.

Zato je nužno pokrenuti jednu peticiju, u kojoj bi participirali i aktivisti za ljudska izvan Crne Gore, gdje bi se argumentovano, jasnim jezikom, iznijeli glavni elementi nečuvenog progona do smrti čovjeka koji je prije deset godina sačuvao mir u Crnoj Gori. Glavni akcenat u peticiji treba biti zahtjev da se Katnić, koji je u istražnom zatvoru duže od dvije godine, zbog teškog zdravstvenog stanja i poodmakle životne dobi, pusti da se brani sa slobode, do okončanja sudskog postupka.

Katnićev slučaj, kao i ostalih političkih zatvorenika, nužno je internacionalizovati: između ostalih, i preko organizacija za ljudska prava Savjeta Evrope, te Helsinškog komiteta, Amnesti internešenela, Hjuman rajs voča, Internacionalnog PEN centra…

Milivoje Katnić je Rusima i njihovim ovdašnjim saradnicima 2016, pokvario veliki plan, i zbog toga su ga odlučili primjereno kazniti. Stoga, ukoliko se ne napravi snažan i sinhronizovan pritisak opozicije i međunarodnih organizacija za ljudska prava, na trenutne crnogorske gospodare, Andriju Mandića, Aleksu Bečića, Vladimira Novovića, Milorada Markovića, Zorana Radovića, Katnić će popiti čašu Alekseja Navaljnog.

Predugo traje ova farsa i mrcvarenje bivšeg glavnog specijalnog tužioca, previše moćnih ljudi je svjesno tog očiglednog nečovještva, da bi se krivica za ove bestijalnosti, ograničila samo na pomenute egzekutore i njihove asistente. Narodna izreka kaže: „Ćutanje je odobravanje“.