Hojzgen: Ako slijedite populiste i nacionaliste, osuđeni ste na neuspjeh

Merkel je pokrenula Berlinski proces i održala evropsku i evroatlantsku integraciju Zapadnog Balkana visoko na političkoj agendi. Navešću konkretan primjer: kada je Barak Obama pitao Merkel da li Crna Gora zaista treba da postane članica NATO-a, kancelarka je odmah odgovorila potvrdno i, vjerujem, podstakla američkog predsjednika da pokrene proces ratifikacije, ističe Hojzgen 

Pobjeda

Radio sam sa Klausom Kinkelom, njemačkim ministrom vanjskih poslova devedesetih godina, i sa Havijerom Solanom, prvim visokim predstavnikom Evropske unije od 1999. do 2005. Tokom svih tih godina Zapadni Balkan bio je u samom vrhu spoljnopolitičke agende, kaže u intervjuu Pobjedi nekadašnji glavni savjetnik Angele Merkel za vanjsku i bezbjednosnu politiku i predsjedavajući Minhenske bezbjednosne konferencije, Kristof Hojzgen.

Navodi da je pažljivo sam pratio miran put Crne Gore ka nezavisnosti.

„Ta zabrinutost i interesovanje za region trajali su i tokom dvanaest godina koje sam proveo na funkciji diplomatskog savjetnika kancelarke Merkel. Ona je pokrenula Berlinski proces i održala evropsku i evroatlantsku integraciju Zapadnog Balkana visoko na političkoj agendi“, kaže Hojzgen i poručuje kako vjeruje da je 2028. godina realan rok za članstvo Crne Gore u Evropskoj uniji.

Nedavno ste boravili u Crnoj Gori, gdje ste održali predavanje polaznicima Ljetnje diplomatske škole Ministarstva vanjskih poslova. Da li je to bila Vaša prva posjeta Crnoj Gori i kakvi su Vaši utisci?

HOJZGEN: Da, ovo je bila moja prva posjeta vašoj zemlji. Bio sam impresioniran srdačnošću ljudi koje sam upoznao i njihovim gostoprimstvom. Takođe sam uživao u prelijepim prirodnim predjelima.

Crna Gora već 14 godina vodi pregovore o pristupanju Evropskoj uniji i formalno je odmakla dalje od bilo koje druge zemlje kandidata. U međuvremenu, međutim, državom upravlja politički i ideološki veoma heterogena koalicija. Može li to predstavljati prepreku na putu Crne Gore ka članstvu u EU?

HOJZGEN: Crna Gora nije jedina evropska država kojom upravlja heterogena koalicija. Važno je da odluke Vlade budu dosljedne, da odgovaraju na potrebe građana i da se uticaj spolja drži podalje.

Gotovo svi najviši evropski zvaničnici posljednjih mjeseci pominju 2028. godinu kao mogući datum prijema Crne Gore u Evropsku uniju. Na osnovu Vašeg iskustva i uvida u stavove evropskih prijestonica, smatrate li da je to realan cilj ili prije svega politička poruka koja treba da očuva kredibilitet politike proširenja EU, bez stvarne namjere za proširenjem?

HOJZGEN: Više nijesam dio vlasti i ne mogu zaista procijeniti šta se dešava unutar Evropskog savjeta. Posmatrano sa strane, moj utisak je da donosioci odluka u Evropskoj uniji ozbiljno pristupaju ovom pitanju. Oni prepoznaju značaj očuvanja kredibiliteta. Zato vjerujem da je 2028. godina realan rok za članstvo Crne Gore u Evropskoj uniji.

Kao glavni savjetnik Angele Merkel za vanjsku i bezbjednosnu politiku, a kasnije i predsjedavajući Minhenske bezbjednosne konferencije, bili ste među ključnim ljudima koji su oblikovali njemačku vanjsku politiku i uticali na evropska i globalna strateška kretanja. Zbog toga imate jedinstven uvid u strateško razmišljanje zapadnih lidera. U kojoj mjeri je Zapadni Balkan zaista bio geopolitički prioritet Evropske unije, a u kojoj mjeri je regionom upravljano prije svega kako bi se spriječila nova nestabilnost? Da li je ruski rat protiv Ukrajine dugoročno potisnuo Zapadni Balkan sa vrha evropske strateške agende?

HOJZGEN: Radio sam sa Klausom Kinkelom, njemačkim ministrom vanjskih poslova devedesetih godina, i sa Havijerom Solanom, prvim visokim predstavnikom Evropske unije od 1999. do 2005. Tokom svih tih godina Zapadni Balkan bio je u samom vrhu spoljnopolitičke agende. Pažljivo sam pratio miran put Crne Gore ka nezavisnosti. Ta zabrinutost i interesovanje za region trajali su i tokom dvanaest godina koje sam proveo na funkciji diplomatskog savjetnika kancelarke Merkel. Ona je pokrenula Berlinski proces i održala evropsku i evroatlantsku integraciju Zapadnog Balkana visoko na političkoj agendi. Navešću konkretan primjer: kada je Barak Obama pitao prijateljicu Angelu Merkel da li Crna Gora zaista treba da postane članica NATO-a, kancelarka je odmah odgovorila potvrdno i, vjerujem, podstakla američkog predsjednika da pokrene proces ratifikacije.

Njemačka i Evropska unija godinama su vjerovale da će ekonomska saradnja i međuzavisnost promijeniti ponašanje Rusije. Danas znamo da se ta procjena pokazala pogrešnom. Da li je Evropa izvukla pouke iz te strateške greške ili postoji opasnost da ponovi sličnu grešku u odnosu prema Kini?

HOJZGEN: Njemačka je napravila nekoliko grešaka: previše smo se oslonili na jeftinu rusku energiju, na kinesko tržište koje je neprekidno raslo i na trajnu vojnu zaštitu Sjedinjenih Američkih Država. Te lekcije morali smo naučiti na teži način. Kada je riječ o Kini, moj je utisak da i dalje previše računamo na to ogromno tržište i da još nijesmo dovoljno diverzifikovali trgovinske i investicione aktivnosti. Zaključivanjem sporazuma o slobodnoj trgovini širom svijeta Evropska komisija predvodi taj proces diverzifikacije. Države članice svakako bi trebalo da slijede taj put.

Nakon povratka Donalda Trampa u Bijelu kuću, prirodno se postavlja pitanje može li Evropa i dalje računati na Sjedinjene Američke Države kao pouzdanog saveznika. Da li su Brisel i evropski politički centri sada shvatili da će Evropska unija morati da preuzme punu odgovornost za sopstvenu bezbjednost i odbranu?

HOJZGEN: Da, mislim da jesu. Evropska izdvajanja za vojsku značajno su povećana. Moramo nastaviti put ka evropskom suverenitetu. Istina je da još postoji mnogo transatlantske nostalgije, ali moramo se suočiti sa stvarnošću: Evropa mora biti sposobna da se sama brani.

Danas Ukrajina ne brani samo svoju teritoriju, već i principe na kojima počiva evropski bezbjednosni poredak. Ukoliko bi Kijev na kraju bio primoran da pristane na teritorijalne ustupke u zamjenu za okončanje rata, da li bi to predstavljalo poraz samo za Ukrajinu ili za Zapad u cjelini?

HOJZGEN: Ne mogu da zamislim situaciju u kojoj bi Ukrajina formalno ustupila svoju teritoriju Rusiji. To bi u unutrašnjopolitičkom smislu predstavljalo političko samoubistvo. I ne bi trebalo da guramo Ukrajinu u tom pravcu. Moramo očuvati vladavinu prava i ne dozvoliti da zavlada pravo jačega.

Sve više se govori o krizi liderstva i strateške vizije u Evropi. Da li Evropska unija danas ima političke lidere sa autoritetom i strateškom vizijom kakve su imali Angela Merkel i generacija evropskih državnika koji su oblikovali Evropu prije i nakon Hladnog rata? Ili Evropa ulazi u dug period geopolitičke neizvjesnosti? Zbignjev Bžežinski, koji je tačno predvidio mnoge globalne procese, svojevremeno je izrazio bojazan da bi jedina politička ambicija Evropske unije mogla postati da se pretvori u „najudobniji starački dom na svijetu“. Smatrate li da je ta bojazan danas još aktuelnija?

HOJZGEN: Nema sumnje da se Evropa suočava sa brojnim izazovima. Ali optimista sam i vjerujem da ćemo ih uspješno savladati. Da, potrebno je snažno liderstvo i potrebna je snažna Evropska unija. Ako slijedite populiste i nacionaliste, osuđeni ste na neuspjeh. U današnjoj globalnoj konkurenciji možemo uspjeti samo ako udružimo snage u ujedinjenoj Evropi.

Sa ili bez Donalda Trampa, svijet kakav smo poznavali više nikada neće biti isti. Da li će novi svijet biti bolji ili gori?

HOJZGEN: Ja sam optimista. Ako nastavimo evropskim putem, ako budemo sarađivali sa državama koje dijele iste vrijednosti širom svijeta i uspostavimo neku vrstu globalnog saveza za multilateralizam, u okviru kojeg ćemo blisko sarađivati i braniti međunarodni poredak zasnovan na pravilima i Povelji Ujedinjenih nacija, bićemo u mogućnosti da živimo u boljem svijetu – koji će, doduše, biti drugačiji od današnjeg.